Ljubavna zbrka u vještoj scenskoj igri

Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci, Ludens teatar, Koprivnica: William Shakespeare, San Ivanjske noći, red. Jasmin Novljaković

• 

  U Vinkovcima je 25. listopada 2026. premijerno izvedena predstava San Ivanjske noći Williama Shakespearea, nastala u koprodukciji Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima i Ludens teatra iz Koprivnice u režiji sa scenografijom Jasmina Novljakovića.

  U iznimno dinamičnoj predstavi nije bilo vremena za razdvajanje činova. Na pozornici su se brzo izmjenjivali prizori u kontinuitetu, zaljubljeni su trčali jedni za drugima, pjevali i plesali uz glazbeni izbor Ane Stanković, bili i glumci i publika uz korištenje video projekcija Darka Bušnje.

  William Shakespeare je u Snu Ivanjske noći, objavljene 1600., multiplicirao ljubavne veze u različitim im pojavnim oblicima: zabranjena ljubav između Hermije (Dora Pejić) i Lisandra (Dino Matković) kojoj je prepreka Hermijin otac Egej (Zorko Bagić), nesretna neuzvraćena ljubav Helene (Eva Getoš) prema Demetriju (Vid Vičić) koji je ne voli, sretna i uzvraćena ljubav atenskoga vojvode Teseja (Ivica Lučić) i amazonske kraljice Hipolite (Ana Ilakovac), revanšistička ljubav vilinskoga kralja Oberona (Vladimir Tintor) i vilinske kraljice Titanije (Matea Marušić) i najposlije literarna tragična ljubav Pirama i Tizbe, preuzeta iz antičke književnosti, ovdje parodirana kao drama u drami, odnosno tragedija u komediji. Na vjenčanju atenskoga vojvode Teseja i amazonske kraljice Hipolite skupina obrtnika i glumaca izvodi predstavu o nesretnoj ljubavi Pirama i Tizbe (Marija Vukelić, Ivan Knežević, Ema Šutej, Beata Pucarić i Lun Žic Paskuči). Naime, to nam je ujedno podsjetnik da su se u 16. stoljeću na svadbenim slavljima izvodile predstave, što potvrđuju dramska djela Marina Držića izvođena na svadbenim gozbama dubrovačke vlastele u 16. stoljeću, npr. Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Skup, Grižula, Džuho Krpeta, Pjerin, Novela od Stanca i dr. San Ivanjske noći i završava svadbenim svršetkom triju ljubavnih parova.   

  

  Shakespeareov klasik izazov je za studente 3. godine studija Glume i lutkarstva Akademije za umjetnosti kulturu u Osijeku koji su kolektivno debitirali udruženi s profesionalnim glumcima. Njihova mladenačka energija kompatibilna je s renesansnim rafinmanom kojim je nadahnuta poletna, prpošna i vesela ljubavna igra barda iz Avona. Entuzijazma im ne nedostaje, a prostora za razvoj imaju, posebice na tako zahtjevnom tekstu gdje je scenski govor kušnja i conditio sine qua non za publiku u „sada razumljivosti“ kao imperativu zbog složene radnje. Također je uputno naglasiti važnost transfera emocija preko rampe u glumačkom sazrijevanju s obzirom na iznimnu moć performativnosti kazališnoga čina.

  Uz stihove, brojne likove i zaplete iz dvaju paralelnih svjetova – zbiljskoga i vilinskoga, koji se u Ivanjskoj noći isprepleću, za razumijevanje slojevitosti Shakespeareova klasika i intertekstualne veze s antičkom dramskom baštinom te običajnim kulturnim praksama svojega vremena vezanima za Ivanje potrebna su određena znanja. Komediju, naime, vremenski i sadržajno definira Ivanjska noć kada se slavi ljetni solsticij te uslijed povećanog optimizma i porasta životne energije pojačavaju se libido i ljubavna mahnitanja. Uz ljubav, cvijeće je nezaobilazno u ikonografiji Ivanja s pridruženim vjerovanjima u apotropejsku i čarobnu moć biljaka, posebice ubranih u toj čarobnoj noći, a Shakespeare im je kao čudotvornom sredstvu priključio funkciju zapletanja radnje, zbog čega se daljnji tok razvija u pravcu komedije zabune. Kontekst je komedije u običajno-obrednim praksama, danas uglavnom zaboravljenima, koje su slavile životne radosti i ljubav uz pučko vjerovanje da se u Ivanjskoj noći, 21. lipnja, vile i vilenjaci upleću u život ljudi.  

  

  Matea Marušić i Vladimir Tintor suvereno su vladali pozornicom i dominirali u zahtjevnim ulogama Titanije i Oberona s onu stranu empirijske zbilje kao vilinski kralj i kraljica. Glumom, scenskim govorom i pokretom dočaravaju ljepotu magije i njezina uprizorenja uz izvrsna kostimografska rješenja Lovorke Trdin te pažljivu oku uočene scenske pokrete koje je osmislila Jasminka Petek Krapljan. Dok su se Titanija i Oberon kretali uvijek s dna pozornice prema prosceniju i obrnuto, dotle su se zaljubljeni parovi kretali uvijek istim smjerom ulazeći na pozornicu slijeva, a izlazeći na desnu stranu i tako kružnim smjerom aludirali na neprestano trčanje ljubavnika za ljubavnicom ili ljubavnice za ljubavnikom te privlačnu ljubavnu silu predočili kao perpetuum mobile.

  Matea Marušić i Vladimir Tinotor privukli su pozornost 2020. u predstavi Gospođica Julija, nastaloj u koprodukciji Gradskoga kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca i Hrvatskoga narodnoga kazališta iz Osijeka, kao markantan glumački par koji je također na Ivanjsku noć razrješavao svoju ljubavnu dramu s tragičnim ishodom. U Snu Ivanjske noći taj glumački par studiozno je pristupio zahtjevnim ulogama vilinskoga kralja i kraljice, dočaravajući nepoznati nam nadnaravni svijet u kojemu su dokinuta pravila zbiljskoga svijeta. Matea Marušić pronašla je prikladan interpretativni ključ za iznimno zahtjevan Titanijin monolog, što predstavlja veliki glumački izazov zbog izrazite deskriptivnosti, poetske slojevitosti i duljine. U svijet magije uveo je publiku Vladimir Tintor svojom pojavom i uspješnom interpretacijom vilinskoga kralja Oberona, koji je naumio čarobnim moćima cvijeća pozitivno utjecati na ljubavne odnose zaljubljenika, a usput mislio osvetiti se Titaniji zbog svojega osujećenog plana, ali se stvar otela kontroli zabunom vilenjaka Puka, kojega tumači Andrija Krištof, utjelovljujući arhetip morozofskoga lika, te sve izokreće pa tako i povjereno mu sredstvo čarobnoga cvijeta primjenjuje na pogrešne likove.

  

  Uglavnom, predstava je ostvarila Shakespeareov naum da prpošnom veselom kazališnom igrom dočara gubitak identiteta i zbrku koju je u stanju izazvati ljubav te ju je okončao sretnim svršetkom uspostavljajući harmonizirani red nakon ljubavnoga kaosa uvedenoga u Ivanjskoj noći. Komedija završava skupnom scenom svadbenoga veselja, glazbe i plesa s tri para mladenaca, a pod pozornice je nakon predstave ostao posut cvijećem, što je u duhu ikonografije Ivanjske noći. Stoga pozdravljam precizniji prijevod naslova San Ivanjske noći s engleskoga A Midsummer Night's Dream jer upućuje na jedinstvenu čarobnu noć suncostaja, koja se u prošlosti sjevernih europskih naroda nazivala ljetnim Božićem, za razliku od uopćenoga naslova San ljetne noći.             

  Možemo sa zadovoljstvom konstatirati da je repertoar osvježen kanonskim djelom barda iz Avona u slavonskoj interpretaciji i vinkovačko-koprivničko-osječkoj koprodukciji. Preostaje nam s veseljem očekivati premijeru Sna Ivanjske noći u Koprivnici 8. studenoga 2026. te se nadati izvođenju predstave na ljetni solsticij ili dugodnevnicu 2027. kako bismo se mogli potpuno uživjeti u nekoć žive obredno-običajne prakse Ivanjske noći, možda i pobuditi kakva ljubavna mahnitanja ili ih evocirati u čarobnom prostoru igre, mašte i magije.      

  

  © Anica Bilić, KAZALIŠTE.hr, 5. studenoga 2026.

  Autorski tim:

  Prijevod: Milan Bogdanović
  Redigirao: Josip Torbarina
  Režija i scenografija: Jasmin Novljaković
  Kostimografija i kiparski radovi: Lovorka Trdin
  Scenski pokret: Jasminka Petek Krapljan
  Glazba: Ana Stanković
  Video: Darko Bušnja
  Autor fotografija: Dražen Bota
  
  Igraju:
  
  Tesej: Ivica Lučić
  Hipolita: Ana Ilakovac
  Egej: Zorko Bagić
  Oberon: Vladimir Tintor
  Titanija: Matea Marušić
  Puk: Andrija Krištof
  Hermija: Dora Pejić
  Helena: Eva Getoš
  Lisandar: Dino Matković
  Demetrije: Vid Vičić
  Munja: Marija Vukelić
  Vratilo: Ivan Knežević
  Gubac Gladnica, Vila: Ema Šutej
  Spretko, Vilenjak: Beata Pucarić
  Frula, Vilenjak: Lun Žic Paskuči

Piše: