Glumačka snaga triju ženskih sudbina
HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Monika Herceg, Ovdje počinje šuma, red. Romano Nikolić
-

U HNK-u I. pl. Zajca u Rijeci 14. studenog 2026. održana je premijera predstave Ovdje počinje šuma, nastale prema romanu Monike Herceg, u režiji Romana Nikolića i dramaturškoj obradi Dorotee Šušak. Predstava je energetski snažno pridonijela proživljavanju žene kao žrtve unutar patrijarhalnog i nasilnog sustava. Žena je svedena na objekt lišen vlastite agilnosti i prava na izbor, kako je rečeno na sceni: „A predmet se ne pita, predmet se uzima. Predmet se ne voli, predmetom se upravlja.“ ili „Predmet nema misao ni volju, predmet je vlasništvo.“
Prateći scenske prizore svjedočili smo intimnim dramama, posljedicama generacijski naslijeđenih imperativa preživljavanja i trpljenja koji su se nametali i nameću ženama: „Izdrži. Duraj. Trpi. Šiju pogni!“.
Dramski ženski subjekt koji djeluje iz vlastite volje i razvija pred publikom svoju samosvijest, u drami tumače; Nika Grbelja (ONA/DJEVOJČICA), Jelena Lopatić (MAJKA) i Olivera Baljak (BABA), progovaraju nam o vlastitim strahovima i unutarnjim konfliktima, željama, a ne o tome kako ih ostali članovi obitelji (ĐED – Dražen Mikulić, OTAC – Damir Orlić, MRTVI BRAT – Deni Sanković) vide.

Ističući svoje JA, otvarajući priču o disfunkcionalnoj obitelji koju su, pored svega raspadajućeg, obilježili i rat i neimaština, glumica Nika Grbelja razvija ženski subjektivitet djevojčičina lika. Njezina glumačka izvedba čini izvrsno ostvarenu psihološku karakterizaciju toliko složenom da pratimo i proživljavamo sve što u scenskom prizoru/životu ona jest: uplašena, nesavršena, iskorištena, gladna ili hrabra, ali istaknimo kako fluidnom glumačkom konstantom Nika Grbelja dostiže karakterno stvarnu osobu, a ne plošni stereotip. Njezin ostvaren scenski govor, geste i mimika u drami ne služe ugađanju muškarcima (ocu, djedu, bratu), ženama (majci i baki) ili tumačenju njihovih postupaka, nego artikuliraju njezinu osobnu istinu. Ona je djevojčica koja spoznaje svijet, ona je ipak samo žensko, određeno za patnju, šibanje kad se popiški, za obrok koji će dobiti kad se brat najprije najede, ona je objekt kojim će se muško zadovoljavati.
Nasilje i ne dolazi od žena nego od muškaraca koji imaju moć i zloupotrebljavaju je. Nije krivo obiteljsko nasljeđe, siromaštvo, vjera (svećenika i vojnika tumači u karakterima posve prisutan u dramskoj napetosti unutarnjih sukoba glumac Edi Čelić). Žene ne ponavljaju loše sudbine zato što im je to „u krvi“ nego zato što odrastaju u sustavu koji ih uči da šute, trpe i budu nesretne. Problem dolazi iz tradicije, a ne iz prirode: destrukcija i nepravda nisu prirodni zakoni. Oni su rezultat zastarjelih pravila u kojima muškarac vodi glavnu riječ.
U ovoj je predstavi autoritativna uloga moćnog nasilnika pripala liku Đeda, a svu je težinu njegove vrebajuće tišine izuzetnim fokusom donio glumac Dražen Mikulić.
Melankoliju i tugu da se, kao samo žena – baba u obitelji, odupre mučnoj atmosferi pritiska siromaštva, ratne zebnje i batinama, u svoj je dom, ali i na publiku, prenijela dramska prvakinja Olivera Baljak. U beživotnim, mrtvilom zamrznutim scenskim prizorima (obiteljski stol pokraj skromnog ognjišta i za njim posjednuti muškarci, otac, sin, snaha koja mijesi tijesto, djevojčica sa svojom lutkom pod stolom) njezina snažno odmjerena melankolija, gestama i govorom spoznavanja, zaparala bi jezivu tišinu seoskog doma i donijela bolnu konstantu cikličkog kruga koji se u ženskim sudbinama otvara s dalekim prabakama i čija linija zahvaća i najmlađu ženu u kući – Djevojčicu s lutkom: „Ja nisam ni trebala bit djevojčica!“

Likovima babe, djevojčice i majke predstava postaje prostor u kojem žena definira samu sebe i nemogućnost djelovanja. Kada prema ženi postupamo kao prema objektu (stvari), oduzimamo joj pravo da bude čovjek.
Svedena na predmet, sa svojim željama za toplinom i ljubavlju muškog dodira – majka, sveprisutna i uvjerljiva, s raskolom u sebi koji nosi kao očekivani ženski teret, glumica Jelena Lopatić donijela je izvrsnu glumačku interpretaciju: ogoljeno i moćno, šutnjom (dok mijesi tijesto za skromni obrok uz kuhani krumpir, pere babu), replikama koje razotkrivaju ženu zarobljenu u ciklus nasilja koji potom nesvjesno utkiva u odgoj vlastitog djeteta. Okolnosti u kojima obitava, obojene težinom gubitka vlastita djeteta (Deni Sanković – MRTVI babin i djevojčičin brat), ubijaju i tinjajuću toplinu bračne ljubavi koja tjelesnost animalno dijeli s ukućanima.
Intimne istine potencirano su redateljski i scenografski istaknute monološki izgovorenom sebstvu u mikrofon koji nas podsjeća da je otvorena scena siromašnoga seljačkog doma sa zemljanim podom u koji je publika ušetala u živote likova – komorni prostor izvedbe (orkestralna dvorana kazališta), izvedbena scena kazališnog događanja – predstave. Dramaturška obrada romana koja je pripala Dorotei Šušak uplela je na scenu i prešućene istine i teške atmosfere unutarnjih krikova kojima i publika svjedoči teškim emocijama i mislima koje ostaju nakon odgledane izvedbe kojoj je svoj spisateljski doprinos dao i glumac Deni Sanković u Pismu majci, ženama recimo poput njegove izvedbe, toplinom i razumijevanjem: „Želim da se smijete, da otvarate prozore, zalijevate cvijeće i radujete se jutru.“ Hvala ansamblu okupljenom u ovoj dramskoj priči, toliko potrebitoj i moćnoj u svojoj preslici životnih prešućenih intimnih drama koje su se generacijski ukorijenile, a korijene nikako sasjeći!

© Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2026.
Autorski tim:
Autorica predloška: Monika Herceg
Redatelj: Romano Nikolić
Autori dramatizacije: Dorotea Šušak, Romano Nikolić
Scenografija i kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
Glazba: Irena Popović Dragović
Asistentica scenografije: Mateja OzmecUloge:
ONA/DJEVOJČICA: Nika Grbelja
BABA: Olivera Baljak
ĐED: Dražen Mikulić
MAJKA: Jelena Lopatić
OTAC: Damir Orlić
MRTVI, BRAT, autor i izvođač monologa Pismo majci: Deni Sanković
MRTVI, SVEĆENIK: Edi Ćelić
Piše:
MarijanaTrinajstić

