Lutkarska čarolija i tuga koja dugo ostaje

59. Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, 11. – 17.9.2026., Scène 55 (Mougins), L´Entre-Pont (Nica), Le MeTT (Le Teil) i Théâtre aux Croisements (Perpignan): Baptiste Zsilina, Léa Guillec, Le dernier jour de Pierre (Posljednji Pierreov dan), red. Baptiste Zsilina

• 

  Ovogodišnji nas je 59. PIF 11. rujna nakon simpatičnoga, iako pomalo nespretnoga otvaranja počastio izvrsnom predstavom iz Avignona profesionalne glumačke udruge DERAÏDENZ, osnovane 2017., koja teži potpuno samostalnoj kreaciji, od pisanja dramskoga teksta i glazbenih kompozicija do ručno oblikovane scenografije, kostima i lutaka, uz snimanje kratkih filmova. Deraïdenz okuplja dvadesetak zaposlenika u područjima glume, glazbe, inženjerstva, građevinarstva…., koji su svi uključeni u ovu izvanserijsku predstavu visokih umjetničkih dometa i posebne estetike koja spaja marionete, teatar sjena i film. Predstava je gostovala i na prestižnom Festival d'Avignon i 2025. osvojila nagradu Prix Lueur za najbolju vizualnu kreaciju. Godine 2025. i 2026. godine izvodila se u kazalištu Théâtre du Train Bleu u Avignonu.

  Na ulazu u dvoranu KIC-a Travno, koja uvijek ljubazno dočekuje posjetitelje, publika je dobila male kazališne dvoglede (iznenadilo nas je, puni povjerenja ustupali su nam ih bez osobnih iskaznica) i time je čarolija već započela.

  U novom velikom kazalištu u Oslu, govorila mi je o tome moja sestra Mira Mićo Muhoberac kad je kao selektorica Marulićevih dana otputovala u Norvešku pogledati izvrsnu predstavu Kraljevo u režiji Ivice Buljana, svaki gledatelj ispred sebe ima mali tablet kojim se, ako želi, usmjerava na detalje, pojedinosti kostima, izraze lica, poglede, tako donekle sukreirajući kazališnu predstavu. S kanočalima je nešto drukčije, ali zapravo vrlo slično.

  

  Na sredini je pozornice mali teatrin nalik davnim kazališnim kolima s mehanizmima koji su mijenjali vizure i živom glazbom, a kojima bi lutkari dolazili na trgove razveseljavajući djecu. Ova je predstava za odrasle, uz još nekoliko njih na PIF-u, i problematizira Pierreov (u programu netočno piše: Pierrov) zadnji dan života, stvarajući čudesan svijet koji postaje još divniji kroz vizuru dvogleda koji uokviruje i povećava scenski svijet u koji uranjamo vođeni fantastičnim idejama i u kojemu se tako još bolje uočavaju nevjerojatno precizno kreirani kostimi i scenografija, svi zanimljivi detalji. Sa strane su pozornice pripremljene, složene male scenografije koje se vrlo brzo malim tračnicama uvode u okvir teatrina, a nakon scene i/ili malog filmskog kadra slijedi zatamnjenje i nova scenografija, nova Pierreova postaja puta. On ulazi u mediteranski grad gotovo dramaturški nemotivirano, ali egzistencijalno i egzistencijalistički vrlo promišljeno, pada snijeg, pratimo njegovu osamljenost, nesnalaženje na kamenoj ulici, osvrtanje, traženje ljudi i smisla, uz beckettovsko osušeno stablo.

  Vrlo je lijepo naslikana perspektiva gradića, tako da uz kamene kuće, kupe kanalice na krovovima, u daljini vidimo crkvu, čime se zaokružuje kamena cjelina, a uključuje i dodatno iščitavanje povezanosti značenja i simbolike imena. Naime, ime Pierre, Petar potječe od grčke riječi pétros (grčki Πέτρος), što znači kamen, stijena, a on je i jedan od dvanaest Kristovih apostola, ribar i brat svetoga Andrije, čime se značenje dodatno usložnjuje. Njegovo pravo ime bilo je Šimun, a tako ga je nazvao Isus kako bi naglasio njega kao „kamen temeljac“ crkve, tako da je Petar utemeljitelj kršćanske crkve. Iz naoko jednostavne priče dolazi se tako do tumačenja mnogih odnosa i suodnosa. Do Petra u sljedećemu kadru dolazi žena i poziva ga u kuću. Lutke su tako vjerno prikazane, dobro kostimirane, šest lutkarica (uz dva majstora tona i svjetla) ih s takvom preciznošću i uigranošću, usklađenošću sinkronizirano pomiču da vrlo lako ulazimo u njihov mali a zapravo ogromni svijet, a atmosfera se kreira i izvrsnim svjetlosnim efektima koji dodatno oblikuju vanjske i unutarnje prostore.

  

  Njega, stranca, primaju u svoj dom i sljedeća vizura prikazuje unutarnjost kuće u kojoj su otac i majka, kolijevka, dijete, drugi ukućani, gori vatra, sprema se večera, svi pomalo piju, potiho razgovaraju. Fascinantno je kako su sve lutke-ljudi animirane. Nitko ne stoji, pomiču se ruke, noge, glave, čuje se žamor, život. U jednoj sceni Pierre silazi strmom ulicom uz koju će se na kraju predstave uspinjati odlazeći na drugi svijet. U silaženju se Petar postupno otkriva, kao da je vidljiv iz perspektive ljudi koji ga s malog trga gledaju. U sceni na ulici je čistač ulice, svirač violine koji genijalno svira, a dolaze ga čuti, postupno izlazeći na balkon ili provirujući kroz prozor dvije žene, ali i mačka i ptica, potencirajući mediteransku atmosferu života na ulici, znatiželju, uranjanje u druge živote, vedrinu ispod koje se krije nostalgija. Sljedeća situacija prikazuje stariju ženu kako sjedi ispred svoje kuće na ulici i udara takt, djeca se igraju na kolicima, a Petar poskakuje i pleše, a u sljedećoj sceni pada mrak i on na ulici ostaje sam.

  Paralelno uz mediteransku atmosferu života postoji težak, mučan, bizaran svijet koji se prikazuje izvan marionetskoga okvira, kao što je osakaćeno tijelo koje visi na konopu, kidanje kose i ogoljavanje Petrove glave sve do lubanje, nestvarni ekspresionistički oblici, kao suprotnost mekoći impresionizma, strava, nadrealistička freska očaja, isprekidana užasnim crnim pukotinama, unutarnji mrak i traženje sebe i smisla, unutarnja previranja, uzburkanost, smrt iza koje i ispod koje nema ničega. Nakon takvih se vizura predstava opet vraća životu koji još traje, a scena se ponovno puni lutkama-ljudima.

  Crkva se u posebnoj vizualnoj transformaciji približava sve više prosceniju teatrina i na kraju predstave u nju je interpolirano srce, a lutkar ga u pravoj veličini probija i srce krvari, mrak je i samo se čuje instrumental koji nostalgično prati ovu cijelu predstavu bez izgovorene riječi, a s toliko značenja i koji se postupno stišava. To je jedna od onih predstava koju bismo rado ponovno i ponovno gledali, a o oduševljenju publike svjedočio je i dug i dugotrajan pljesak.

  Zanimljivo je podsjetiti: tradicionalna je Pifova povorka dan kasnije, 12. rujna išla Tkalčićevom ulicom preko Trga bana Josipa Jelačića do Trga Petra Preradovića, a povorku od 1990. godine predvodi PIFKO, monumentalna festivalska maskota koju je osmislila i oblikovala akademska slikarica, prof. Mira Dulčić. Ovogodišnji PIF traje do 19. rujna.

  Preporuka je da, ako ikako možete, pratite gostovanja predstave po europskim kazališnim festivalima i organizirate se, otputujete i svakako je pogledate unatoč tuzi koja dugo ostaje.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2026.

  Autorski tim:

  Autori: Baptiste Zsilina, Léa Guillec
  Redatelj: Baptiste Zsilina
  Scenografija: Baptiste Zsilina, Léa Guillec, Nicolas Pautrat
  Glazba: Baptiste Zsilina
  Izrada lutaka i scene: Baptiste Zsilina, Églantine Remblier, Marion Piro
  Dizajner svjetla i tehnička režija: Loris Lallouette
  Tehnika i mehanika scene: Nicolas Pautrat
  Fotografije: Serge Gutwirth

  Glumice-lutkarice: Coline Agard, Luce Causin, Léa Guillec, Hanna Malhas, Marion Piro, Églantine Remblier

Piše: