Sugestivna scenska poezija o prolaznosti

Kazališna družina Iglu, Zagreb: Smrt ili o životu, red. Tamara Kučinović

• 

  U Maloj Gavelli na predstavi o smrti i životu na koju sam doputovala izravno s A1 5. listopada, na jedan od najtežih datuma u mome životu, dočekala nas je posebna scenografija od bijeloga kazališnoga snijega, vrlo pomno kreirana, s trakama spuštenima na različite visine i na kojima su zavezane upaljene svijeće, od kojih svaka govori svojim isječkom života, što je redateljski i tehnički izvrsno riješeno: kad dominantna i sugestivna glumica-Smrt, Antonia Mrkonjić okrene svijeću prema sebi, gotovo kao slušalicu telefona ili periskop kojim ulazi u prošlost i neke posebne prostore, progovara glas iz prošlosne dubine o svakodnevici, duhovit, životan, a onda se naglo prekine i ugasi, odreže, kad se svijeće ugase.

  U ovoj prvoj večernjoj, glumačko-lutkarskoj predstavi za odrasle Kazališne družine Iglu na scenu sa strane dolaze drugi glumci, polagano i nježno prihvaćajući svijeće i gase ih jednim otpuhom, kao svijeće na groblju. Čini nam se da bi još efektnije i potresnije bilo bilo kad bi baš svaka svijeća-život progovorila, ali i ovako dramaturški sve dobro i logično funkcionira, redateljski je mudro domišljeno, potencira se dominantnost Thanatosa i Phobosa, što se prenosi i na publiku, koliko god glumci ne inzistiraju na interakciji, zatvoreni u svoj svijet smrti, iako na početku Smrt u izravnome obraćanju publici posredstvom snimljenoga glasa sugerira da je se ne bojimo iako ćemo svi umrijeti, jer će nam ona, koja se sama prezentira kao umirujuća i nježna osoba, u tome pomoći. Antropomorfizirana Smrt glasovnim umijećem, off glasom i razrađenim pokretima, laganim hodom, zadržavajući emociju potencira tugu, ovako kreiranoj Smrti je žao ljudi, pomaže im, prijelaz je i most prema drugoj strani.

  

  U ovoj filozofsko-lirskoj predstavi zanimljivo naslovljenoj Smrt ili o životu dominantno je monološko izvođenje na crno-bijeloj sceni, ostali glumci najvećim dijelom demonstriraju događanja, rekreirajući intertekstualne elemente, sa slutnjama smrti iz mnogih književnih i kazališnih predstava, prikazujući i tuge svakodnevice, rata i bolesti, podsjećajući na razna umiranja, s glazbenim i zvučnim elementima, svjetlosnim efektima koji stvaraju impresivne sjene na zidovima u pravoj kazališnoj eksperimentalnoj kocki. Vrlo dobro izmjenjuju identitete, u crnim radnoglumačkim kostimima i s crnim maramama, povezima na glavi, negirajući osobnosti kao pravi lutkari, naime, svi su završili Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, predstava je prije sedam godina nastala kao ispit druge godine diplomskog studija glume i lutkarstva, a idejne začetnice projekta, Katarina Šestić Baotić, Antonia Mrkonjić i Josipa Oršolić odlučile su je obnoviti. Tekst predstave Smrt ili o životu nastao je kao autorski tekst studenata koji su zajedno radili na pisanju i dramaturgiji. Ispričana je iz vizure smrti koja se pokušava približiti čovjeku, ali najviše govori o samoći. I možda najvažnija misao koju nosi je ta da nije najgore umrijeti, nego ne živjeti.

  

  U ovoj začudnoj predstavi glumci ludično pokreću različite stvari i predmete, osim svijeća, poigravaju se lampionima, a vrlo suptilno i bijelim perima, tako je tek rođena djevojčica mekano pero u rukama roditelja, kako odrasta, igra se gotovo bajkovito perom s roditeljima, potencirajući slobodu, smijeh, nesputanu radost i veselje života, Eros, zbog čeka je dva puta pobjegla Smrti, jer je toliko voljela život. Treći put ne uspijeva i liječenje u bolnici, medikamenti, injekcije, sve se prikazuje u malome prostoru sredine scene na kojemu se roditelji i dijete u interpretaciji Katarine Šestić Baotić, Josipe Oršolić i Vedrana Dakića bore protiv bolesti, unutarnjost tijela je premještena iz svoje opne u vidljivu, prozirnu posudu s vodom u koju se uštrcavaju lijekovi (Goran Guksić kao liječnik), ona mijenja boje i na kraju pocrni.

  Svi su glumci vrlo usklađeni, posvećeni, bolji u pokretu nego u govoru, naime, u nekim se izgovorima osjeća nedovoljno prihvaćen standardni govor, što će se s vremenom, nadamo se, poboljšati. U scenu kao u ring ulaze sa strane, u jednome su dijelu predstave promatrači posebnosti scene, neki su dijelovi života i sveprisutne smrti vidljivi, neki nevidljivi, a dramaturški bi bilo bolje da se fokus odmah postavi na djevojčicu, jer su neki manji dijelovi nepotrebni i bez njih bi bilo još bolje i konzistentnije, što ne umanjuje kvalitetu predstave Tamare Kučinović, jedne od istaknutijih hrvatskih kazališnih redateljica, koja lutkarstvo povezuje s glumom, pokretom, glazbom i svjetlom, a lutke promatra kao umjetnički izraz kojim se mogu istraživati složene emocije, odnosi i životna pitanja.

  

  Predstavu svakako treba pogledati jer je ozbiljno i profesionalno napravljena, domišljena, začudna, estetski promišljena, precizna, a gostovanja će biti dosta, sigurni smo, unatoč produkcijskim naporima autorskoga tima.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 5. studenoga 2026.

  Autorski tim:
  
  Redateljica: Tamara Kučinović
  Scenograf i kostimograf: Mario Tomašević
  Oblikovatelj svjetla i tona: Marijan Josipović
  Snimanje i montaža trailera: Foto studio „Fabo”

  Igraju: Antonia Mrkonjić, Katarina Šestić Baotić, Josipa Oršolić, Vedran Dakić, Goran Guksić

Piše: