Poletno i dinamično

Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd, Srbija: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Tartuffe, red. Egon Savin

• Tartuffe u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda još je jedna predstava te kuće u kojoj Egon Savin reinterpretacijom klasičnih predložaka stvara komade koji na izravan način stupaju u polemičan odnos s vremenom u kojem nastaju. Nakon djela Shakespearea, Ostrovskog i Nušića, koja su sva u srži imala motiv pucanja međuljudskih odnosa zbog žudnje za materijalnim, na red je došao i Molière, i to s Tartuffeom čija je tema licemjernog gaženja preko leševa u borbi za novcem danas aktualnija no ikad. Posebno je zanimljivo da Savin nikad nasilno ne osuvremenjuje klasike kojima se bavi, ni jezikom, ni kostimom, ni režijskim intervencijama. Tartuffea iznimno vješto dramaturški krati na filmskih sat i pol, zadržava glumački lako govorljiv i životan stihovani prijevod Sime Pandurovića u lektorskoj obradi Ljiljane Mrkić-Popović te stvara poletnu i dinamičnu predstavu čija se suvremenost ponajviše očituje u završnoj sceni predstave, bez često ironično impostirane kraljevske intervencije.
  
  Rasplet po kojem Tartuffe ostaje vlasnikom Orgonove kuće nije nešto posebno originalno; Violić je Orgona jednostavnom zamjenom lica i replika slao u zatvor još pred više desetaka godina, ali Savin uspijeva u klimaksu predstave postići vrlo uvjerljivu presliku aktualnih tajkunskih priča iz svakodnevice koja nas okružuje. Tartuffe s besprijekornom frizurom na balkonskom prozoru gleda u daljinu, gospođa Pernelle u gotovo fanatičnom zanosu salutira iz prizemlja, a Orgon završava predstavu jezivom preobrazbom iz kršćanske empatije u bezbožnu apatiju: "Ne, za mene više nema dobrih ljudi, pred svima će od sada užas da me mori. Spram njih ću biti od đavola gori." Nemoćni bijes je privilegija siromašnih, a Tartuffe je na svom balkonu previsoko da bi uopće zamijetio Orgonov impotentni očaj.
  
  Beogradski Tartuffe plijeni i sjajno obavljenim glumačkim poslom. Boris Isaković briljantan je Orgon, gotovo dječje zagledan u svoga štićenika, podjednako uvjerljiv u jalovom vježbanju strogoće s ukućanima i u fanatičnom izigravanju budale pred Tartuffeom. Dragan Mićanović u naslovnoj ulozi osmislio je autentičnu studiju perfidnog zločinca bez ikakve karikaturalnosti i s puno smisla za komički potencijal uloge, a Anita Mančić sjajno je parirala Isakoviću životnom i energičnom Dorinom.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 16. lipnja 2008.
  
  (iz teksta Široki raspon komedije)

Piše: