Kazalište.hr

Niz prizora u potrazi za cjelinom

Kazalište Tvornica smijeha, Zagreb: Matko Elezović, Žene nikad ne varaju, red. Mario Kovač; gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar

  • Kazalište Tvornica smijeha, Zagreb: Matko Elezović, <em>Žene nikad ne varaju</em>, red. Mario Kovač

    Kazališno i spisateljski gotovo neiscrpnom te vrlo zahvalnom temom muško-ženskih odnosa pozabavio se Matko Elezović u komediji Žene nikad ne varaju, a producenti iz Umjetničke organizacije Tvornica smijeha istoimenu predstavu najavljuju kao niz duhovitih situacija u kojima se dvojica prijatelja iz djetinjstva susreću s ljubavnim, bračnim i svakodnevnim nesporazumima, ljubomorom, obiteljskim odnosima i pokušajima udvaranja. Povod njihovu susretu promocija je knjige (čiji je naslov ujedno i naslov predstave), jer su odlučili oživjeti likove i situacije iz njezina sadržaja...

    Jedna od mogućnosti koju su – prvo tekstopisac pa onda i redatelj mogli iskoristiti, bile su glumačke transformacije, odnos pisca i njegovih likova, ali i good old fashioned kazališna mašta. Tekst je na prilično banalnoj razini vrlo jednostavne ideje, a prema onomu što je brojna publika gledala u Hrvatskom domu Vukovar (26. listopada), ni scenska izvedba nije otišla korak dalje, jer je svedena na niz epizoda koje nisu povezane u dramaturški zaokruženu, smislenu, a još manje komičnu cjelinu.

    Početna scena u kojoj – saznat ćemo kasnije, autor knjige Kongo (Asim Ugljen; alternacija mu je ponekad Šiško Horvat Majcan) ulijeće na pozornicu i, praćen zvucima džeza, traži prijatelja Kiflu (Josip Elezović), zagolica publiku, no ta obećavajuća uvertira neposredne i dinamične komunikacije vrlo brzo ustupi mjesto humoru koji se (prečesto) oslanja na prvoloptaške i prelako predvidljive fore. Umjesto da proizlazi iz karaktera, situacije ili odnosa, komika zaglavi na razini verbalne provokacije.

    Kazalište Tvornica smijeha, Zagreb: Matko Elezović, <em>Žene nikad ne varaju</em>, red. Mario KovačTeško je ne uočiti nesklad između naslova i sadržaja, jer se potencijalno intrigantna i ironična tema ne razvija nego raspršuje na prizore iz svakodnevice. Humor pokušavaju dobiti i psovkama, kao da same po sebi jamče smijeh (ali to nije problem ni samo ovog autora ni samo ove predstave). Sve je ispalo neprirodno, i u kontekstu teksta, ali i u glumačkoj izvedbi, pa umjesto spontanosti, koja treba biti jedna od temeljnih kvaliteta ovakve komedije, sve se čini kao (is)forsirana duhovitost.

    Naslovna glazbena tema serije Bračne vode (kada su na repertoaru predbračne teme) ili pjesma Hladnog piva Zimmer frei (kad je tema „muke po iznajmljivačima na Jadranu”) još je jedan vanjski signal toga komičnog registra kojemu priča teži.
    No, to samo preciznije artikulira problem: nije sporan žanr lagane komedije, nego što jednostavnost ne znači i jasnoću, duhovitost, scensku zaigranost.

    Scenografsko rješenje izrazito je jednostavno: paravan, stol sa stolnjakom i dva stolca – sve u istoj, crvenoj boji. Takav minimalizam nije nužno ograničavajuć, ali u ovom slučaju zamagljuje i prostorne i dramaturške odnose. S obzirom na to da se prizori nižu u različitim ambijentima i zahtijevaju promjene situacija, oskudnost scenskih elemenata ne čini se kao promišljena odluka, nego kao neiskorišten prostor koji glumci moraju ispuniti svojom energijom. Krajnji je dojam opet raspršenost.

    Jednostavno, ali funkcionalnije rješenje bila bi klupa u parku ili dvije fotelje/dvosjeda u dnevnom boravku, pa bi i izmjene prizora bile jasnije, kao i uspostava odnosa. Dodatni scenografski elementi pridonijeli bi mizanscenskoj raznolikosti i ublažili dramaturške praznine, zastoje i nelogičnosti kojih u izvedbi nije manjkalo.

    Slična je nedorečenost i u kostimografiji: osnovnu odjeću čine hlače ili traperice, košulja i tenisice, a povremene improvizacijske presvlake bile su u svrhu promjene uloga. Transformacije u ženske likove uz pomoć šešira, malo tila, šarenim šalom ili torbom samo su kratkotrajno osvježile izvedbu (ne uvijek jednako uspješno), ali kostimografski detalj nikada nije dio karakterizacije, jer nema razrade lika.

    Kazalište Tvornica smijeha, Zagreb: Matko Elezović, <em>Žene nikad ne varaju</em>, red. Mario KovačSvjetlosno oblikovanje zamjetnije ne pridonosi ni atmosferi niti naglašava prijelaze iz situacije u situaciju. Glazba, ipak, pokušava uspostaviti opušten i zabavan ugođaj, no funkcija joj je unutar ilustrativnog okvira. U predstavi koja se oslanja na brze izmjene likova i situacija upravo bi ritam, precizno tempirani prijelazi i jasno oblikovane scenske cjeline mogli i trebali biti važni oslonci. Ovdje ti elementi ne uspijevaju nadomjestiti nedostatke nejasne dramaturške i scenske cjeline.

    Glumački dio nosi Asim Ugljen, čije su geste izražajne, kao i tjelesna ekspresivnost i spremnost na brze promjene uloga. Zadržava zavidnu energiju i kada u tekstu nema dovoljno čvrsto uporište. Dojmljiva je i njegova fizička komika, kojom jasnije oblikuje situacije, iako ni takva glumačka vještina ne može nadomjestiti očitu dramaturšku nepreciznost o koju su se obojica spoticali.

    Njegov partner Josip Elezović ekonomist je po struci i sin tekstopisca, koji pomaže u obiteljskom kazališnom pothvatu i povremeno se pojavljuje na sceni. U suigri – kojoj nedostaje čvrst ritam i jasna međusobna dinamika, jezičac vage ipak je na strani Ugljena (ovo je moj prvi susret s njegovim glumačkim radom na sceni). Pojedine prizore trebalo je dodatno doraditi i skratiti, a nekima jasnije oblikovati poantu. Problem nije koncept u kojem glumci preuzimaju različite uloge, nego nedovoljno razrađen način kako te uloge nastaju, međusobno se razlikuju i, u konačnici, služe cjelini.

    Režija Marija Kovača ne uspijeva uspostaviti čvršću organizaciju materijala. Prizori se izmjenjuju bez jasne progresije, a ritam, umjesto da se postupno gradi, sve je neujednačeniji kako predstava odmiče. Poneki prijelaz ili transformacija nakratko privuku pozornost, no takvi su trenutci izolirani, bez bitnijeg utjecaja na sveukupnost. Završno objašnjavanje prethodno odigranih epizoda samo naglašava slabu vezu među njima.

    Kazalište Tvornica smijeha, Zagreb: Matko Elezović, <em>Žene nikad ne varaju</em>, red. Mario Kovač; gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar

    Žene nikad ne varaju predstava je s povremeno uspjelim komičnim trenutcima, u kojoj se prepoznatljivost svakodnevnih situacija prečesto smatra dostatnom za humor. Tematski potencijal muško-ženskih odnosa, bračnih sukoba i obiteljskih nesporazuma raspršuje se u niz prizora čiji smisao i izvedbenu opravdanost nije uvijek lako razabrati. Pritom problem nije u nedostatku materijala za komediju, nego u nedovoljno promišljenom scenskom oblikovanju. Kazalište ne mora težiti složenosti ni velikim tematskim ambicijama da bi bilo uspješno, no i komedija koja počiva na jednostavnosti zahtijeva mjeru, ritam i jasnoću. Upravo su to elementi koji ovoj izvedbi nedostaju.

    © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 20. studenoga 2026.

Piše:

Narcisa
Vekić