Kazalište liminalnosti i deziluzije

17. Festivalu performansa i izvedbenih umjetnosti Perforacije, 24. - 28. lipnja 2025., Mini Teater Ljubljana: Tony Kushner, Angels in America (Anđeli u Americi), red. Ivica Buljan

• 

  Na 17. Festivalu performansa i izvedbenih umjetnosti Perforacije (od 24. do 28. lipnja) gostovala je predstava Mini Teatra i Ivice Buljana koji je još jedanput pomaknuo granice shvaćanja kazališta kao izvedbene umjetnosti. Ljubljanska je predstava nastala prema tekstu koji je praizveden prije više od trideset godina: Milenijski pristupi (Millennium Approaches), San Francisco, 1991., Perestrojka (Perestroika), London 1992., Anđeli Amerike (Angels in America), cjelovita drama, Broadway, New York, 1993. Kushnerovo je djelo osvojilo brojne nagrade, uključujući Pulitzerovu nagradu za dramu, a neki je drže jednom od najboljih američkih drama posljednjih desetljeća. Podnaslovljena „gej fantazija o nacionalnim temama“, sastoji se od dvaju dijelova i tematizira gej probleme i AIDS koji su, međutim, samo na površini velikih društvenih i političkih problema SAD-a, tako da se slika Amerike reflektira na priču marginaliziranih, a njihova slika postaje zrcalna slika velike države. Neimaština, neempatija, materijalističko grabljenje, stigmatiziranost, sektaštvo, nedostatak ljubavi, disperzija, hiperbolizirana seksualizacija, vulgarizacija, deziluzionizam, nemoral, žudnja prikazani su tjelesnim i moralnim ogoljavanjem na sceni izvrsnih glumaca koji i sami pomiču teatarske granice.

  

  Još je jedanput Ivica Buljan, koji je na početku zahvalio Festivalu i izrazio zadovoljstvo što su u Zagrebu dvije godine nakon premijere, pokazao izniman redateljski nerv, umijeće izvrsnoga trenera koji uspije glumce, bez obzira na gradove, države i jezike u kojima režira dovesti do posebnih prikazivačkih stanja, prelaženja granica, tako da oni spremno, redateljski i glumački opravdano, ali izazovno, preskaču prepreke i ulaze u (ne)poznate prostore i vremena osamdesetih o kojima su morali u procesu predstave puno toga istražiti – što je sigurno uključivalo bliže i daljnje kontekste, kao i metatekstualne elemente, i razviti posebne kauzalitete i opravdanja za svoje uloge. Kako i najavljuju pokretači Perforacija: „Perforacije su prostor umjetničkog eksperimenta i propitivanja (….) Noć performansa pretvorit će Zagreb u izvedbeno središte preplitanja kultura, priča, umjetničkih izraza i medija“.

  Supokretač i sukreator Mini Teatra Robert Waltl iznenadio nas je negdje u dubini svoga glumačkoga bitka pronađenom goropadnošću u ulozi Roya M. Cohna, izrečenim vulgarizmima, suverenošću vladanja podređenima i neugodnim reakcijama prema suradnicima, a sve kako bi u ulozi prikrio svoje nesigurnosti i AIDS zamijenio rakom jetre kao boljom mogućnošću u tadašnjoj Americi. Waltl je znalački i mudro kreirao svoj glumački luk od početnih raznovrsnih telefoniranja, različito intoniranim razgovorima za stolom ispod lampe, izvrsno režiranima i glumljenima, do smrti u bolnici u kojoj na istom krevetu umiru gotovo sve dramske osobe (Katkad ih sestra opere / K'o klupe, Benn, Čovjek i žena idu kroz baraku za rak), nedostojanstvenom smrću, prethodno želeći prijevarom osigurati bolji status kako bi umro kao pošten odvjetnik na dobrome glasu iako je pronevjerio novac svoga klijenta, a progoni ga duh Ethel Rosenberg, koju je na suđenju progonio za špijunažu i koja je pogubljena nakon što je Roy ilegalno lobirao kod sudaca za smrtnu kaznu.

  

  Svi su glumci, većinom zaposleni u Slovenskom narodnom gledališču (SNG) i Mestnom gledališču ljubljanskom (MGL), napravili izvrsne uloge, glumeći više osoba, transformirajući se potpuno glumački, kostimski, frizurom, šminkom i (pre)davajući se potpuno ovom petiposatnom projektu. Na početku predstava prati jedan homoseksualni i jedan heteroseksualni par. Timon Šturbej igra predano i fokusirano Josepha Portera Pitta, mormonskoga republikanskog činovnika kojemu mentor, McCarthyjev odvjetnik i moćnik Roy Cohn, nastao prema stvarnoj osobi za koju je Kushner, suvremeni, nagrađivani američki književnik čuo kao desetogodišnjak, nudi posao u Washingtonu, ali se on teško odlučuje zbog bolesne supruge. Roy Cohn predstavu počinje kao uzoran suprug, lijepo odjeven, zainteresiran za posao, a nakon otkrića svojih pravih seksualnih sklonosti završava u neobuzdanoj gej vezi.

  Saša Pavlin Stošić genijalno igra Josephovu suprugu Harper Amaty Pitt, na rubu živčanoga sloma, na rubu stvarnosti i iluzije, vjerujući da vidi i čuje nešto izvan realnosti, pokretima, gestom, stavom, hodom, nošenjem kostima, penjući se po dijelovima namještaja i silazeći, skupljajući se u svoj bitak ulazi u psihotična i neurotična stanja, destabilnost i destabilitet. Ovisna o valiumu, „povlači se u eskapističke fantazije potaknute drogom, uključujući san u kojem se susreće s Priorom iako se njih dvoje nikada nisu sreli u stvarnom svijetu. Nakon što Joe prizna svoju homoseksualnost drogiranoj Harper i ostavi je, ona bježi iz njihova stana i luta ulicama Brooklyna, vjerujući da je na Antarktici i sreće Eskima“ kojega simbolično također glumi Timon Šturbej. Predstava metaforički vrlo složeno i simbolično preispituje homoseksualnost i AIDS u SAD-u, a neke su dramske osobe nadnaravna bića (anđeli) ili preminule osobe (duhovi).

  

  Domen Valič kao Louis Ironson, šarmer ugodan oku, izvrstan je kao manipulator životima svojih ljubavnika. Rabinov unuk, prekida sa svojim partnerom Walterom kad sazna da je on neizlječivo bolestan i uspostavlja novu vezu, a gotovo jedini u predstavi glumi samo jedan karakter, sveprisutan na sceni. Naime, prema dramatičarovim napomenama i uputama, svaki glumac igra dvije ili više uloga, što zahtijeva dodatnu vještinu i kreaciju osam glumaca za koje je drama napisana, nalik antičkim dramatičarima koji su morali precizno pisati podjele za tri glumca u orkestri. Priora Waltera, posljednjega člana stare američke obitelji koji ima AIDS, bolesnoga homoseksualca, izvrsno glumi Nejc Cijan Garlatti, na kraju se transformirajući u viziju, posebno naglašenih crta lica, gotovo filmskom glumom, isposnički, a upečatljiv je i kad glumi Muškarce u parku. Prior počinje doživljavati intenzivne snove i vizije kako mu se zdravlje pogoršava. Čuje glas anđela koji mu govori da se pripremi za dolazak smrti, „plamena knjiga izbija s poda tijekom liječničkog pregleda, a posjećuju ga duhovi dvojice predaka priora Waltersa, obavještavajući ga da je božanski prorok. Prior ne zna jesu li te posjete halucinacije uzrokovane emocionalnim slomom ili su stvarne.

  Na kraju prvog dijela, veličanstveni krilati anđeo probija se kroz strop Priorove spavaće sobe, obraća mu se kao „Proroku" i objavljuje da je „Veliko djelo" počelo“. Prioru pruža emocionalnu potporu njegova prijateljica Belize, u izvrsnoj kreaciji Petje Labovića, koji glumi bolničku medicinsku sestru, a bivši je drag queen, sa svim precizno razrađenim elementima kostimografije i rekvizitarija, gotovo baletnih pokreta, pomno kreirane maske, začudnih kretanja po sceni. Klara Kuk je posvećena Emily, Ella Chapter, Ženska iz Bronxa, ali i Anđeo, Glasnik s Neba koji posjećuje priora i kaže mu da je prorok, što je glumački, koreografski i kostimografski izvrsno riješeno. „Prior, na Hanin savjet, hrva se s anđelom, koji popušta i otvara ljestve u nebo. Prior se penje na Nebo i govori Vijeću anđela da odbija prenijeti njihovu poruku, jer će bez napretka čovječanstvo propasti, i moli ih za više života, bez obzira na to koliko strašni izgledi mogli biti. Vraća se u bolnički krevet, gdje se budi iz vida sa slomljenom temperaturom i zdravljem koje mu se počinje oporavljati.

  

  Drugi dio predstave počinje govorom najstarijeg živućeg boljševika na svijetu, Aleksija Antedilluvianovicha Prelapsarianova, obraćajući se okupljenima u Moskvi u prosincu 1985. Osuđuje reforme koje je predložio Mihail Gorbačov, osuđujući ideju napretka bez političke teorije i izjavljujući da je jedini put naprijed ne kretati se.“ Predstava završava 1990., sva događanja traju pet godina. Saznaje se da su Prior i Louis još uvijek razdvojeni, ali se ipak Louis, zajedno s Belizeom, brine za Priora koji izgovara posljednje stihove predstave izravno publici, blagoslivljajući ih i potvrđujući svoje namjere da nastavi živjeti i govoreći im da će se „Veliko djelo" nastaviti, što nakon infernalne atmosfere predstave djeluje kao katarzični melem i nudi dozu optimizma, za razliku od sprovoda na početku.

  Cijela predstava, naime, počinje na sprovodu, godina je 1985., a stariji rabin Isidor Chemelwitz, u izvrsnoj interpretaciji Nine Violić, „hvali cijelu generaciju imigranata preminule žene koji su riskirali svoje živote kako bi izgradili zajednicu u Sjedinjenim Državama“. Nina Violić maestralno interpretira i ostale svoje uloge, kao što su Hannah Porter Pitt, koja odbija prihvatiti činjenicu da joj je sin homoseksualac, ali, zabrinuta za svog sina, prodaje svoju kuću u Salt Lake Cityju i putuje u New York. Glumi i Henryja, Royeva liječnika, gotovo neprepoznatljiva u kostimu i perikama, kao i Ethel Rosenberg, duh žene pogubljene zbog toga što je bila komunistička špijunka, a u napomeni autora stoji da je glumi glumac koji glumi Hannah (u kazališnoj je knjižici slučajno izostavljena ta uloga). Nina Violić dugo nije tako dobro igrala kao u Maloj Gavelli u ovoj teškoj i dugoj predstavi, prelazeći i iz jezika u jezik, kao i neki drugi glumci, iako je predstava bila i titlovana. Posebno tako (p)ostaje pitanje što je zapravo jezik, kako se ulazi u njegovu dubinu i kako on, ovdje većinom slovenski, postupno postaje zajednički kod svima, uranjanjem u njega i predstavu, kao i u sudbine razočaranih, ranjivih i zanemarenih.

  

  Na sceni je, osim bolesničkoga kreveta koji samo mijenja poziciju, još nekoliko punktova koji postaju aktualni mijenjanjem situacija i isprepletanjem fabularnih linija, kao i svjetla i glazbe, a glumci se, izvrsno uigrani i tjelesno i glasovno potpuno spremni, međusobno prepleću ne smetajući jedni drugima i ne remeteći logiku scene koja je već na početku sugerirana: prostor kuhinje, ureda, bolnice, sobe, telefonske govornice, ulice, parka, tako da je to još jedan od načina restrukturiranja kazališta jer Mala Gavella ovom predstavom postaje multifunkcionalni prostor, a i gledalište postaje aktivno, glumci ulaze u publiku, prolaze između ljudi ne uključujući ih u igru, ali ih uključujući u ideju.

  U pauzi za predah između dvaju dijelova nastavljaju se pirandellovska događanja, pohod Frankopanskom uz tračnice koje život odvode suprotnim smjerovima i dolazak u dvorište Gavelle u kojemu se prati na prozorima probne dvorane postreakcija smrti, izvedba u crnim svečanim kostimima performansa na otvorenome, a poslije toga slijedi i povratak u život predstave na katu u kojoj je malo života ostalo, ali gledatelji je nisu napuštali.

  Osnovni osjećaj koji me obuzimao za vrijeme trajanja i nakon predstave jest tuga, iako predstava možda nije tako mišljena. Ispod agresivne glume, muško-ženskih inverzija, gotovo eksplicitnih seksualnih činova, razodijevanja, ostaju tužni životi. I izvrsna, aktualna predstava o kojoj će gledatelji dugo razmišljati.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 5. srpnja 2025.

  Redatelj: Ivica Buljan
  Prevoditelj na slovenski: Miha Avanzo
  Dramaturginja: Diana Koloini
  Scenograf: Aleksandar Denić
  Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Skladatelj: Mitja Vrhovnik
  Dizajn svjetla i videa: Sonda 13 i Toni Soprano Meneglejte

  Igraju:

  Roy M. Coh: Robert Waltl
  Joseph Porter Pitt; Eskimo: Timon Šturbej
  Harper Amaty Pitt: Saša Pavlin Stošić
  Louis Ironson: Domen Valič
  Prior Walter; Men in the park: Nejc Cijan Garlatti
  Hannah Porter Pitt; Rabin Isidor Chemelwitz; Henry, Roy's doctor: Nina Violić
  Belize, Mr. Lies: Petja Labović
  Angel; Emily; Ella Chapter; Woman from the Bronx: Barbara Vidović / Klara Kuk

Piše: