Kazališna kritika kao samostalno čitanje

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 103/104, god. XXVIII, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2025.

• Patrik Gregurec osvrt na Kamov, potres otvara samoironičnim propitivanjem kritičarske rutine. Iza samoironije nalazi se ozbiljno pitanje o tome što kritika može ponuditi povrh podataka dostupnih u kazališnom programu. Ono se pokazuje dobrim polazištem i za čitanje dvobroja Kazališta 103/104. Najvredniji su njegovi prilozi ondje gdje se iz opisa predstave razvija prepoznatljiv autorski pogled, a pojedinosti s pozornice postaju argumenti. Tada čitatelj dobiva i nešto trajnije od bilješke o proteklom kulturnom događaju: tumačenje kojemu se može vraćati, čije pretpostavke može preispitati i s kojim se može sporiti.

  Cjelovitost časopisa pod uredničkim vodstvom Željke Turčinović najbolje se razabire čitanjem preko granica njegovih devet rubrika. Prijenos književnosti na pozornicu, politička odgovornost izvedbe i mogućnosti čuvanja kazališnog iskustva pitanja su koja se vraćaju u različitim žanrovima. Pritom autori ne zastupaju jedinstvenu predodžbu o dobrom kazalištu. Njihovi se kriteriji mjestimice podudaraju, a mjestimice otvaraju prostor za polemiku koju sam časopis ne mora izrijekom organizirati. Upravo je mogućnost takva usporednog čitanja jedna od važnijih vrijednosti broja.

  To osobito dobro pokazuju osvrti na književne adaptacije Ivice Buljana. Jagna Pogačnik u putopisno oblikovanom tekstu o Lisici Dubravke Ugrešić prati vlastiti put od skepse do prihvaćanja predstave kao romanu ravnopravne umjetničke geste. Vanjski svijet ulazi u izvedbu i povezuje njezinu krhku intimu s društvenom stvarnošću. Osobni ton ovdje ima opravdanje jer čitatelju dopušta da prati kako gledanje preobražava očekivanja. Prikaz i sam poprima hibridan oblik primjeren književnosti i kazalištu o kojima govori.

  

  Nataša Govedić u osvrtu na Max, Mischa i ofenziva Tet prigovara osiromašenju intelektualnog sadržaja Harstadova romana, istodobno obrazlažući vrijednost glumačkih izvedbi. Njezina se kritika ne zaustavlja na općenitom žaljenju za izostavljenim dijelovima knjige. Time jasno razlikuje glumačko postignuće od dramaturške koncepcije. Usporedba s Pogačnik premješta raspravu s vjernosti romanu na način scenskog oblikovanja njegova iskustva i ideja. Presudno je što predstava odabranim postupkom dobiva, a što gubi.

  S tom se razlikom može povezati prikaz knjige Molière ponovljen Lade Čale Feldman, koji potpisuje Morana Čale. Usporedba dubrovačkih frančezarija s izvornicima upozorava i na podcjenjivanje preradaba i na neutemeljeno pripisivanje izvornih dometa. Prijevod i prilagodba zahtijevaju čitanje oslobođeno unaprijed utvrđene hijerarhije izvornika i izvedenice. Taj metodološki zahtjev povijesni prilog izravno približava suvremenim kazališnim kritikama. Povezujući položaj preradbe s kulturnim hijerarhijama i položajem žena, prikaz prelazi granice bibliografske obavijesti. Takva je širina zahtjevna za čitanje, ali opravdana kada se oslanja na analizu jezičnih i dramskih pojedinosti. Knjižna rubrika time aktivno sudjeluje u raspravama koje otvaraju premijerni osvrti.

  Odnos književnosti i izvedbe dodatno se usložnjava kada u njega uđe radio. Petra Jelača kritiku Mediteranskog brevijara proširuje u portret Pavlice Bajsić Brazzoduro. Rekonstrukcija razvoja radioteatra daje prilogu dokumentacijsku vrijednost, premda opsežan pregled suradnji i projekata povremeno usporava dolazak do analize predstave. Najzanimljivija su mjesta na kojima se objašnjava kako se radijska baština ponovno aktivira u zajedničkom scenskom radu. Pojam multimedijalnosti tako dobiva sadržaj u odnosima između zvuka, glumca i društvene teme.

  

  Katarina Kolega u osvrtu na Zvuči kao papar Marine Petković Liker pristupa slušanju iz drukčijeg smjera, kroz glas i tijelo. Vrijedi izdvojiti spremnost da neka tumačenja označi vlastitim asocijacijama: time čitatelju ostavlja mogućnost drukčijeg povezivanja viđenoga. Precizna opažanja o glasu i tijelu uvjerljivija su od završnih generalizacija o čovječanstvu. Upravo razmak između konkretnog opisa i široko postavljenog zaključka pokazuje koliko je zahtjevno pronaći jezik za izvedbu koja odbacuje uobičajene pripovjedne oslonce.

  Slušanje se pokazuje važnim i u dvama tekstovima o Harjačekovu Kamovu, potresu. Gregurec emocionalni višak glumačke igre tumači kao vrijednost koja izmiče urednoj funkcionalnosti scenskog znaka. Njegov zaigrani stil ovdje dobiva analitičko pokriće. Esej Nataše Govedić o istoj predstavi povezivanjem s Fosseovim razmišljanjem o slušanju otvara pitanje izvedbe koja dopušta višeznačnost umjesto da unaprijed određuje poruku. Dvostruka zastupljenost iste predstave stoga je produktivna: otkriva različite putove kojima kritika dolazi do njezina djelovanja i povezuje premijernu rubriku s esejističkom.

  Važna urednička novost jest rubrika Dramaturgija. Gregurčev uvodni tekst povezuje teoriju i praksu, obraćajući se čitatelju kao sudioniku učenja. Takav pristup može biti osobito koristan časopisu koji istodobno čitaju kazališni praktičari, istraživači i zainteresirana publika. Prva rasprava preko Lessinga, Souriaua i Zuppe vraća teoriju načinu na koji dramaturg čita odnose i organizira rad. Manje je razrađen prijelaz prema Goffmanovoj sociologiji: za tvrdnju o uzročno-posljedičnoj vezi sa Souriauom trebalo bi više dokaza od srodnosti perspektiva i vremenske blizine knjiga. Korisno otvaranje interdisciplinarne teme ovdje ujedno pokazuje gdje bi argumentaciju trebalo nastaviti.

  

  Pitanje kritičarskih kriterija osobito se zaoštrava uz predstave posvećene nasilju. Staša Aras u Kušejovoj Medeji uvjerljivo povezuje scenografiju i odnose moći, polemizirajući s očekivanjima od ambijenta Lovrjenca. Tekst je manje precizan kada glumačku snagu Helene Minić Matanić slavi nizom uznesenih metafora; više pojedinosti o samoj izvedbi bolje bi poduprlo zanos. Ta neujednačenost ne poništava sugestivnost osvrta, ali upozorava na razliku između prenošenja vlastitog oduševljenja i omogućavanja čitatelju da razumije kako je ono nastalo.

  Nina Ožegović prosudbu Sigurne kuće Anice Tomić i Jelene Kovačić prema romanu Marine Vujčić snažno oslanja na društvenu važnost projekta i njegov angažman protiv nasilja nad ženama. U susjedstvu drugih kritika to otvara potrebno pitanje o odnosu angažmana, emocionalnog učinka i estetske uvjerljivosti: čime scenski postupak doista omogućuje drukčije razumijevanje nasilja?

  Petra Pleše na to pitanje odgovara znatno polemičnije u osvrtu na Budi uvijek kao zmaj Espija Tomičića u režiji Olje Lozice. Prigovarajući emocionalnoj prisili, ipak prepoznaje vrijednost pojedinih izvedbi i prizora, pa negativna prosudba cjeline ne briše uspjele dijelove. S njezinim se zaključcima može polemizirati, ali kriteriji su jasno izloženi. U paru s Ožegović taj tekst pokazuje da se autori mogu slagati u potrebi suprotstavljanja nasilju, a razilaziti u procjeni kazališnih sredstava i učinka na gledatelja. Broj dobiva kritičku živost upravo zahvaljujući toj razlici.

  

  Festivalski osvrt Katarine Kolege dodatno širi raspravu afirmacijom empatije u Lacrimi Caroline Guiele Nguyen. Važno je što taj učinak povezuje s konkretnim postupcima. Uz Plešin otpor emocionalnoj prisili, takvo čitanje omogućuje usporedbu različitih načina scenskog približavanja tuđoj patnji. Kolegina afirmacija čvrsto strukturirane priče ujedno relativizira tvrdnju Govedić da je pripovijedanje sudbina likova samo po sebi populistički pristup teatru. Ta je tvrdnja preširoka, koliko god pojedinačni prigovori Harstadovoj adaptaciji bili precizni. I pripovjedna jasnoća može nositi složenu društvenu analizu; vrijednost ovisi o konkretnom radu predstave.

  Uključujući drukčije poetike predstava Sans tambour i Héritage, Kolega opravdava frankofoni fokus Festivala svjetskog kazališta: pregled postaje usporedba načina na koje predstave oblikuju iskustvo gledatelja. Posebno je zanimljivo što se obiteljska tema, prisutna u toliko domaćih premijera, ovdje pojavljuje i kao javno iskazana zahvalnost i prihvaćanje. Time se uz razaranje odnosa otvara i prostor njihova očuvanja.

  Politička odgovornost tumačenja dobiva povijesnu dubinu u dvama prilozima o Mletačkom trgovcu. Ljiljana Filipović u Ljubavi i predrasudama istražuje isprepletenost ljubavi, društvene moći i isključivanja. Esejističko povezivanje književnog teksta, psihoanalize i suvremenih političkih primjera stvara široku perspektivu, premda brzi prijelazi mjestimice ostavljaju pojedine veze nedovoljno razrađenima. Najčvršći oslonac tekstu daju upravo povratci proturječjima Shakespeareovih likova.

  

  Studija Ludwiga Schnaudera o bečkoj produkciji iz 1943., u prijevodu Ljiljane Filipović, uvjerljivo pokazuje da političko značenje izvedbe ne određuje samo izbor ili izostavljanje replika. Jednako je poticajno upozorenje da kritike iz toga razdoblja treba čitati u uvjetima potiskivanja neovisnog prosuđivanja. Kritičarski zapis može sačuvati trag predstave, ali može i sam sudjelovati u njezinoj ideološkoj instrumentalizaciji. Za časopis posvećen kazališnoj kritici ta je samopropitujuća dimenzija osobito dragocjena. Povijesno istraživanje vraća odgovornost i onome tko o predstavi piše.

  Bojan Munjin u tekstu o dvadeset pet godina Bacača sjenki najzanimljiviji je kada društvenu ulogu grupe obrazlaže konkretnim vezama arhiviranja, aktivizma i umjetničkog stvaranja, čije posljedice prelaze okvir izvedbenog događaja. Piše izrazito afirmativno, u tonu obljetničke posvete, pa manje prostora ostavlja mogućim ograničenjima takva rada. Ipak, uključivanje ovog priloga širi sliku kazališne kulture prema dugotrajnim procesima suradnje i obrazovanja. Publika se pojavljuje kao mogući sudionik, a pamćenje grada kao zajednička odgovornost. Tu se društveni angažman broja izravno povezuje s njegovom drugom važnom temom: čuvanjem tragova.

  Rubrika Sjećanja pokazuje koliko su neki od tih tragova vezani uz osobnu blizinu. Nenni Delmestre piše o Milki Podrug Kokotović, a Ornela Vištica o Nini Erak. Njihovi su zapisi zajedničkog iskustva i dragocjena građa o glumačkom postupku. Bliskost u tim prilozima određuje vrijednost onoga što se može prenijeti: radne navike, odnose i geste koje popis uloga ne bi sačuvao. Svjedočanstvo Delmestre o zanemarenoj glumičinoj obljetnici otvara i neugodno pitanje institucionalnog odnosa prema vlastitim umjetnicima. Časopis tako dokumentira i uvjete zajedništva iz kojih nastaje izvedba.

  

  Prikaz biografije Jagode Buić iz pera Martine Petranović proširuje to pitanje prema mogućnostima i ograničenjima pisanja o umjetničkom životu. Razlikovanje prisnosti knjige Život i po Svjetlane Hribar od sustavnog pregleda karijere koristan je primjer odmjerene kritičke prosudbe. Pozornost prema neostvarenim redateljskim zamislima uključuje u kazališnu povijest i mogućnosti koje nisu dobile scenski oblik, zajedno s okolnostima koje su ih spriječile. Razmatranje baštine postaje složenije od odavanja priznanja već potvrđenim djelima.

  Iva-Matija Bitanga osvrtom na monografiju o Mihajlu Arsovskom u kazališno pamćenje uključuje grafičko oblikovanje. Prenesena Arsovskijeva misao o kazališnom plakatu kao poslu ravnopravnom scenskom osobito je važna: oblikovatelj sudjeluje u značenju predstave i načinu na koji ona ostaje u javnosti. Premda prikaz mjestimice preuzima opširnost monografskog inventara, opravdava mjesto u kazališnom časopisu upravo tom vezom dizajna, repertoara i kulturnog pamćenja.

  Prikaz Anamarije Žugić Borić o zborniku Stvaralačke metodologije u izvedbenim umjetnostima: terminologija, alati, primjeri problematizira razliku između osobnog iskustva i njegove analitičke razrade, tražeći samopropitivanje i od umjetnika i od teatrologa. Tako odgovornost za dijalog raspoređuje na obje strane. Osvrt se može čitati uz Gregurčevo otvaranje rubrike Dramaturgija, ali i uz osobna sjećanja na glumice: iskustvo iznutra daje pristup znanju koje vanjskom promatraču izmiče, a njegova blizina predmetu istodobno traži analitičku samosvijest. Čuvanje kazališne baštine time postaje pitanje načina razumijevanja, a ne samo prikupljanja građe.

  Završna objava Basslinea Vida Leža pruža čitatelju priliku da suvremeni dramski tekst prosuđuje neposredno. Razgovorni idiom i komični nesporazumi otkrivaju manjak uzajamnog slušanja, a svakodnevnu prepirku prožima nelagoda. Pitanje može li se umjetnički pothvat dovršiti pod cijenu ravnodušnosti prema suradniku povezuje dramu s raspravama o stvaralačkom zajedništvu u prethodnim rubrikama. Ponegdje izravno objašnjavanje vlastitih stanja smanjuje prostor podtekstu, ali živost dijaloga i promjene odnosa među likovima daju tekstu izvedbenu privlačnost. Objavom takva rada časopis uz tumačenje postojeće produkcije otvara prostor i budućoj.

  Raznolikost dvobroja jedna je od njegovih najvažnijih vrijednosti. Osobni kritičarski glasovi, bogata dokumentacijska građa i pomna analitička čitanja zajedno stvaraju slojevitu sliku kazališne umjetnosti. Posebna se vrijednost otkriva u vezama među prilozima: različite prosudbe adaptacija produbljuju razumijevanje odnosa književnosti i pozornice, razmatranja empatije otvaraju pitanja umjetničke i društvene odgovornosti, a tekstovi o kazališnoj baštini proširuju svijest o iskustvima koja zaslužuju biti sačuvana. Širina interesa tako prerasta u poticajan razgovor među autorima, predstavama i idejama, u koji se svojim promišljanjem uključuje i čitatelj. Kazalište 103/104 potvrđuje vrijednost časopisa kao mjesta susreta umjetničke prakse, kritike i kazališnog pamćenja. Njegov je važan doprinos njegovanje prostora za podrobno, osobno i argumentirano pisanje o kazalištu, otvorenog različitim pogledima i novim tumačenjima.

  © Katarina Marić, Zlatko Vidačković, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2026. 

OSVRTI

• KNJIGE

  Knjiga razgovora s glumicom Nevom Rošić omogućuje sagledavanje njezina opusa iz perspektive umjetnice koja o glumi misli jednako pozorno kao i o kazalištu u kojem je nastajala.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 103/104 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Kabaret je kao žanr ponudio prije gotovo 100 godina novi oblik emancipacije, a novi Cabaret u HNK2 ponudio je uron u dugačiji žanrovski repertoar.

• FELJTONI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.