Adaptacija usmjerena ljudskim manama i vrlinama Idiota

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Ivor Martinić, Idiot, red. Janusz Kica

• 

  U riječkom je Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 25. rujna 2026. na temelju adaptacije Ivora Martinića, a u režiji Janusza Kice, publika mogla uroniti u romaneskni opus Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ansambl Hrvatske drame premijerno je izveo predstavu Idiot. Dostojevskijev roman Idiot na kazališnim je daskama tematski i stilski otvorio vrata poimanju pojma „klasik“, vodeći gledatelje u doživljajnu samospoznaju o tome da smo, živeći stvarnost, klasicima bliži no što većina misli.

  Hrvatski dramatičar Ivor Martinić iščitao je tu suptilnu nit povezanosti i uobličio je u adaptaciju romana. Niti roman, a niti adaptacija postavljena na scenu, ne ističu samo dobrotu u ljudskom biću koja, kada djeluje impulzivno i dobronamjerno, nije društveno većini potrebna ili prihvatljiva. Ističu se tu i pohlepa i strast i koristoljublje. Mogli bismo reći kako su s karakterima na sceni prikazane mnoge  ljudske mane i njima nasuprot vrlina „idiota“.  Idiot, Lav Nikolajevič Miškin, savršeno je dobar čovjek ubačen u korumpirano, statusom opsjednuto društvo. Miškin nije slab ili naivan u konvencionalnom smislu; on je sve to upravo zbog svoje dobrote. Sve rečeno i Martinić i Dostojevski koriste kako bi progovorili o Miškinovu, ali i našem društvenom okruženju.

  Kaljuža postojanja koja proždire svako dobro u čovjeku scenografski se poput zmije usiktala plazeći dimom po scenskom podu i publici. Uzdižući se uvis i čineći dimnu zavjesu, moćno se nadvila nad postojeći život publike, ali i likova na sceni. Pratimo simbolično scensko rješenje (scenograf Branko Hojnik i redatelj Kica u nedvojbenoj simbiozi vizije) koje u funkciji sadržaja uvodi dramsku radnju u rusku zimu i željezničku postaju na kojoj se susreću dobrota i eksplozivna strast, Miškin i Rogožin.

  

  Miškin, koji se vratio s liječenja u Švicarskoj, u svojoj Rusiji upoznaje obitelj Jepančin, ali i Nastasju Filipovnu, žrtvu seksualnog zlostavljanja koju pristojno društvo odbacuje (iako se čini da muškarci hrle k njoj). Tumači je glumački točna Aleksandra Stojaković Olenjuk. Njezina pojava nagoni Miškina na suosjećanje te na iskazivanje ljubavi i samilosti; on suosjeća s onima koji pate. Miškin misli da voli, misli da treba pomoći, misli da treba dokinuti ljudsku patnju. Koje li plemenite težnje! Osvrnimo se samo kontekstualno današnjicom na ovu težnju, zapitajmo se jesmo li i mi stoga idioti, komplimentirajmo si ako se prepoznajemo!

  Je li Miškin lik koji je na sebe preuzeo svu patnju ovog svijeta? Je li simboličan Holbein (slika raspadajućeg Kristova tijela u Rogožinovoj sobi) zov potrebe za novim Mesijom koji će nas izbaviti? Na nama je doživjeti i uroniti u doživljaj Kristove žrtve kao scenskog i romanesknog motiva vlastitim svjetonazorom, a niti jedan ne može negirati postojanje ljudske patnje. Filozofsko poniranje u prikazano dramsko zbivanje omogućili su svojim jasnim replikama glumci ansambla Hrvatske drame. U svojem doživljaju Miškina glumac Deni Sanković stopio se s njegovom dobrodušnošću. U dva sata, koliko traje predstava, Sanković nije ni trena odmakao od svoje karakterne sudbine. Snaga je to i koncentracije i doživljaja scenskog zadatka na kome mu mnogi mogu samo zavidjeti i to s pravom. Sanković je Miškin koji će se pamtiti.

  Kostimografski (Manuela Paladin Šabanović) u Miškinovu liku gledamo savršeni zahvat – bijelo laneno odijelo postupno se gužva, kao i njegova nevina i dobronamjerna duša. Nasuprot lanu stoje čvrsti materijali poredanih linija, gotovo maske savršenstva reda u ruskom društvu; boje se stapaju s hijerarhijom (npr. majka i otac sestara Jepančin u gotovo vojnički zelenoj).

  

  Strastveni i impulzivni Rogožin, poput tamnog olujnog vjetra (crni teški kaput i ogoljela prsa, brzi, gotovo uvijek ratnički hod) obrušava se razorno na nedužnost kojom zrači Miškin, posesivno zahtijevajući Nastasju, dovodeći sebe do stanja ludila i opsjednutosti pozicijom moći. Poznatog trgovca neće poraziti slabost prema ženi, on će je ustreba li i kupiti, ali i ubiti. Sve ove zahtjevne karakterne zadatke poput silovitosti, nagonskih, gotovo animalnih poriva i istupa izvrsno je donio glumac Petar Baljak. Riječka publika dugo je aplaudirala glumačkom sazrijevanju mladih glumačkih snaga.

  U odnosima među likovima adaptacija je naglasila mnoge tematske okosnice: osim i danas sveprisutnog problema femicida, tu je snažan roditeljski, majčin autoritet koji dolazi do izražaja pri udaji sestara Jepančin. Sestre tumače glumice Ana Marija Brđanović u ulozi Aleksandre Ivanovne, zatim Romina Tonković u ulozi Adelajde Ivanovne te Nika Grbelja kao Aglaja Ivanovna. Svako njihovo „maman“ kao odaziv na zaziv njihove majke Lizavete Prokofjeve Jepančin, odzvanjalo je svojom podređenošću majčinu autoritetu i društvenom statusu. Lizavetu je na scenu donijela glumica Jelena Lopatić, držeći originalnost svoga obiteljskog autoriteta koji ni pod koju cijenu ne želi koketirati s društvenom prosječnosti. Pod svojim sveznajućim „Ne! Dosta!“ krotila je i slabosti svojega supružnika, kojeg tumači glumac Damir Orlić. Majci i ocu opirati se htjela Aglaja, a njezin lik, karakterno svijetlu i čistu nit sklonu Miškinovoj dobroti, glumica Nika Grbelja, čitajući rast Aglajine odvažnosti, donijela je vrhunski u dramatičnoj replici s Nastasjom kojoj prepušta slomljenog Miškina. U podjeli uloga redatelj Kica nesumnjivo je prepoznao nagrađivanu glumicu koja dikcijom i posturom zove mladu Aglaju. Aglaja svojim doživljajem društva i vremena korača mrvu pred svojim sestrama, no biti korak ispred ne znači uvijek uspjeh, a Aglaja nam je to ravnodušno na sceni ispripovijedala u završnim scenama.

  

  Ovisnost o materijalnom statusu kao i pohlepu za novcem koji upravlja i ljudskim odnosima spoznali smo u liku Gavrila Ivolgina (tumači ga Tarik Žižak). Smrt kao dio ljudske prirode razmatra se u liku Ipolita (glumac Mario Jovev). U dramskoj adaptaciji doima se kao autorov, Ivorićev poslanik koji ima zadaću priopćiti svijetu da treba živjeti jer on, Ipolit, koji umire od sušice, ima samo dva tjedna života. U sceni Miškinova rođendana Jovev grčevito i sablasno donosi patnju teško bolesnoga umirućeg čovjeka koji spoznaje vrijednost života i ljutit na bezrazložno tračenje vremena u ljudskim životima upozorava: „Tko je kriv što su nesretni, a imaju pred sobom i po šezdeset pet godina života? Ja to nemam. Pitajte ih što je za njih sreća.“ Trenutaka u scenskim zbivanjima, poput ovog, gdje lirsko nadmašuje dramsko ili se s njim stapa, govori o adaptacijskom zahvatu gdje je Martinić filozofski roman, prepun monološko asocijativnoga dostojevskijevskog fluida riječi, dramski rastočio u tragičnosti ljudskih egzistencijalnih promašaja. Spomenuto zapažanje podupiru i same Martinićeve riječi: „Ljubav je središnja tema. U njoj se sućut miješa sa spasenjem, nježnost s poniženjem, predanost s posjedovanjem. Likovi govore da vole, ali izgovoreno ne razrješava proturječja njihovih osjećaja.“ Nadodat ćemo ovdje samo kratko: da, svjedočimo svakodnevno surovoj istini, ne znamo što je ljubav, ljubav za i prema čovjeku, prirodi, životu!

  Lirsko-dramskom zbivanju savršeno odgovaraju baladični napjevi s početka drame, prisutni i u rođendanskoj atmosferi (glazba Tamara Obrovac) a kulminiraju u završnoj sceni ubojstva naricateljskim oplakivanjem tragične sudbine ljudskih života. Melos koji podsjeća na narodnu glazbu zapečatio je priču dojmom: tako je moralo biti, sve je upućivalo na neminovnost urušavanja.

  Scenografski naizgled skromni pomaci (kao da se nismo pomakli sa željezničke postaje) pomno su osmišljeni s ciljem zadržavanja početnih kulisa koje se na kraju dovode klizno u prvi plan; scena je samo jedna, zajednička životna tragična postaja ograničenih stvarnosti.

  

  Koliki među nama pomisle da bi od ograničenja stvarnosti često pobjegli na pusti otok? Nismo li toliko često danas nemoćni sagledavati ljudske patnje koje nas okružuju? Predstavom Idiot riječko kazalište zove spoznavati život, te upućuje na onu temeljnu svrhovitost umjetničkog izričaja: paralelni svjetovi postoje kako bismo ove naše svakodnevne uspjeli prebroditi (Matoš).

   

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj: Janusz Kica
  Asistentica režije: Zoja Sirovec
  Autor adaptacije: Ivor Martinić
  Scenograf: Branko Hojnik
  Asistent scenografije: Ivan Botički
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Glazba: Tamara Obrovac

  Uloge:

  Gavrila Ardaljonovič Ivolgin: Tarik Žižak
  Parfjon Semjonovič Rogožin: Petar Baljak
  Nastasja Filipovna: Aleksandra Stojaković Olenjuk
  Aglaja Ivanovna Jepančina: Nika Grbelja
  Adelaida Ivanovna Jepančina: Romina Tonković
  Aleksandra Ivanovna Jepančina: Ana Marija Brđanović
  Lizaveta Prokofjevna Jepančina: Jelena Lopatić
  Ivan Fjodorovič Jepančin: Damir Orlić
  Lav Nikolajevič Miškin: Deni Sanković
  Ivan Petrovič Pticin: Edi Ćelić
  Ipolit: Mario Jovev
  Inspicijentica: Sandra Čarapina

Piše: