Vrt neostvarenih života

Arterarij, Zagreb: Dorotea Šušak i Romano Nikolić, U našem vrtu samo trava nije pokošena, red. Romano Nikolić

• 

  Arterarij se, poznato je, bavi temama koje nisu u fokusu ostalih kazališta, ponekad ni javnosti, bira teme o ranjivima, istražuje, provocira, pobuđuje emocije, tematizira samoubojstvo, homoseksualizam, hrvatske, bosanske i kosovske žrtve seksualnoga nasilja u ratu, ratna silovanja, a u novoj predstavi stradanja dvoje djece na Petrovačkoj cesti, nakon Oluje.

  „U našem vrtu samo trava nije pokošena predstava je o svemu onome što nakon rata ostaje živjeti u preživjelima, tlu, uspomenama i generacijama koje su došle poslije njih. Polazeći od civilnih stradanja na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995. godine, među kojima su poginuli i devetogodišnji Žarko i jedanaestogodišnja Nevenka Rajić, predstava ne pokušava rekonstruirati jedan povijesni događaj niti donijeti sud. Umjesto toga, ulazi u prostor obitelji, sjećanja, ljubavi, stradanja, zločinaštva i svakodnevice kako bi govorila o životima koji su mogli biti življeni, o djeci koja nisu odrasla i o onima koji su nastavili živjeti noseći njihove odsutnosti“, piše u kazališnoj knjižici autorskoga projekta Doroteje Šušak i Romana Nikolića, nastalog u suradnji s izvođačima, mladim ljudima koji su uloge dobili na audiciji u nekoliko krugova, a na koju se javilo pedeset i sedam osoba.

  Redatelju Romanu Nikoliću, Dubrovčaninu (i) sa zagrebačkom adresom koji je, kako naglašava, i sam dijete Domovinskoga rata, poticaj za istraživanje i predstavu bila je odluka zagrebačkoga Općinskoga suda koji je u listopadu 2024. nepravomoćno odbacio tužbu roditelja poginule djece, hrvatske djece srpske nacionalnosti koji su stradali 7. kolovoza 1995. prilikom raketiranja izbjegličke kolone Srba iz Hrvatske, na području BiH, ocijenivši da je riječ o ratnoj šteti i da je nastupila zastara.

  
  

  „Ne dovodeći u pitanje pravo na obranu ni povijesni kontekst Domovinskog rata, predstava otvara prostor onim civilnim žrtvama čija su imena ostala izvan dominantnog sjećanja. Ova predstava postavlja pitanje: Može li društvo istodobno iscjeljivati vlastite rane, ali i priznati bol koju je proizvelo? “ Bez obzira na jasno političko određenje autora, kao i stravičnu činjenicu da je u Hrvatskoj u Domovinskome ratu stradalo čak 400 djece, ali i s obzirom na to, Arterarij problematizira odnos prema svoj djeci i njihovim stradanjima.

  U predstavi Romano Nikolić daje šansu mladim glumcima rođenima poslije Domovinskoga rata koji su skupa s dramaturzima, Doroteom Šušak i Nikolićem, kreirali predstavu koja se, kao i sve predstave Arterarija, ne zasniva na gotovome tekstu. Istražujući događaj nastala je predstava fragmentarne dramaturgije koja prati dvije priče, supostavljajući Smrt i Ljubav, Thanatos i Eros (već smo gledali jednu izvrsnu predstavu Arterarija, Kućica za pse, s paralelnim, isprepletenim pričama). Jedna priča prati kratko djetinjstvo brata i sestre, njihove dokumentarističke priče u ispovjednome tonu, početak odrastanja, način života, igre i igračke, međusobnu povezanost, odnos prema roditeljima, odlazak iz Hrvatske, isprepleten radijskim vijestima i kratkim političkim referencama, hodanje u koloni ispred roditelja i zvuk granate s nabrajanjem vitalnih funkcija koje granata razara dok se drže za ruke. Na kraju predstave, u povišenome i ubrzanome tonu izgovarajući imena i prezimena stradale djece kao svoja, grleći se i okrvavljujući se, padaju mrtvi. Koliko god potresno oblikovana tema Smrti koja je uzrokovala tugu i suze u gledalištu, nedostaje napetosti i katarzičnosti, ali predstava će sigurno s mnogim izvedbama rasti. Mladi su glumci morali izdržati sjedenje u publici iz koje izlaze u svoj prostor glume, sve stanke, šutnje između replika i monologa, zaustavljenost, nedogađanje, kao da se radi o usporenoj snimci, dobro osmišljenoj, pogledu u prošlost i moguću budućnost kroz pomalo zamućeni memoarski vremenski i prostorni dvogled.

  

  Djevojku u fikcijskoj priči o Ljubavi, Mara Šimić, Zagrepčanka, prvostupnica glume na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci, glumi pomalo indiferentno, neutralno ali sveprisutno, gotovo bez promjene emocija do samoga kraja, kad se rasplače nakon spoznaje o nemogućnosti života s čovjekom druge nacionalnosti. Njihova se moguća životna priča naznačuje, sretan život nakon zaljubljivanja, rađanje djece i umiranje u zagrljaju u starosti, ali ratna je stvarnost očito i njih razdvojila, kao što se zbog različitih razloga razdvajaju mnoge velike ljubavi. Dobro je prikazan luk od početka zaljubljivanja do naznake tjelesnoga čina. Njezin je partner Leon Dubroja, jedini završeni glumac, kojega smo gledali u nekoliko predstava različitih kazališta. Zanimljivoga fizisa i lijepoga tamnoga glasa, ima najviše teksta, kao svojevrsni korektor i komentator zbivanja počinje predstavu kao glas reportera prenošenjem nogometne utakmice hrvatske i engleske nogometne reprezentacije, u kojoj smo pobijedili, i završava predstavu monologom o unutarnjem i vanjskome svijetu, egzistenciji i smislu postojanja.

  Rafaela Anočića upoznala sam prije nešto više od pet godina, 28. svibnja 2021. kao srednjoškolca u HNK-u Split kad smo moja sestra Mira Mićo Muhoberac i ja doputovale na premijeru predstave Kukci… zaustavljena priča koju njegov otac Saša Anočić, majstor glume i režije, naš prijatelj, nije uspio dovršiti, a u ovoj sam mu predstavi, slučajno, postala tihi partner iz publike. Vidljivi su i tjelesni i emotivni geni, kao i specifičan odnos prema glumi, tijelu, govoru i tekstu, djelomična suzdržanost u izrazu, okrenutost i posvećenost glumačkome partneru, pa se nadamo da će kad završi petu godinu na ADU-u u Zagrebu naći odgovarajuće glumačko mjesto na zavisnoj i/ili nezavisnoj sceni. Sestru mu u ovoj paralelnoj priči o Smrti glumi Lora Kovač, koja također završava diplomski studij, ali na Akademiji u Osijeku. Koncentrirana je, uvjerljiva, fokusirana na tekst i glumačkoga partnera, a najbolji je dio predstave njezina smrt, kad dugo leži u kutu s otvorenim očima i ne trepnuvši motri svijet živih. Stalna su kretanja i odlasci u predstavi domišljeno riješeni pokretnim trakama na kojima mladi glumci hodaju i trče, pojačavajući u malome prostoru kazališta zebnju i nemogućnost bijega od smrti, politike, društva koji ih svi na posebne načine uvjetuju. Unatoč tome što brat i sestra brzo trče, ne mogu pobjeći Smrti.

  

  Predstavu u kojoj se isprepleću intimna i društvena bol, mikrosvjetovi s makrosvjetovima, obiteljska raspadanja, praznine i tuge treba pogledati (štiti je i policija, vidjeli smo policajku ispred dvorane).

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. studenoga 2026.

  Autorski tim:
  Redatelj: Romano Nikolić
  Dramaturgija: Dorotea Šušak i Romano Nikolić
  Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Produkcija: Tatjana Aćimović
  Fotografija: Sanjin Kaštelan

  Izvođači: Leon Dubroja, Lora Kovač, Mara Šimić, Rafael Anočić

  Predstava je nastala u produkciji Arterarija, uz podršku Grada Zagreba.

Piše: