Zavodljiva iluzija s teretom povijesti

Festival svjetskog kazališta, 12.–26. rujna 2026., BERLIN & NTGent: The Making of Berlin, red. Yves Degryse, izvedba u ZKM-u

• 

  U rujnu mjesecu svake godine Zagreb iščekuje Festival svjetskoga kazališta, koji je i ove godine između 12. i 26. rujna donio niz impresivnih predstava. Prva je predstava koju je doveo umjetnički dvojac FSK-a, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč The Making of Berlin jedinu izvedbu imala 12. rujna. Cijela se iznimna predstava, zapravo nova hibridna forma između kazališta, filma, videa, računalne tehnologije, mobitela, koja tematizira snimanje dokumentarnoga filma, zapravo temelji na laži i fikciji. Pozicija iz najvišega reda gledališta, pokraj iznimno spretnoga i preciznoga majstora tona i zvuka i njegova pulta dodatno je potencirala uranjanje u novi performativni svijet. Na velikome ekranu projicira se razgovor u Berlinu sa starijim čovjekom, inspicijentom u kazalištu, koji se isprepleće s dogovorima oko snimanja, dugotrajnim putovanjima, studijima, redakcijama, reakcijama znalaca različitih struka oko početne, doduše nedovoljno argumentirane ideje, a sve je snimljeno i tehnički realizirano majstorski, tako da izgleda dokumentaristički i uvjerljivo.

  I konstruktivni i/ili teži razgovori i dogovori, manje ili više uspješni na različitim jezicima (uz titlove na hrvatskome jeziku), i teška oprema, i putovanja filmske ekipe, intervjui koji se usporedno prikazuju, paralelni prikazi zaslona mobitela, prostori kojima se prolazi, toponimi Berlina danas projiciraju se, tehnički vrlo čisto, na velikome filmskome platnu koji pred kraj predstave pada, jedna umjetnička laž nestaje, projekcija se nastavlja u dubini, na manjemu platnu, a otvara se kazališna pozornica između dvaju filmskih platna, prostor kazališta u koji su smješteni glumci i redatelj koji zvukom roga, glazbom i svjetlom rekreiraju događaje, a na kraju na ekranu projiciraju imena autorskoga tima na grafoskopu.

  

  Laž se, neistina i fikcija potenciraju tek nakon velikoga dijela filmske predstave, kazališnoga filma (već Ivo Vojnović svoj dramski tekst Gospogja sa suncokretom 1912. godine žanrovski određuje kao kinematografsko kazalište), u izvrsnome dramaturškome obratu kad dodatno istraživanje pokazuje da je pismo koje je protagonistu navodno napisala supruga nastalo već u 17. stoljeću, jedna od zgrada o kojoj je govorio srušena je prije konkretnoga događaja, a u drugoj su tako uska vrata da timpani nisu mogli ući u nju iako je tvrdio da su u njoj bili.

  Autorski tim nakon te spoznaje odluči zaobići istinu i nastaviti snimanje, a inspicijent Berlinske filharmonije vrlo mirno prihvaća njihove kritike i razotkrivanje uvjeravajući ih kako istina nije bitna jer svako kazalište počiva na laži, a on bi „želio da se to dogodilo“. Tako u ovoj izvrsnoj predstavi o filmu, filmu o predstavi, dokumentarističkome filmu bez ključnoga dokumenta postoji cijeli niz izokretanja istine. Dokumentarni je film pomaknuta istina jer se snima film o snimci koncerta koji se nikad nije dogodio, sam film je umjetnička interpretacija, smještanje u kazalište pomiče svijest o tome što kazališna predstava zapravo jest i gdje su granice između umjetnosti, povijesna se istina izokreće. U filmu nije potpuno jasno kako su autori izabrali svojevrsnoga memorijskoga čuvatelja i nositelja istine, a djelomična se neuvjerljivost temelji i na godini koju istražuju, 1945., tako da bi im glavni svjedok trebao imati gotovo sto godina. Stariji čovjek sedamdeset i pet godina nakon događaja o kojemu progovara svjesno kreira iluziju; film je iluzija, kazalište je iluzija, nitko i ništa ne govori istinu, što publiku dovodi u manipulativno središe u kojemu je uznemirena, ali istovremeno umjetnički vjerojatno uživa.

  

  Film i predstava istražuju priču koju su doznali od, poslije se saznaje, nepouzdanoga svjedoka i koja tematizira situaciju u Berlinu za vrijeme savezničkoga granatiranja, kad se orkestar odlučio podijeliti u nekoliko bunkera iz kojih istovremeno sviraju, a koncert se trebao prenositi na radiju, što zbog tehničkih mogućnosti ipak nije ostvareno. Svjedok Friedrich Mohr, Berlinčanin koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio inspicijent orkestra Berlinske filharmonije, današnju filmsku ekipu koja želi rekreirati događaj vodi od bunkera do bunkera, do zatvorenih i zapuštenih, iscrtanih ulaznih vrata i fabulira o preciznoj raspodjeli instrumenata u bunkere i cijelome projektu u kojemu je navodno sudjelovao. On je jedan od onih, saznaje se, koji se nisu usudili djelovati, koji nisu stali u obranu svojih židovskih kolega glazbenika i prijatelja kada su bili izbačeni iz orkestra.

  Pri kraju predstave se na multipliciranome platnu projicira čak sedam unutarnjosti bunkera u koje je smješten današnji orkestar, vidljiv je i dirigent u jednome, kao i glumac koji glumi svjedoka, ali i on sam koji nakon završetka Siegfriedova pogrebnog marša iz Sumraka bogova koji desetak minuta sviraju dva belgijska orkestra (posljednji dio Wagnerova Prstena Niebelunga) izlazi iz bunkera laži na svjetlo i nestaje. Ova priča, uz istraživanje segmenta kako snimiti neprovjerenu priču? ne postavlja pitanja o krivnji i krivcima, nacizmu i njegovim posljedicama, relativizira se i postojanje koncerata za vrijeme Hitlerova režima, kao i privilegiranost Berlinske filharmonije u to vrijeme. Gledanje filma/predstave nastavilo se na moj slijed čitanja knjiga koje se također bave nacizmom, protagonistima, antagonistima i krivnjom: jedna je Laurent Binet, HHhH (Himmlers Hirn heißt Heydrich – Himmlerov mozak zove se Heydrich; Fraktura, 2015. prev. Ivana Šojat), a druga Daniel Kehlmann, Kao na filmu (Fraktura, 2025., prev. Latica Bilopavlović Vuković). Pročitajte ih! 

  

  Ako možete, svakako pogledajte predstavu The making of Berlin, završni dio ciklusa Holocene, u sklopu kojega je skupina BERLIN tijekom posljednjih dvadeset godina stvarala nekoliko portreta gradova, unatoč vrlo problematičnome stavu prema nacizmu od kojega se nigdje zapravo ne ograđuje, ili možda upravo zbog toga.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. studenoga 2026.

  Autorski tim:

  Režija: Yves Degryse
  Video i montaža: Geert De Vleesschauwer, Fien Leysen, Yves Degryse
  Scenografija: Manu Siebens
  Glazbena kompozicija i miksanje: Peter Van Laerhoven
  Glazba za film: Peter Van Laerhoven, Tim Coenen, Simfonijski orkestar Opera Ballet Vlaanderen pod ravnanjem Aleja Péreza
  Oblikovanje zvuka uživo i miksanje: Arnold Bastiaanse
  
  Glazba uživo: Rozanne Descheemaeker, Matea Majic, Diechje Minne ili Jonathan van der Beek
  
  Izvođači (naizmjenično): Yves Degryse, Geert De Vleesschauwer, Bregt Janssens, Koen Goossens, Marjolein Demey i/ili Sam Loncke

Piše: