Snažna glumačka ispovijest o ljubavi i gubitku

UO Specijalni efekti, gostovanje u Centru za kulturu Maksimir: Marija Šegvić, Krhotine od soli, red. Hrvoje Korbar

• 

  „Velike umjetnosti nema bez jakoga bola“, progovara Antun Barac, poznati hrvatski teoretičar i povjesničar književnosti kad piše o poeziji Vladimira Vidrića i njegovu duboko ranjenom i krhkom biću i genijalnome opusu sačinjenome od samo četrdesetak antologijskih pjesama.

  Na vlastitim strahovima i intimnoj boli nastala je i priča dramske umjetnice, kao i predstava Krhotine od soli (dramaturginja: Anita Čeko), monodrama koja polazi od osobnog iskustva autorice i izvođačice, splitske, dubrovačke i zagrebačke glumice Marije Šegvić, koja i na izvrsnome plakatu sugerira osamljenost, nepostojanje, tugu.

  Na samoj pozornici Centra za kulturu Maksimir, vrlo podatnome prostoru u koji nas uvodi izložba fotografija fokusiranih na detalje, ruke, prazninu, brojeve, potpisane vrlo simbolično, formiran je kazališni ring unutar kojega se nalazi glumica izložena blizim pogledima gledatelja, koja crta na stolu i po stolu, promatra udaljenosti, koncentrirana je, u pidžami u kojoj se slobodno kreće (kostimografija: Anamarija Asanović Karačić) i koja dodatno gledateljima omogućuje voajerski ulaz u njezin intimni mikrosvijet. Kuhinja, koju mjeri s nekoliko koraka širine i dubine i tri metra visine, njezino je središte svijeta u kojemu svaki dan u 8 sati, osim subotom i nedjeljom, ritualno i radosno dočekuje Njega, velikih plavih očiju. Uzastopna ponavljanja naziva predmeta na stolu i ubrzani pokreti ostatci su velikih trauma koje je i kao ženska osoba i kao glumica i kao dramska osoba proživjela, preživjela i prevladala i u kojima je pronašla inspiraciju i put prema konačnome ozdravljenju.

  Glumica u predstavi nakon početnoga guranja i okretanja stola i crtanja po njemu kao po platnu, nakon vizualnoga oblikovanja praznine i puknuća sve vraća na svoje početno, ishodišno mjesto i počinje romantična ljubavna priča. Iščekivanje na balkonu, kucanje na vrata, Njegov dolazak, razgovor, nježnosti, ljubavne izjave, beskonačna privrženost narušavaju se nakon reakcije na njezinu trudnoću u kojoj ostaje sama. Spoznaja da je oženjen i da ima djecu, i o čemu očito nije razmišljao za vrijeme dugoga niza jutarnjih dolazaka, u novonastaloj situaciji postaje mu odjednom velika prepreka i ostavlja je samu. Daljina između gradova povećava se sve više, položaji njezina tijela i način komunikacije mijenjaju se, i glumica pronalazi i pokazuje vrlo dobro bolan luk koji spaja veliku sreću i veliku tugu. „I kao stakleni val / roni se njegova duša“, piše Vidrić u svome Notturnu. I tako se i njezina krhka duša slomila. Život nastavlja razgovarajući sa svojom nerođenom djevojčicom, a inspiraciju nalazi u knjizi Pismo nerođenom djetetu (Lettera a un bambino mai nato, 1975.) talijanske književnice i novinarke Oriane Fallaci, koja kao da ju je pronašla i arhetipski, nakon više od pedeset godina, na gotovo jednak način osvijestila smisao majčinstva, slobodu izbora, odnos između muškarca i žene, društvene pritiske, jer obje su knjige dijalog s vlastitom savješću, strahovima i nadama.

  U vrlo precizno i domišljeno režiranoj predstavi (redatelj: Hrvoje Korbar) s malo scenografije, jer na sceni su bijeli plastični stol i dvije bijele stolice koje glumica poslije sklapa, jer nema više dijaloga, nekoliko tanjurića i šalica koje sprema u torbu/baca kroz prozor, bijela plahta, odnosno mamin stolnjak, glumica vrlo blizu gledateljima, u nekoliko koraka, okrećući se ispovjedno i obraćajući se svima hrabro i otvoreno pokazuje svoju ogoljenost i ranjivost. Pogotovo je izvrsno Marija Šegvić (od)glumila susret s Njim, razgovor, dodire, verbalnu i neverbalnu komunikaciju (scenski pokret: Lada Bonacci), pokreti se ubrzavaju, stol preuzima i druge funkcije, ali uvijek je stol izloženosti, a čuje se off glas njezine unutarnjosti koji izgovara dijelove tuđe, a njezine knjige (glazba i oblikovanje zvuka: Luka Gamulin).

  Impresivno su glumljeni i dijelovi krajnjega raspadanja, gotovo tjelesne promjene, nesuvislih misli, rastrzanih pokreta, nakon kojih dolazi postupno smirenje i lijepljenje krhotina života, promjena, pronalazak hrabrosti u gubitku Njega i kćeri s kojom je razgovarala dok je bila trudna. Neki su segmenti pomalo pretjerani, jer se u nekim trenutcima izgube izvrsna dramaturška linija i poetska dimenzija predstave, ali njihova šokantnost pokazuje svu stravu praznine kad autorica, glumica, dramska osoba gubi mogućnost komunikacije, jedan i drugi dijalog, nema više sugovornika, ni Njega ni nerođena djeteta, ostaje joj samo knjiga koju vrlo često uzima i otvara, s kojom razgovara i u kojoj pronalazi utjehu i koja joj je inspiracija u trenutcima gubitka. Predstava ženskim pismom i iz ženskoga identiteta progovara i o pravu na pobunu, žensku samostalnost i neovisnost, hrabrost, ali i žudnju za muškarcem, ljubavlju, dodirom, na kraju ga ipak ne osuđujući, ali prikazujući, pokazujući Njegov stav i svoju razočaranost i djelomičnu izolaciju.

  

  U tekstu se vrlo često navode brojevi, i šest i pet koraka duge i široke kuhinje, ali i dana, datuma, godina, prikazuje se kaotičnost prolaznosti, jer u kuhinji je i sat bez kazaljki, kao i 192 pločice, a nekoliko njih (a možda i sve) nakon svega, kazališno vrlo efektno, razbija čekićem koji postoji na sceni kao čekić kojim On zabija čavao u zid, a ona ga s divljenjem promatra (ima u predstavi i malih duhovitosti), ali i kao stalna prijetnja, ali Njegovo se ubojstvo (ipak) ne događa.

  Nakon predstave ostaje tišina u gledalištu, ali nikako ne i šutnja, jer otvoreni su novi prostori o kojima se rijetko progovara na sceni.

  Ovu intimnu autorefleksivnu, autofikcijsku monodramu svakako treba pogledati i zbog intrigantnoga teksta i zbog izvrsne glume Marije Šegvić.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2026.

  Autorski tim:

  Autorica i izvođačica: Marija Šegvić
  Dramaturgija: Anita Čeko
  Režija: Hrvoje Korbar
  Scenski pokret: Lada Bonacci
  Oblikovanje svjetla: Ena Dvojak
  Glazba i oblikovanje zvuka: Luka Gamulin
  Vizualno oblikovanje: Niko Sentić
  Producentica: Edita Sentić
  Produkcija: UO Specijalni efekti

Piše: