Vojnikova priča o odbačenosti s oštricom društvene satire

Gradsko kazalište mladih, Split: H. C. Andersen – Tamara Damjanović, Kositreni vojnik, red. Tamara Damjanović

• 

  Uprizorenje klasičnih djela svjetske književnosti uvijek je poseban izazov u izvedbenim umjetnostima. Neovisno o tomu je li u pitanju kazališna ili filmska adaptacija, baletna ili koncertna izvedba, tema odnosa pojedinca i svijeta još od antičkoga vremena iščilila se kao jedan od najzastupljenijih i najintrigantnijih artističkih sadržaja. Danskoga virtuoza pisane riječi, Hansa Christiana Andersena, ne treba posebno predstavljati. Veliki pisac bajki ostavio je iza sebe mnoštvo priča sa sretnim, ali i tragičnim raspletom. Prisjetimo se samo na trenutak mračne vizije stvarnosti u atipičnu bajkovitom tekstu kultne Djevojčice sa šibicama: na njenu je tragu nastala, barem što se tiče sjetna svršetka, i dramatična adaptacija Kositrenoga vojnika, Andersenove bajke kojom je splitsko Gradsko kazalište mladih uplovilo u novu kazališnu sezonu 2026/2027.

  Redateljica Tamara Damjanović u visprenu glumačkom ansamblu Kazališta prepoznala je nositelje zbivanja za intrigantnu priču o faličnome vojniku i njegovoj Plesačici. Da je naglasak odmah stavila na psihološki sadržaj, koji se diskretno udaljava od arhetipa tradicionalne bajke, bilo je vidljivo već od prvih prizora, u fokusaciji na simboličko-koloristički osmišljenu scenu i majstorski kreiranu kostimografiju koja podcrtava pojavu svakoga lika kao zasebna entiteta unutar zajednice i njezina suživota. Za vizualnu dojmljivost predstave zaslužne su Marita Ćopo i Ana Doljanin, dočim je auditivna prezentnost (glazbu je osmislila Katarina Ranković) utkana u svaki djelić mizanscene kako bi bila u službi ekspresivna oslikavanja duševnih vibracija svih aktera priče. Dakako, modulacijama osvjetljenja i onomatopejski kreiranim zvukovima Marka Mijatovića i Tomislava Topića i cijelo kazališno događanje dobilo je na autentičnosti i doživljajnoj atrakciji.

  

  A gdje započinje uzbudljiva priča o junaku s tjelesnim hendikepom? Dovitljivom režijom, koja se oslanja čak na tri (pri)kazivačka sloja, realističko poniranje u dnevni boravak jedne suvremene obitelji inicira ulazak u maštoviti svijet igračaka iz kojeg se potom iščitivaju sve alegorije i univerzalna značenja, utkana u dramatizaciju izazovnoga Andersenova teksta. Igračke koje oživljavaju odvode gledatelja u neoromantičarsku pustolovinu što turbulentnošću zbivanja reflektira život onakvim kakav uistinu jest u svojoj pojavnosti: ponekad opuštajuće linearnim, ali i krivudavim, neizvjesnim putovanjem kroz vrijeme. Svijet kao labirint općenito je iščitana metafora za egzistenciju u Andersenovu tekstu, i to kao mjesta otpora ili prilagodbe pojedinca toksičnome okruženju.

  Denis Tomić živopisno utjelovljuje vojnika s tvorničkom greškom, zbog koje vrlo brzo postaje metom zlostavljanja među ostalim igračkama. Slika je to koja svojom sugestivnošću brzo izlazi iz scenskoga prostora u stvarni život, donoseći iz njega bolne istine o nerazumijevanju mase za one drugačije, koje je lakše osuditi negoli im pomoći da se uklope u zajednicu. No vojnik zna da njegov put k sreći ide ruku pod ruku s ljubavlju. U neprijateljskome okruženju on ipak pronalazi svoje svjetlo, ideal utjelovljen u liku dvorske plesačice.

  

  Kako je bajka nezamisliva bez trnovita puta, Vojnikova odiseja uskoro započinje izgonom iz kuće. U padu se suočava sa zakonom ulice te upoznaje svijet odbačenih (lutaka) koje predvodi Kralj Smeća (njegov lik sugestivno donosi Matija Grabić). Naoko kontrapunkt mračnoj atmosferi autsajderskog života, Kosi (nadimkom blizak svima nama) iskusit će u Trgovini igračaka gdje susreće elitnu zajednicu zvijezda-igračaka, limitirane, ali jednako krhke egzistencije.

  Dinamična radnja, oplemenjena maestralnim scenskim pokretima, podjednako realiziranima kod svih glumaca, od kojih su se mnogi našli u višestrukim i zahtjevnim ulogama (Siniša Novković, Maro Drobnić, Ivana Gudelj, Vanda Boban Jurišić, Matija Grabić, Paula Japunčić), ni u jednome trenutku ne može potonuti upravo zbog sveprisutne glumačke sinergije na sceni, iako prostorno skučenoj, ali dramski tako punoj života, ali i stradanja. Jedan od najupečatljivijih motiva (uz motiv ljubavi, dakako), motiv Smrti (s neodoljivom aluzijom na Danteova splavara Harona) maestralno je prispodobio Siniša Novković mračnom ekspresijom gubavca koji prolaznicima nudi „cvijeće za umorne i zaspale“. Njezin zov je intenzivan i primamljiv, ali Vojnik, kao putnik kroz vrijeme, iako viteški izranjavan, i dalje ustrajno stupa nepredvidim stazama života, imajući stalno pred očima drugu polovicu svoje duše, onu za ples srdaca pod zvijezdama.

  

  Poetika groteske doživljava vrhunac u humorno osmišljenoj epizodi Kosijeva sudjelovanja na partyju s barbikama i njihovim sponzorima. Iskustvo prihvaćenosti u svijetu okrenutu lagodnome životu (lišenom odgovornosti) i materijalnome blještavilu (izvrsna kostimografska rješenja i glazba brzog ritma u pozadini) predstavljeno je kao hod po rubu: nešto vrlo krhko i nepostojano, ono što pojedinca gurne u srce smrti stvarnoga života, u podzemlje i kloaku kojom vladaju ljudi-štakori i njihovi isljednici. Maro Drobnić duhovito je oživio Kralja Podzemlja – Štakora, koji odozdola upravlja institucijama ogrezlima u okrutnu birokratizmu jednoumlja, gdje je pojedinac samo evidencijski broj lišen humanog sadržaja, nemoćan izboriti se za svoje mjesto pod suncem.

  Pod režijskom palicom Tamare Damjanović, interakcije cjelokupna scenskoga zbivanja s publikom nije nedostajalo. Ponuđeno joj je puno smijeha, ali isto toliko i kafkijanske atmosfere i blizine smrti kao stalne „sudbonosne igračice“ usred života. U Kositrenu vojniku Hansa Christiana Andersena autorski tim predstave temperamentno je oživio bajkoviti svijet priče s univerzalno istaknutom poukom o moralnoj pobjedi onih koji preuranjeno odlaze u smrt, ostavljajući iza sebe plamen ideala, ali uspio je u još dvjema nakanama: katarzično potaknuti na promišljanje o općeprihvaćenoj krilatici kako je svatko kovač svoje sudbine, ali i o onoj sartreovskoj, filozofičnoj misli: „Pakao su uvijek drugi“.

  

  Kreativno dramatizirani tekst danskoga književnika, koji je zapravo umjetnička emanacija osobne traume s autobiografskim pečatom, dobio je svoju krunu u gracioznu i suptilnu pojavljivanju Ivane Gudelj u ulozi Plesačice, suočene s motivom uništenja, ali spremne da i u smrti slijedi svojega viteza Kosija. Uz nenametljiv dramaturški okvir koji komunicira s aktualnim prikazom suvremene obitelji kao mjesta empatije, ali i destrukcije, Andersenov tekst zasjao je, oksimoronski rečeno, u novome starom ruhu, oplemenjen zrcalnim dramskim pogledom i živom interakcijom s publikom.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2026.

  Autorski tim:

  Tekst: H. C. Andersen / Tamara Damjanović
  Redateljica: Tamara Damjanović
  Glazba: Katarina Ranković
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Scenografkinje: Marita Ćopo i Ana Doljanin
  Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
  Majstor rasvjete: Boris Stanić
  Oblikovatelj tona: Tomislav Topić
  Inspicijent: Mark Anton Gančević
  Krojački radovi: Smilja Penić i Božena Spahija
  Izrada rekvizita: Marino Vukasović
  Izrada dijelova scenografije: Boris Križanović
  Šminka i frizure: Dolores Žanko i Anđa Šilović
  Garderobijerke: Ružica Lerotić i Snježana Ilić Mustapić
  Fotografija: Ivan Gudić
  Video: Andrija Jurčević / AP Studio
  Videozapis: Damir Dolina
  Dizajn i grafička obrada: Pavle Sviličić / Parallel design
  Voditelj tehnike: Siniša Čović

  Igraju: Denis Tomić, Ivana Gudelj, Vanda Boban Jurišić, Siniša Novković, Nada Kovačević, Maro Drobnić, Matija Grabić, Paula Japunčić

Piše: