Živo pamćenje hrvatskoga kazališta

Hrvoje Ivanković, Nevina kazališna sjećanja — Razgovori s Nevom Rošić, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2025.

• Nesvakidašnja knjiga koja nas u formi dijaloga Hrvoja Ivankovića – dramaturga, kazališnog kritičara i novinara, i velike kazališne umjetnice Neve Rošić, vodi na putovanje od njezina djetinjstva, prvih kazališnih koraka, upisa na studij glume u Zagrebu, suradnje s Brankom Gavellom (1885–1962) – redateljem, teatrologom i kazališnim pedagogom i jednim od osnivača zagrebačke kazališne akademije (današnja ADU) kao i  Zagrebačkog dramskog kazališta (današnje ZDK Gavella), preko boravka u Londonu, o predstavama, ulogama i tadašnjoj atmosferi u Zagrebačkom dramskom kazalištu (1957–1968), do upoznavanja, braka i rada s glumačkim kolegom Tonkom Lonzom, potom o velikanima hrvatskog glumišta: od Dubravka Dujšina, Vike Podgorske, Viktora Beka, Pere Kvrgića, Božidara Bobana, Vanje Dracha, Mustafe Nadarevića do Nade Subotić, Koraljke Hrs, Marije Kohn, Drage Krče i mnogih drugih te o prvim i posljednjim ulogama u Hrvatskom narodnom kazalištu (1969–1989), suradnji s redateljima poput Georgija Para, Mladena Škiljana, Dina Radojevića, Koste Spaića, Joška Juvančića, Božidara Violića, Vlade Habuneka i brojnim drugima, predstavama na sceni Teatra&TD, predratnom, ratnom i poratnom Dubrovniku, povratku na riječku pozornicu, njezinom pedagoškom radu na ADU (prvo kao vanjska suradnica od 1978, a od 1989. do 2002. kao redovita profesorica), njezinim režijama kao i o glumi izvan kazališta – na radiju, filmu i televiziji, uz pisma Neve Rošić roditeljima (1953–1958) koje je priredila Željka Turčinović, sve do popisa uloga, režija i nagrada.

  U uvodnom slovu Hrvoje Ivanković ukratko raspravlja o paradoksu Nevina glumačkog stila u „čijem su se glumačkom biću spojili talent i tehnika, intelekt i intuicija, strast i racionalnost, zaigranost i pragmatičnost“ te parafrazira redatelja i dugogodišnjeg profesora ADU Joška Juvančića koji je jednom primijetio kako Neva Rošić nikad nije „brinula samo za svoju ulogu“ nego je „vodila brigu o kompoziciji i harmoniji cjeline što ju je učinilo predodređenom za pedagoški i kasnije redateljski rad“ te naglašava kako je uporno odbijala biti samo „sudionik pojedinih kazališnih događanja“; naime, stalno ih je analizirala u širem kontekstu, postavši tako „idealnom svjedokinjom novije kazališne povijesti.“

  Piše o vitalnosti Neve Rošić koju uspoređuje sa „živošću njezinih kazališnih sjećanja“ u kojima se lako prepoznaje njezin „osjećaj za humorno“ , uz vrlo važan opis povijesnih događaja (nakon Drugoga svjetskoga rata u rodnoj Rijeci) koji oslikavaju burna politička previranja i obiteljske traume.

  Saznajemo što je prethodilo ovoj knjizi. Hrvoje Ivanković je potaknut čitanjem ili slušanjem nekih sjećanja Neve Rošić i jednog razgovora 2023. shvatio kako „pred sobom imam prvorazrednu svjedokinju naše kazališne povijesti, a elokvencija, analitička moć i svježina sjećanja, jednostavno prizivaju knjigu“ koja bi ih trajno sačuvala. Zahvaljuje urednici Biblioteke Mansioni Željki Turčinović i samoj glavnoj sudionici Nevi Rošić, s kojom je tijekom nekoliko mjeseci 2025. snimio preko dvadeset sati razgovora, „čiji je ekstrakt sadržan u ovoj knjizi.“

  Neva Rošić – glumica, redateljica i kazališna pedagoginja, rođena je 23. lipnja 1935. na Sušaku. Gimnaziju završava u Rijeci. Još je kao djevojčica sudjelovala u radu riječkog Dječjeg kazališta (1947.) te nastupala na pozornici riječkog teatra kao članica Dramskog tečaja pri Narodnom kazalištu.

  Prvi intendant toga kazališta od 1944. do 1947. bio je njezin otac, Đuro Rošić (1897–1986) – kazališni kritičar i ugledni pravnik, sudac i profesor. Trogodišnju Glumačku školu dr. Branka Gavelle završio je 1922. Diplomirao je (1925.) i doktorirao (1930.) pravo i kao sudac službovao u raznim hrvatskim gradovima i na Sušaku (današnjem dijelu grada Rijeke), gdje je bio predsjednik i umjetnički voditelj Hrvatskog kazališnog društva, a bavio se i režijom. Drugi je put intendant riječkog HNK 1951–1953. Bio je i profesor na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Kazališne kritike pisao je od 1955. godine za brojne novine i časopise: Riječka revija, Novi list, Vjesnik, Dometi, kao i za radio; 1980. objavljuje knjigu kazališnih kritika pod naslovom Iz gledališta.

  Iako je prvotno namjeravala upisati studij prava, Neva Rošić odlazi na prijemni ispit za glumu te započinje studij na Akademiji za kazališnu umjetnost (današnja ADU) 1953. Tijekom studiranja surađuje sa Zagrebačkim dramskim kazalištem (današnje ZDK Gavella) da bi od 1957. do 1968. bila stalna članica glumačkog ansambla. Prve su joj uloge bile interpretacije mladih djevojaka (Marija u Svjetioniku Pere Budaka, redatelj Kosta Spaić, 1956.; Nina u Vašaru snova Marijana Matkovića, redatelj Mladen Škiljan, 1958; Tirena u istoimenoj Držićevoj komediji u režiji Branka Gavelle, 1958.) gdje stječe scensko samopouzdanje kao i osjećaj za profiliranje likova, što je došlo do izražaja u Zatvorenim sobama Grahama Greenea – uloga Rose Pemberton u režiji Branka Gavelle, 1959., kao i u glavnoj ženskoj ulozi Rosaure u Goldonijevoj Lukavoj udovici (režija Božidar Violić, 1961.), Ibsenovim Sablastima u režiji Georgija Para 1963. (uloga Regine Engstrand), Pinterovom komadu Ljubavnik – uloga Sarah, također u režiji Georgija Para i mnoge druge, poput Charlotte u Moliereovom Don Juanu (režija Kosta Spaić, ZDK 1962.), Melite u tekstu Pere Budaka Tišina! Snimamo! u režiji Georgija Para (ZDK, 1961.) ili Assunte u djelu Lopea de Vege Vrtlarov pas u režiji Mladena Škiljana (ZDK, 1961.)

  Već 1958. biva nagrađena Sterijinom nagradom u Novom Sadu za ulogu Nine u Vašaru snova Marijana Matkovića, a 1963. dobiva nagradu Grada Zagreba za ulogu Rosaure u Goldonijevoj komediji Lukava udovica. Uloge se redaju u ZDK-u, pa je tako igrala u komadima najrazličitijih autora: od Branislava Nušića (Gospođa ministarka, Dara – jedna od rijetkih Nevinih uloga u komediji), Ernsta Tollera (Hinkeman, Bludnica), Evgenija Švarca (Zmaj, Građanka), Renéa de Obaldije (Vjetar u granama Sassafrasa, Miriam), Ivice Ivanca (Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh, Dona Elvira), Drage Ivaniševića (Ljubav u koroti,  Marija)…

  

  Paralelno s radom u ZDK-u, od 1958. glumi na Dubrovačkim ljetnim igrama (Marin Držić Tirena – naslovna uloga, u režiji Branka Gavelle) dok 1965. tumači Barunicu Lidiju u Dubrovačkoj trilogiji Iva Vojnovića u režiji Koste Spaića, 1967. godine. Prva je glumica u Shakespeareovom Hamletu u režiji Denisa Careya. Od Shakespeareovih drugih tekstova glumila je Porciju u Juliju Cezaru (1969. redatelj Kosta Spaić), Lady Macbeth u Macbethu (1970., redatelj Vlado Habunek). U slavnoj i dugo igranoj predstavi DLJI-a Aretej Miroslava Krleže (redatelj Georgij Paro, 1972.) glumi Liviju Ancilu / Klaru Anitu, a 1974. Klitemnestru autora Marijana Matkovića, u režiji Josipa Meštrovića i Tonka Lonze. U predstavi Kralj Lear Edwarda Bonda i u režiji Ljubiše Georgijevskog (1981.) tumači ulogu Bodice, a 1986. još se jednom vraća Shakespeareu igrajući ulogu Gospođe Capuletti u Romeu i Giulietti u režiji Ivice Kunčevića.

  Godine 1968. prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u kojem djeluje dvadeset i jednu sezonu, gdje ostvaruje neke od svojih najboljih glumačkih kreacija. Jedan od vrhunaca glumačkog puta Neve Rošić jest njezina interpretacija triju junakinja iz glembajevskog ciklusa Miroslava Krleže  (Laura u drami U agoniji u režiji Vladimira Gerića 1969.; Klara u Ledi u režiji Petra Šarčevića, 1972., Barunica Castelli u Gospodi Glembajevima u režiji Vladimira Gerića 1974.). Rijetko je koja druga glumica oblikovala glavne protagonistice Krležinih dramskih djela s toliko profinjenog i produhovljenoga psihološkog nijansiranja. Osim uloga u tim Krležinim djelima, na sceni HNK u Zagrebu Neva Rošić tumačila je Gertrudu u Hamletu Williama Shakespearea (režija Mladen  Škiljan, 1978.), Arkadinu A. P. Čehova u Galebu (režija Jan Kačer, 1976.), Martu u tekstu Tomislava Durbešića Nastavak ili Tako ti je moj Dimitrije (režija Damir Munitić, 1979.), Barunicu Meldegg-Cranensteg u Galiciji M. Krleže  (režija Petar Šarčević, 1983.), Kraljicu u Cymbelinu W. Shakespearea (režija Joško Juvančić, 1986.), Moskaljovu u Ujakovom snu F. M. Dostojevskog (adaptacija i režija G. Paro, 1987.) te Panovu u Romanu o Londonu M. Crnjanskog (dramatizacija i režija Kosta Spaić, 1988.) i Anjušu u drami Ognjište Mile Budaka (režija Jakov Sedlar, 1991.).

  Uz navedene, zapažene inscenacije su i antologijske predstave koje su duboko utjecale na umjetnički profil prve nacionalne kuće u kojima je Neva Rošić igrala neke od svojih nezaboravnih uloga. Jedna od tih predstava je Držićev Dundo Maroje (1981.) u novoj i nadasve drugačijoj redateljskoj interpretaciji Ivice Kunčevića. Tumačila je Lauru, prvu rimsku kurtizanu. Već je iduće godine nezaboravna Mara Beneša u Dubrovačkoj trilogiji (Suton), također u režiji Ivice Kunčevića, da bi 1986. bila blistava glumačka inkarnacija Marije Ružičke Strozzi  u velikoj ansambl predstavi Ostavka Čede Price u režiji Georgija Para. Paralelno surađuje sa sadašnjim HNK Rijeka Ivana pl. Zajca, Teatrom &TD, sadašnjim HNK Varaždin,  Kazalištem Thalia, Malom scenom…

  

  Neva Rošić igrala je u kultnoj riječkoj predstavi Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića Vježbanje života (1990., režija Georgij Paro) a glumila je i u Vježbanju života – drugi put Marina Blaževića 30 godina kasnije, u kojem se povijest čita iz ženske perspektive (2020.).

  Na ADU u Zagrebu radi prvo kao vanjska suradnica od 1978., a od 1989. kao redovita profesorica i predaje glumu sve do mirovine 2002. godine, odgojivši generacije mladih glumica i glumaca koji i danas uvelike pridonose svojim radom i talentom hrvatskome glumištu.

  Vrlo se uspješno bavi i režijom dramskih komada – što na hrvatskom, što na talijanskom jeziku, ostajući u središtu kazališnih zbivanja. Uza sve to tijekom desetljeća surađuje s radijom, uz televiziju i film. Za svoj je rad dobila niz priznanja i nagrada, među kojima su Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo te Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.

  Ono što ovu knjigu izdvaja od ostalih zapisa o kazalištu jest forma u kojoj u obliku dugog razgovora saznajemo mnogo toga i o gradu Rijeci, o obitelji Rošić i onoj s majčine strane (Juranić), o njezinu gotovo slučajnom upisu na današnju ADU, o tome kako je Nevina interpretacija Krležine Laure Glembaj duboko ganula, pa i zabrinula njezina oca ili kako joj je uloga Klare u Krležinoj Ledi bila izuzetno draga zbog humora, kako i zašto je došlo do dopisivanja teksta za rolu Marije Ružičke Strozzi u predstavi Ostavka, zbog čega joj se ni tekst ni uloga Sarah Bernhardt u komadu Johna Murella Sara i vrisak languste u početku nisu nimalo svidjeli (redatelj Vlado Habunek, 1984.; nagrađivana i dugo izvođena, jedna je od kultnih predstava Teatra&TD), o rijetkom, vrlo bliskom kontaktu s publikom u dvorani Rogoz varaždinskog HNK u predstavi Ingmara Bergmana Jesenja sonata (Charlotta, režija Matko Sršen, 1988.)…

  

  Brojna su i druga sjećanja uz anegdote koje nikada nisu frivolne. Pred nama je pravi rudnik glumačkih analiza mnogih uloga: od onih u klasičnim komadima do onih u suvremenim tekstovima. Iako te analize možda i kreću od neke anegdote, razvijaju se u suveren pogled na dugogodišnju kazališnu produkciju bez koje nema ni prošlosti, a ni sadašnjosti teatra. Razmišljanje i analiza stalni su suputnici Neve Rošić – ne zbog analize same, nego i zbog prodiranja u dublje slojeve pojedinih likova i cijele predstave, pa se ova knjiga može čitati i kao niz vrlo konkretnih napomena o tome kako se može prići pojedinoj roli, uz vrlo jasne i iskrene opise suradnje s kolegama glumcima i redateljima. 

  Na kraju, treba napomenuti kako bi jedan od podnaslova mogao biti i Priručnik protiv ogorčenosti jer možemo pročitati sjećanja na mnoge ne samo lijepe, nego i neugodne događaje iz kojih ne izbija ni trunak samosažaljenja ili prikrivena ogorčenja. Drugi pak podnaslov bi mogao biti Kako preživjeti kazalište, jer ova knjiga svjedoči upravo o tome: Kako raditi, glumiti, podučavati i režirati tijekom šest desetljeća ostajući dosljedna samoj sebi ali i daskama koje život znače.

  Na promociji knjige Nevina kazališna sjećanja Hrvoja Ivankovića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu rečeno je kako se naslov s obzirom na naglasak može dvojako tumačiti: kao sjećanja Neve Rošić, velike glumice, redateljice i dugogodišnje profesorice na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i kao nevino kazivanje o jednoj impozantnoj šezdesetogodišnjoj umjetničkoj karijeri. Iako bi se o toj nevinosti dalo razglabati (s obzirom na  humor uz ironijske bljeskove glavne sudionice ukoričenog teksta), ovu knjigu jednostavno treba čitati.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2026.

Piše: