Tijelo-kuća i otisci sjećanja

Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 12. – 26. rujna 2026.: Mami, autor koncepta i redatelj Mario Banushi

• 

  Naslovom Mami grčki redatelj albanskoga podrijetla Mario Banushi integrira sličnozvučne i bliskoznačne nazive za roditeljicu (mami) i hranu (mam) i taj je naslov ujedno i jedini verbalni iskaz predstave koja je na ovogodišnji, dvadeset i treći po redu Festival svjetskoga kazališta donijela impresivan primjer osjetilnoga vizualnog kazališta. Svjetlom, tjelesnim figurama i slikama, usporenim i inverznim pokretima, reverzibilnim prizorima, zvučnim krajolikom, glazbom i minimalističkom scenografijom izgrađena je snolika predstava koja uspijeva objediniti elemente uznemirujućega realizma i poetske vizije.

  Polazeći od iskustva odrastanja uz nekoliko generacija žena (a što je i prepoznatljivo obilježje kulturne mape Mediterana i Balkana), autor kod gledatelja pobuđuje slike iz njihovih vlastitih sjećanja i iskustava vezanih za majke, bake, majčinstvo i djecu. Koristeći univerzalni jezik vizualne metafore i simbola artikulirana je zaokružena dramska struktura s tematskom okosnicom životnoga ciklusa i izmjenjive skrbi o drugome pri čemu se, bez ijedne izgovorene riječi, uspijeva zakoračiti i u područje angažmana: ogoljenim prikazom dementne starice (koju je suvremena kultura uklonila iz pogleda) te njezinim metamorfozama do brižne majke i još dalje do začetka životnoga ciklusa, iako ne izlazeći iz domene emocionalnoga uživljavanja, postiže se učinak intenzivniji od onoga koji bi se mogao postići epskim teatrom.

  

  Scenografiju čine bijelim prahom omeđena staza, ulična lampa, kuća koja se otvara u interijer i smanjuje te pokretni akvarij; tim se scenskim sredstvima ujedno simboliziraju i preslikavaju lančani obiteljski odnosi i različite manifestacije tijela. Prigušenim i usmjerenim svjetlom, fiksnim i pokretnim, konvencionalno se vodi gledatelja na put kroz vlastiti um. Izgrađena na prepletanju dvaju osnovnih predjezičnih i nesvjesnih mentalnih obrazaca: predodžbene sheme izvor-cilj-put (dinamični vremenski obrazac kojim se sugerira ciklično kretanje i životno putovanje) i sheme spremnika (statični obrazac oblikovan prostornim iskustvima unutra, van i granice koja ih omeđuje), predstava se gotovo udžbenički naslanja na razmatranja otjelovljenosti ljudskoga uma (koji je glavninom nesvjestan), koja kognitivna znanost razvija na aristotelijanskim postavkama, a psihoanalitička čitanja, tragom platonovskih odslika, razrađuju, među ostalim, analogijom predmeta i tijela.

  Analogije kuće, tijela, uterusa i akvarija sugerirane oblicima, otvorima, kretnjama i hrpama, roditeljnom vodom i hranidbenim mlijekom, vode od transgeneracijskoga odražavanja (naizmjeničnim supostavljanjem i pretapanjem starice i trudnice, zaljubljenih parova, majke i sinova), preko dramske kulminacije rađanja mitski sukobljenih tijela do završno nabacane hrpe isluženih predmeta i tijela iz koje niče početak novoga ciklusa.

  Uz iskazanu predanost izvedbi i nimalo lako revno održavanje usporenosti pokreta tijekom čitave predstave, te posebno zanimljiv iskorak i samoga redatelja na scenu kao supstitucije za vlastitu sliku i kao predstavnika gledatelja koji istodobno razvijaju i izmjenjuju svoje slike, muški izvođači iste fizičke konstitucije i impostacije, izuzev središnjeg prizora sukoba kojim vrsno demonstriraju tehnike fizičkoga kazališta, glavninu predstave ostaju u drugome planu, kao potpora glumicama. U fokusu su ženski likovi te različite fizionomije i mijene ženskih tijela, pri čemu je posebno upečatljiv prizor glumice koja zaronom od stadija fetusa do stadija pročišćenja pomiče granice fizičke izdržljivosti. Kao nositelj predstave u cjelini s druge se strane ističe glumica koja u ulozi starice uvjerljivom mimetičnšću (diskretnom mimikom, ukočenim pokretima i krikom) dočarava izgubljenost, ali se i lako transformira u lucidnu skrbnicu. Njezina pojava omeđuje prizore te, u skladu s razvojem dramske i obiteljske napetosti, unosi harmoniju ili pojačava disbalans, a istodobno sigurnom rukom vodi gledatelja od mogućeg početnoga zazornog odmaka do suživljenosti bez zadrške.

  Naslanjajući se na obnavljanje arhetipa te na prakse vizualnoga i fizičkoga kazališta, u izgradnji kazališta koje se ne tumači razumom nego se osjeća, tematizirajući život razložen na semantičke primitive: postajati, ljudsko biće, biti dijelom nečega, pri tome unoseći svoja osobna i kulturna iskustva te scenskim sredstvima uspjelo pobuđujući osobna i kulturna iskustva gledatelja, Banushi na razvalinama zapuštenoga dramskog kazališta uspijeva otvoriti zanimljivo novo poglavlje predjezične izražajnosti, na kojemu niče i novi humanizam.

  

   © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2026.

  Scenografija i kostimografija: Sotiris Melanos
  Izvorna glazba i oblikovanje zvuka: Jeph Vanger
  Oblikovanje svjetla i suradnik na dramaturgiji: Stephanos Droussiotis

  Izvode: Vasiliki Driva, Dimitris Lagos, Eftychia Stefanou / Ilia Koukouzeli, Angeliki Stellatou, Fotis Stratigos i Panagiota Yiagli

kritike i eseji

• ● Dubrovačke ljetne igre
• ● Splitsko ljeto
• ● Brijunsko ljeto
• ● Dani satire
• ● Gavelline večeri
• ● Festival svjetskog kazališta
• ● Eurokaz
• ● Međunarodni festival malih scena
• ● Zadar snova
• ● Gumbekovi dani
• ● Bobijevi dani, Ljetne noći Exita i dr.
• ● kazališta u inozemstvu
• ● gostovanja