Glumačko mišljenje u sjećanjima Neve Rošić

Hrvoje Ivanković, Nevina kazališna sjećanja — Razgovori s Nevom Rošić, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2025.

• Najzanimljiviji trenuci knjige Nevina kazališna sjećanja nastaju kada Neva Rošić objašnjava vlastite nedoumice pred ulogom, razloge privrženosti nekom liku ili iskustvo susreta s publikom. U tim se trenucima iza dovršene predstave ponovno pojavljuje rad koji joj je prethodio, sa svojim otporima i neizvjesnostima. Knjiga razgovora koje je s glumicom vodio Hrvoje Ivanković upravo je zato vrijedna: omogućuje nam da njezin opus sagledamo iz perspektive umjetnice koja o vlastitoj glumi misli jednako pozorno kao i o kazalištu u kojemu je nastajala.

  Takav pristup osobito je važan kada je riječ o glumici čija je karijera odavno dobila svoje mjesto u povijesti hrvatskoga kazališta. Laura u U agoniji, Klara u Ledi i barunica Castelli u Gospodi Glembajevima pripadaju ulogama uz koje se njezino ime gotovo neizostavno spominje. No oznaka antologijskoga ostvarenja, koliko god bila opravdana, malo govori o tome kako glumica razumije lik i što u njemu prepoznaje kao izvedbeni problem. Razgovor otvara upravo taj prostor. Poznate uloge dobivaju osobnu povijest, a njihova se važnost može razmotriti i izvan ustaljenih ocjena o veličini interpretacije.

  Ivanković u uvodnom slovu opisuje spoj talenta i tehnike, intelekta i intuicije, strasti i racionalnosti u glumačkom biću Neve Rošić. Tu bi se lako moglo ostati na nizu laskavih određenja. Mnogo je određenija primjedba Joška Juvančića, koju Ivanković prenosi, o njezinoj brizi za kompoziciju i harmoniju cjeline predstave. Ona upućuje na shvaćanje glume u kojemu se pojedinačna kreacija razvija kroz odnose s partnerima i redateljskom koncepcijom. Iz te perspektive jasnija postaje i povezanost njezina glumačkog, pedagoškog i redateljskog rada: u svima je potrebno razumjeti kako pojedina odluka djeluje na cjelinu.

  Posebno je poticajno sjećanje na Saru i vrisak languste Johna Murrella, predstavu koju je 1984. u Teatru &TD režirao Vlado Habunek. Nevi Rošić isprva se nisu sviđali ni tekst ni uloga Sarah Bernhardt. Ta početna nesklonost, promatrana uz kasniji život nagrađivane i dugo izvođene predstave, upozorava koliko je odnos glumca i uloge promjenjiv. Naknadni uspjeh često stvara dojam da je umjetnička odluka od početka bila samorazumljiva. Sjećanje na otpor vraća joj neizvjesnost. U tome je i vrijedna pouka za čitatelja kojega zanima glumački rad: prvi dojam o tekstu ne mora odrediti krajnji doseg izvedbe.

  Sličnu vrijednost ima podatak da joj je Klara u Krležinoj Ledi bila osobito draga zbog humora. U kontekstu njezina krležijanskog repertoara taj naglasak zaslužuje više pozornosti od još jednoga podsjećanja na psihološku složenost njezinih junakinja. Humor traži preciznost u odnosu prema situaciji i partneru, osjetljivost za ritam replike i odmak od lika. Glumičino sjećanje tako nudi drukčiji ulaz u interpretaciju koju bi bilo prejednostavno opisivati samo ozbiljnošću ili emocionalnim intenzitetom. I reakcija njezina oca na Lauru u U agoniji, koja ga je duboko ganula i zabrinula, otvara pitanje granice između scenske uvjerljivosti i gledateljeve potrebe da u liku prepozna osobu koju poznaje.

  Uspomena na Jesenju sonatu Ingmara Bergmana u režiji Matka Sršena, izvedenu u varaždinskom Rogozu, usmjerava pozornost na još jednu sastavnicu glumačkoga iskustva: blizinu publike. U malom prostoru drukčije se odmjeravaju glas, gesta i stanka, kao i udaljenost između glumčeva postupka i gledateljeve reakcije. Nevino isticanje rijetko bliskoga kontakta s publikom zato je važno za razumijevanje uvjeta u kojima uloga živi. Takvi primjeri daju sadržaj često općenitoj tvrdnji o neponovljivosti kazališne izvedbe. Ovdje se ona može povezati s konkretnim prostorom i iskustvom izvođačice.

  I priča o dopisivanju teksta za ulogu Marije Ružičke Strozzi u Ostavci Čede Price, u režiji Georgija Para, zanimljiva je zbog onoga što otkriva o nastajanju predstave. Tekst koji gledatelj doživljava kao dovršenu cjelinu ima vlastitu povijest izmjena i prilagodbi. Pripovijedajući o takvim okolnostima, Rošić skreće pozornost na proces koji se iz kazališnih kronologija uglavnom ne može iščitati. Podatak o podjeli i datumu premijere bilježi ishod; svjedočanstvo sudionice pomaže razumjeti kako se do njega dolazilo.

  

  Tu se pokazuje i smisao razgovorne forme koju je izabrao Ivanković. Građa je nastala tijekom više od dvadeset sati razgovora snimljenih 2025., a njezina je vrijednost u mogućnosti povezivanja pojedinačnih iskustava sa širim kazališnim okolnostima. Sjećanje na ulogu vodi prema suradnicima, način rada redatelja prema odnosima u ansamblu, osobna odluka prema uvjetima djelovanja neke kuće. Ivankovićevu autorsku ulogu stoga treba promatrati i kroz izbor i povezivanje tema. Od opsežna usmenog materijala trebalo je oblikovati knjigu koja će sačuvati osobnost pripovjedačice, a njezinim iskustvima dati pregledan kontekst.

  Rijeka i Sušak, obitelj Rošić i kazališni rad njezina oca Đure važni su za razumijevanje toga konteksta. Ratna i poratna iskustva pokazuju koliko je osobna povijest vezana uz društvene i političke lomove. Kazalište se u takvu životopisu pojavljuje kao konkretna ustanova, s ljudima čiji rad i odluke ovise o okolnostima vremena. Zbog toga obiteljska dionica ima veću težinu od uobičajena biografskog uvoda. Ona pomaže razumjeti svijet iz kojega Neva Rošić dolazi i iskustva koja prethode njezinu profesionalnom izboru.

  Put od Gavelline škole i Zagrebačkoga dramskog kazališta, preko zagrebačkoga HNK-a i Dubrovačkih ljetnih igara, do drugih pozornica i rada na Akademiji obuhvaća velik dio hrvatskoga kazališta druge polovice dvadesetog stoljeća. Ipak, upravo širina toga iskustva zahtijeva oprez pri čitanju. Pred nama je povijest viđena iz određene umjetničke i osobne perspektive. Blizina događajima daje sjećanju pojedinosti koje je teško pronaći drugdje, ali mu ne jamči potpunost. Odnos prema kolegama, važnost pojedinih predstava i razlozi profesionalnih odluka ovdje se oblikuju i kroz vremenski odmak. Knjigu je najplodnije čitati uz svijest o tome što osobno svjedočanstvo može pružiti, a što ostaje zadaća usporedbe s drugim izvorima.

  

  Upravo zato važan je dodatak izbor pisama koja je Neva Rošić između 1953. i 1958. slala roditeljima, a priredila ih je Željka Turčinović. Pisma unose drukčiju vremensku perspektivu: nastajala su dok je profesionalni put još bio otvoren i dok se njegovi kasniji vrhunci nisu mogli znati. Njihovo uvrštavanje omogućuje usporedbu neposrednoga zapisa s naknadno oblikovanim sjećanjem. Takva mogućnost daje knjizi dokumentarnu vrijednost i potiče čitatelja da obrati pozornost na odnos između proživljenoga trenutka i smisla koji mu se pridaje poslije. Popisi uloga, režija i nagrada pritom služe kao orijentacija, bez potrebe da preuzmu glavno mjesto u čitanju.

  Pedagoški rad Neve Rošić na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti također se može sagledati kroz njezinu sposobnost analize vlastitoga iskustva. Za podučavanje glume presudno je moći objasniti postupak, prepoznati teškoću i razlikovati ono što pripada određenoj ulozi od onoga što može pomoći drugom izvođaču. Knjiga se u tom smislu može čitati i kao poticaj glumcima: primjeri profesionalnih dvojbi i suradnji nude gradivo za razmišljanje o vlastitu radu. Njihova uvjerljivost proizlazi iz konkretnosti situacija, a ne iz obećanja univerzalne glumačke metode.

  Važno je i kako Rošić govori o neugodnim iskustvima. Humor i ironijski odmak, prisutni i u sjećanjima na razočaranja, daju težinu zamisli da bi se knjiga mogla čitati kao svojevrstan priručnik protiv ogorčenosti. Takvo određenje ima smisla ako ga razumijemo kao opis pripovjedačke pozicije. Odsutnost samosažaljenja ostavlja više prostora za razmatranje samoga događaja i odnosa koji su ga oblikovali. Ona pritom ne znači da su svi sukobi razriješeni ili da su neugodna iskustva izgubila važnost. Naprotiv, omogućuje da ih čitatelj razmotri izvan očekivane priče o zaslugama i nepravdama.

  Nevina kazališna sjećanja najviše pružaju ondje gdje ugled velike glumice ustupa prostor preciznosti njezina razmišljanja. Tada se vidi zašto povijest glume treba i glas samih izvođača: uz ocjene onih koji su gledali predstave, dobivamo iskustvo osobe koja je ulogu gradila, mijenjala i izvodila. Ivankovićeva knjiga čuva taj pogled iznutra, sa subjektivnošću koja mu pripada. Njezina je vrijednost osobito jasna u naizgled malim pojedinostima: nesklonosti tekstu koji će postati važna predstava, radosti humora u Krležinu liku, pamćenju blizine publike. Zahvaljujući njima, o glumačkom se opusu može govoriti određenije nego nizom pohvala i popisom velikih uloga.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2026.

Piše: