Dvije samoće i jedan vjerni svjedok

HNK Split – Scena 55: Sibylle Berg, Pas, žena, muškarac, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Nova kazališna sezona splitskoga HNK-a otvorena je premijerom predstave Pas, žena, muškarac na Sceni 55, u režiji Lee Anastazije Fleger. Intrigantan tekst Sibylle Berg, kultne njemačko-švicarske književnice, dramatičarke i zastupnice u Europskom parlamentu, na maloj je sceni matične kazališne kuće uprizoren u postmodernom ekspresionističko-simbolističkome stilu, a ispraćen ovacijama splitske publike. Posve i očekivano, jer komornost dramskoga sadržaja, a posebno aktualnost neiscrpne teme o muško-ženskim odnosima, lako pronalazi put do onih koji su u umjetničkome činu konzumenti, ali i dionici jedinstvenoga scenskog iskustva.

  Autorski tim predstave, koji čine redateljica Lea Anastazija Fleger, scenografkinja Nikolina Kuzmić, koreografkinja Blaženka Kovač Carić, Borna Šercar kao autor glazbe, Tomislav Luetić kao oblikovatelj tona, Boško Kutlešić-Bijader kao oblikovatelj svjetla i inspicijentica Rubina Sarajlić, pomno je u Berginu tekstu iščitao poetiku koja izvire iz najznačajnijega poslijeratnog dramskog fenomena 20. st., poznata po teatrološkoj sintagmi teatar apsurda. Rodonačelnici ovoga najutjecajnijeg teatra ideja, Samuel Beckett i Eugene Ionesco, ostavili su u nasljeđe svojim tekstovima apsurdnu sliku svijeta: egzistencijalni krik izrastao iz socijalnoga hendikepa i dugotrajna unutarnjeg straha.

  Dramska je tipizacija vidljiva i u uprizorenju Psa, muškarca i žene – dramske osobe ne uspijevaju se naime vinuti do karaktera u razvoju, jer bi to značilo i mogućnost promjene; one su tek inkarnacija tipova sredovječne žene i sredovječna muškarca u suvremenome svijetu, svijetu duhovnoga rasapa i toksične navezanosti na virtualni svijet. Simboličke dramske geste karakteristične za antidramu najčešće se očituju u vanjskim manifestacijama, specifičnu govoru tijela, ali i u uvođenju likova životinja na scenu.

  Sibylle Berg nije posegnula za modelom tjelesnoga hendikepa nego radije poseže za modelom unutarnjega čovjekova invaliditeta. Stoga i scenografijom (funkcionalno postavljenom) dominira plava boja, koja je u umjetničkome svijetu opće uvriježena kao boja duše (promovirali su je dakako avangardni pjesnici i slikari), no njezin kolorit od početka do kraja ostaje gotovo stamen. I dok je materijalni svijet u stalnoj dinamici i permutacijama, ta plavo obojena i mravinjajuća anksioznost ide ruku pod ruku sa sveprisutnom alijenacijom dvoje glavnih aktera, između kojih jednoga dana stane Pas, bacivši im (simbolički, dakako) kost da se glođu.

  U suvremenim oblicima teatra apsurda i njegovim varijacijama pitanje dramskog zapleta ide u drugi plan, no takva situacija postaje najčešće i vrlo skliskim terenom za scenski fijasko pred publikom željnom priče i katarze. Lea Anastazija Fleger jednostavni je zaplet Bergina teksta mudro usmjerila na neuralgični problem današnjice, smjestivši ga u lokalno podneblje, oplemenivši ga (crnim) humorom: zajednička prijateljica Koke spaja sredovječnu prevoditeljicu i prilično povučena sredovječna muškarca. Njihov ljubavni date postaje iskrom nade u moguće razvijanje odnosa, a u dramaturškome smislu nudi dublji uvid u detektiranje njihovih osobnosti.

  A za čim tragaju žena i muškarac, i što iščekuju, dok ih pomno promatra njihov kućni ljubimac, očima bezuvjetne ljubavi? Za rješenjem, koje ne mogu uvidjeti, kao što ni Beckettovi junaci antidrame U iščekivanju Godota nisu zamijetili da se drvo (života) ipak razlistalo u drugome činu.

  Temeljni problem kojim se Sibylle Berg bavi ovim tekstom pitanje je paralizirajuće otuđenosti koju su živopisno i glumački zrelo utjelovili Andrea Mladinić, Pere Eranović i Zdeslav Čotić. Kult samoće i zabave, jedan od najtoksičnijih modela življenja u današnjemu svijetu, izvanrednom interakcijom troje glumaca ismijan je s tragičnim prizvukom.

  Gruba karikaturalnost konstantno šeće mizanscenom stavljajući pred gledatelje krevet i stol kao mjesta isprazne komunikacije i čistog hedonizma (poza 69, nekontrolirano ispijanje vina, prenaglašena okrenutost vanjskoj estetici; ironizirani scenski govor tipa strpljena-sprašena).

  Motiv putovanja kao spasonosne intervencije za opstanak novopečenog para u suživotu, baca rukavicu u kazališni eter, apostrofirajući pri tome jedinu istinu: s kim si sam unutar četiri zida, na putovanju si još samiji. U skladu s ovim očita je i simbolika plave ruže kao nečega nedostižnog i misterioznog za ženu i muškarca: oni tek glume da ih je zahvatio plam ljubavi, a posve je očito da su zaljubljeni u ljubav koju ne umiju oživotvoriti, ma što činili.

  Andrea Mladinić sugestivno je utjelovila samoživu intelektualku koja teško izlazi iz zone komfora, baš kao i njezin partner s kojim se bez obaveze viđa dugo vremena. Ako slijepac slijepca vodi, oba u jamu upadaju – upravo je scenarij koji i njih dvoje ispisuju svojim srljanjem u odnos bez temelja. Fizička kompatibilnost lišena psihičke i duhovne sastavnice, ispuhuje se strjelovito, već nakon nekoliko izmjenjivanja strasti u vrlo površnoj vezi, koja će uskoro skliznuti u patološki model anksiozno-evazivne ovisnosti.

  Njih dvoje na sceni u stalnoj su izmjeni uloga: muškarac koji inklinira iskazivanju sadizma u seksualnom odnosu, u jednom trenutku prihvaća ulogu žrtve. Žena iz modela opsesivne podložnosti muškarcu, s kojim zajednički život mora uspjeti pošto-poto, ulazi u satrapsko ponašanje kako bi prikrila neuspjeh, sačuvala ego i zadržala kontrolu nad životom.

  

  Scenografska rješenja i oblici scenskoga govora za ovakva zbivanja, u predstavi su riješeni grotesknim prikazom svezanosti obaju partnera za sjedalicu koja simbolizira nemogućnost ustajanja iz takva načina života. Zdeslav Čotić najautentičnije je dosege ostvario utjelovivši muškarca sklona pasivnoj agresiji, ali i podložna manipulativnu ponašanju svoje partnerice. Ekspresivnost glazbene podloge i nenametljiva kostimografija savršeno prate njihove emocionalne obrasce nezrela ponašanja, što je dakako i spojivo s obiljem komičnih, ali i onih serioznih prizora iz bračnoga života, koje je glumačkom maestralnošću utjelovio Pere Eranović.

  Nevjerojatnom sposobnošću za vanjsku i unutarnju transformaciju lika, demonstrirao je nešto što se rijetko viđa na kazališnim daskama: osim što je živopisno i humorno oblikovao lik kućnoga pojedinca kao svjedoka događaja, u predstavi je prema potrebi čas narator, čas zajednička prijateljica Koke, ali i konobar, gitarist; zvučna kulisa, pa i neko unutarnje njuškalo koje prebiva i u muškarcu i u ženi. Dramsko je vezivo u svim segmentima predstave, opominjući sveznajući glas koji i sam kapitulira pred ukorijenjenom patologijom ljudske narcisoidnosti.

  

  Slika svijeta u drami Pas, žena, muškarac distopijska je slika hendikepa suvremenoga čovjeka u njegovoj nemogućnosti pronalaženja ljubavi, ali i zrcalo utjecaja neizgovorenih trauma na čovjekovo ponašanje. Za dramatski vjerno prispodobljen poraz lažnih ideala jednoga para, treba u konačnici aplaudirati cijelome glumačkom ansamblu i autorskome timu, koji je napose hrabro zaigrao na kartu apsurda i lakrdije, objedinivši sve segmente predstave u jedinstveni kazališni korpus.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2026.

  Autorski tim:

  Režija: Lea Anastazija Fleger
  Scenografija: Nikolina Kuzmić
  Kostimografija: Tea Bašić Erceg
  Scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
  Oblikovanje svjetla: Boško Kutlešić-Bijader
  Oblikovanje tona: Tomislav Luetić
  Glazba: Borna Šercar
  Inspicijentica: Rubina Sarajlić

  Igraju: Pere Eranović (Pas), Andrea Mladinić (Žena) i Zdeslav Čotić (Muškarac)

Piše: