Nostalgični Prag od papira

59. Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, 11. – 17.9.2026.: Drugovi i krugovi, autorski projekt čeških umjetnika Marte Migač, Dominika Migača i Jana Pichlera

• 

  Začudna kazališna predstava dovela je odraslu publiku u ZPC-u do prozorčića (peep box) okruženoga čipkastim zastorima, ispred maloga lutkarskoga kazališta nalik onima koja smo kao djeca stvarali od velikih pravokutnih kartonskih kutija na kojima bismo izrezali otvor, a onda izabranim lutkama, napisanim tekstom i animacijom zabavljali ukućane i prijatelje. Vrlo su nas nježno dva češka lutkara i jedna lutkarica uveli u priču potpomognutu retropanoom na kojemu su mijenjajući papire kao u nijemome filmu ukratko prezentirali priču i aktere maloga kazališta s atmosferom bivšega vremena Čehoslovačke, prema kojemu se i aktivistički i romantično, i ironično i afirmativno, i nostalgično i kritički odnose. Lutke postaju fotografije nalijepljene na malo čvršće papire koje izgledaju kao da su izrezane iz revija koje su se čitale u kućama i u Hrvatskoj sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća: Burda, Grazia, Gioia i koje su donosile štih glamura i posebnu, novu estetiku odijevanja.

  Male dvodimenzionalne papirnate lutke-objekti kreću se tako da su publici uglavnom okrenute en face, lijevo-desno, istih izraza lica, bez pomicanja ruku i nogu, bez pomicanja usta, ali umijećem lutkara koji ih izvrsno i duhovito pokreću predstava postaje dinamična, vrlo aktivna, živa i životna, uvlačeći publiku u svoj mali svijet prepun zanimljivosti. Zrcalna slika pojavnoga svijeta tih godina – posljednja se spominje 1990., čini se kao da obrnuto okrenutim dvogledom smanjuju prošli svijet koji je još tu, u vremenskoj kapsuli, minimaliziran.

  

  Figure ženske osobe koja na početku prikazanoga dana izlazi iz svoje kuće i prolazi naseljem, ulazi u autobus, u metro, u robnu kuću, u pekarnicu, multiplicirani su i odjednom je puno istih osoba jednakoga izraza lica – čini se da su zadovoljne, jednako odjevenih, a pokreću se vrlo jednostavno – vide se ruke lutkara koje preuzimaju lutkice. Multipliciranjem se ironizira istost ljudi koji jednako žive, jednako se ponašaju, jednaki su. Zanimljiva je i ideja lutkara da se, kako se mijenjaju perspektive grada, odzumirava eksterijer, perspektiva postaje ptičja, a tako se proporcionalno i žena smanjuje, lutke postaju sasvim male, što sve izaziva iskren smijeh publike. Smanjuju se i/ili povećavaju i prijevozna sredstva. Tako autobus uz buku motora dolazi iz dubine pozornice i povećava se kad dođe bliže publici, jer nekoliko je različitih dimenzija i predmeta, a kako odlazi, smanjuje se i on i buka. Dama ulazi u dvodimenzionalni autobus, pojavljuje se na prozoru, izlazi.

  Mnogim idejama, kao i ovom s promjenom dimenzija i perspektivom približavanja i udaljavanja, ova neverbalna kazališna predstava podsjeća na filmsku predstavu, uz dobro osmišljenu, funkcionalnu i atmosfersku, nostalgičnu glazbu. Tako se u jednome kadru gospođa pojavljuje u krupnome planu, vidljivi su svi detalji njezina lica i pokreti očiju, što je posebno duhovito, a kako smo poslije imali prigodu ući u izascenski prostor i pogledati stotine papirnatih i plastičnih rekvizita, isprobali smo i vrlo jednostavan, a tako funkcionalan mehanizam pokretanja očiju, kao i ostale male strojeve koji pokreću pokretne stube u robnoj kući kojima se praška gospođa vozi, a lutkar stoji iznad nje podupirući glavu kao da mu je dosadno jer to previše traje. Isprobali smo i otvaranja vrata prodavaonica, odjeću koju dama presvlači u robnoj kući onako kako su lutke nekad mijenjale odjeću izrezanu iz novina, promjenu boja haljina, izvlačeći i spuštajući boje u kartonskom držaču. Duhovito je riješeno i presvlačenje u garderobi i sram da je se ne vidi djelomično odjevenu, tako da se strateška mjesta pokrivaju dlanom.

  

  Gospođa ulazi i u metro, čuje se poznato praško izgovaranje naziva stanica i piše Malostranska, što nas je vratilo u divne dane posjeta sestri Miri Mići Muhoberac kad je kao profesorica radila na Karlovu sveučilištu uz Vltavu i Karlov most i vozila se, kao i većina Pražana i gostiju prelijepoga grada, metroom, Krtekom. Redateljski se vožnja prekida zatamnjenjima, kao što to izgleda u vožnji metroom kad se nakon svjetla na stanicama jedno vrijeme ništa ne vidi ispod zemlje. Majstori-lutkari pokreću objekte i stavljajući ih na utore koji omogućuju, primjerice, prikaz sleta, spartakijade na kojoj su brojni vježbači i vježbačice koji/koje se sinkronizirano pokreću. Izvrsno je, vrlo duhovito osmišljen i ples šest balerina kojima noge glume dva prsta svake ruke. Atmosfera na ulicama Praga upotpunjuje se i pticama i pojavom psa sa svim njegovim obrascima ponašanja. Tematizira se i pojava televizora i sad stvarnost motrimo gledajući kroz ekran Tesle. Gledajući predstavu prisjetili smo se premijere Nebodera devedesetih godina 20. stoljeća, dvodimenzionalnih papirnatih lutaka na vrhu nebodera na Trgu bana Josipa Jelačića nevjerojatno kreativne glumice, redateljice i dramatičarke Vanje Matujec i njezina teatra Auzvinkl (Alisa iz kompjutera, Gljivamobil, Intima, Baš ti, baš tu). 

  Savjet: svakako treba otputovati u Prag i pogledati ovu multimedijalnu predstavu koja spaja film, kazalište, lutku i tehnologiju umijećem majstora lutkara. Dominik Migač – glumac, umjetnik i istraživač u području kazališta predmeta, materijala, lutkarstva i multimedijskog kazališta, Marta Migač – redateljica, dramaturginja i glumica i Jan Pichler – glumac i lutkar, stvaraju divan mali svijet, pravu kazališnu čaroliju.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2026.

  Autorski tim:

  Kreativni tim i izvedba: Marta Migač, Dominik Migač, Jan Pichler
  Scenografija: Dominik Migač
  Dramaturgija: Marta Migač i Dominik Migač
  Modeli: Dita Kaplanová, Sára Vosobová
  Fotografija: Barbora Žentelová, Martin Špelda

   

Piše: