Femicid pod križem tišine

HNK u Zagrebu i HNK u Varaždinu: Lidija Deduš, Drvene ptice, red. Ivan Plazibat

• 

  Koprodukcija dvaju hrvatskih nacionalnih kazališta iznjedrila je vrlo dobru predstavu koja na sceni supostavlja zagrebačke i varaždinske glumce, što im i jednima i drugima daje nove dimenzije igranja, odnosa i preispitivanja glumačkoga nerva, a omogućuje i istraživanje reakcija druge i drukčije publike, samim time i dvostruke recepcije.

  Književnica čija je književna karijera počela objavama zapisa na fb-u, danas je afirmirana umjetnica čiji su radovi prevedeni na engleski, francuski, makedonski, litavski, albanski i grčki jezik i autorica triju zbirki poezije (Apatridi i ostale čudne ličnosti, Ništa od najavljivanog kraja svijeta i Razglednice iz prašnjave republike), kao i vlasnica mnogih poetskih i proznih nagrada. Za dramu Drvene ptice dobila je 2022. nagradu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu za najbolji suvremeni dramski tekst koji se temelji na istinitom događaju, kada je u selu njezine mladosti blizu Varaždina, u koji se doselila iz ratnoga Sarajeva, ubijena šesnaestogodišnja djevojčica kojoj ova drama može biti posmrtna posveta, napokon javno objavljena istina za koju se za života nije mogla izboriti. Autobiografski se elementi pronalaze i u drugim segmentima drame i predstave. Naime, mlada protagonistica u vrlo zahtjevnoj ali izvrsnoj interpretaciji Klare Fiolić kao Nadice, radi u kartonaži, u kojoj je i autorica jedno vrijeme svoga života radila, i koja određuje mladu djevojku u životnoj, dramskoj i kazališnoj stvarnosti, način sazrijevanja, ritam dana, zatvorenost i ogorčenost besperspektivnosti.

  

  Cijela je predstava redatelja Ivana Plazibata obojena melankolijom, beskrajnom tugom i odustajanjem od života, besmislom, a takva je i scenografija u kombinaciji neoromantične daljine i beckettove praznine, sa simboličnim stablom i križem koji dominira scenom. Desno su na sceni stol i stolice, naznaka obiteljskoga doma koji to zapravo nije jer je otac Mladen, u interpretaciji opet briljantnoga Ljubomira Kerekeša, pijanac i nasilnik koji ne poštuje svoju obitelj i ne brine za nju (s asocijacijama na moralno sličnoga, iako naizgled toliko različitoga njegova Nacija Glembaya u Gospodi Glembay na istoj pozornici), majka je sluškinja u bogatoj i još jednoj nesretnoj kući, a kći se pokušava sama izboriti za egzistenciju, pokušava se urediti za izlazak i za posao, ozbiljno i trezveno, gotovo odraslo razmišlja i razgovara o životu, ali ne ide u školu, životnih uzora nema, a devedesete su godine, siromaštvo je sveprisutno, i duhovno i materijalno, što se potencira i scenografskim rješenjima Zdravke Ivandije Kirigin (asistentica scenografkinje: Mateja Ozmec) i kostimima kostimografkinje Petre Pavičić.

  Lijevo je na sceni stan druge obitelji, bogataške, i te se dvije kuće zanimljivo supostavljaju i u tekstu i u predstavi, a povezuje ih briljantna Barbara Rocco kao Anka ili luda Anka, Nadičina majka, nakon dugo godina na daskama najvažnije nacionalne kuće, one zagrebačke, koja spaja te dvije ženske tuge i teške živote, i koja postaje i pažljiva i ganuta slušateljica duboke ispovijedi žene iz bogataške kuće. Iz monologa se saznaju pravi razlozi dolaska u tu kuću, kad doktorova supruga empatično, ali i jasno naznačuje kako je žrtva nasilja i kako ju je prvi muž tako istukao da joj je slomio zdjelicu, zbog čega ne može imati djecu. Zdenka Špiler, doktorova žena, u izvedbi uvijek glumački do kraja prepuštene Helene Minić Matanić, zapravo ništa ne radi, društvo je kritizira, a ona je potpuno ostavljena (u) samoći kuće, uvijek lijepo odjevena, kao drvena ptica, koja bi se atribucija mogla pridodati i mnogim drugim osobama ove drame, i prepuštena sudbini koju ponekad pokušava preispitati razgovarajući s mužem, seoskim liječnikom, a više se gotovo i ne može sjetiti zašto su zapravo otišli iz neimenovanoga velikoga grada i došli u ovu zabit. Muž je, doktor Špiler, u moralno vrlo zahtjevnoj ulozi koju je Marinko Leš vrlo dobro glumački opravdao i iznio, uvjerava da se dobro osjeća na selu, voli pomagati ljudima i voli njihovu zahvalnost. U pozadini se tih razgovora naslućuje da je prije niza godina silovao ženu Katu, u uvijek izvrsnoj interpretaciji Sunčane Zelenike Konjević, koja je rodila sad šesnaestogodišnjega sina Pavla, vrlo dobrog Filipa Vidovića i za kojega nitko ne zna tko mu je otac, jer majka svima taji identitet čovjeka koji ju je silovao. Čak se u selu insinuira da mu je Mladen otac pa da bi eventualna veza između Pavla i Nade bila nezamisliva. Pavle ne ide u školu, ništa ne radi, obilazi krčme, pije, puši, uz Nadicu je druga mlada, ali muška slika teškoga i besperspektivnoga seoskoga života.

  

  U orkestri je smještena krčma, niže od razine scene, pomalo infernalno, u kojoj se saznaju i razotkrivaju različite tajne i u kojoj kao konobarica radi Barbara, uvijek izvrsna i posvećena Hana Hegedušić, jer i male uloge moraju igrati izvrsni glumci kako bi predstava bila jako dobra, to je jedan od ključeva. S njom bi kao svojevrsna naznaka Edipova kompleksa i zamjena za majku koja mu taji istinu želio biti Pavle koji je zapravo zaljubljen u Nadicu. Ona se ne može odlučiti između njega, neradnika, i Pište, od sebe dosta starijega mladića, u izvedbi korektnoga Karla Mrkše, koji je, čini se, ipak voli, a s njihovom ljubavnom scenom i počinje predstava. Oni dvoje, kao i druge dramske osobe, u čehovljanskome kompleksu, pokušavaju otići negdje od sebe i daleko iz sela, ali gotovo nitko od njih u tome ne uspijeva.

  Između prizora su nepotrebna i nefunkcionalna glazbena intermezza (skladatelj Hrvoje Nikšić), iako dobro izvedena (Harmonikaš, ali i Lice s patologije, Lovro Rimac), u kojima se ne mijenjaju ni scenski elementi ni odnosi; donekle se možda dinamizira događanje, jer glumci prolaze scenom stvarajući (samo) fizičko gibanje, ali se time raspršuje tenzija i zgusnutost, pogotovo sentimentalnom glazbom puštenom na radiju u krčmi.

  Prava se atmosfera spleena u predstavi stvara neposrednim pjevanjem na sceni, na početku i na kraju, ali i u još u nekim dijelovima predstave, jer bila bi zaista šteta ne čuti izvrsne glasove dviju glumica, Klare Fiolić i Hane Hegedušić, koji potenciraju tugu i jad (a njihovim bi se glasovima mogli pridružiti još neki posebni glumački glasovi). Lice u plavoj uniformi i Seoskoga momka glumi korektno Pavle Matuško.

  

  Na ekranu se odbrojavaju dani kao u televizijskome kalendaru ili u lansiranju raketa, jer nešto se veliko sigurno mora dogoditi (oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec, oblikovateljica videa: Vanda Petrović); naime, svjedoci smo pet zadnjih dana života nesretne djevojke i nužnosti njezina kraja. Dobra je dramaturška ideja i razmjena pisama Nadice i njezine jedine prijateljice Milice, korektne Elizabete Brodić, koja je jedina stigla do velikoga grada u kojemu ipak nije našla sreću, ali se barem pomaknula, a epistolarnost naznačuje novu dimenziju prisnosti i otkriva duboke protagonističine emocije. Karonovsku poveznicu između svjetova čini pouzdana Mirta Zečević kao Vera, poštarica, s poštarskom torbom stojeći na sredini scene, kao svojevrsni ispovjednik koji prikuplja novce, prihvaća račune, šalje pisma, zna dio intime svojih sumještana. Malo je nespretna ideja premještanja pepeljare koja sugerira promjenu prostora, a nepotrebno je i suvišno glumci donose na scenu i odnose sa scene. Redateljski je odnos između sela i grada riješen spuštanjem željeznoga zastora koji je u kazalištu osmišljen kao barijera između moguće vatre u gledalištu i na pozornici, a u predstavi predstavlja dobro osmišljen zid koji onemogućuje prijelaz između jednoga i drugoga svijeta. U gradskome je svijetu i vrlo dobro kostimski i glumački osmišljena Ciganka Beti Lučić.

  Drama Drvene ptice podsjeća dijelom na Novakove romane, slična je sredina o kojoj se govori, sudbinska uvjetovanost, obilježenost hereditarnošću, bunari života iz kojih nema izlaska, duboka tuga, vrijeme o kojemu se i iz kojega se progovara, kriminalističke niti,  arhetipski muško-ženski odnosi koji se dosta naglašavaju, manipulacija čovjekom, seksualno napastovanje, kao i jezični idiomi i idiolekti kajkavskoga kraja koje je Novak uveo u visoku književnost, a Lidija Deduš ih dalje razvija. Gotovo svi glumci, bez obzira na podrijetlo, vrlo dobro govore (jezična savjetnica Ines Carović), što se od profesionalnih glumaca i očekuje ali često izostane, mjesnim govorom inkriminiranoga sela u okolici Varaždina, osim Elizabete Brodić i Beti Lučić, zbog različitosti uloga. U nekim je scenama problem s nečujnošću nekih glumaca, jer su daleko od gledališta zbog dubine i širine rudimentne orkestre, pa se to u sljedećim izvedbama svakako treba popraviti. Kad na scenu dođe Ljubo Kerekeš, on podigne glas i onda glumci prihvate tu jačinu, dok Helena Minić Matanić preglasno govori i to izravno u publiku, što je u neskladu s drugim glumcima, iako je jasno da se emotivno nalazi u problematičnoj situaciji, na rubu živčanoga sloma. Također je i u tekstu i u predstavi nepotreban eksplikativni i gotovo edukativni monolog o krivnji i kazni. Isti je i redatelj koji je u Varaždinu režirao obje predstave, i Drvene ptice i Slučaj vlastite pogibelji, dio glumaca, također.

  

  Kad je prije četiri godine dramaturginja, teatrologinja i redateljica, moja sestra Mira Muhoberac dramatizirala originalne sudske spise nastale prije više od sto godina u malom otočnome mjestu, početkom prošloga stoljeća, i naslovila svoju dramatizaciju Femicid na otoku, a ja je na kraju režirala, sva su se nasilja i grubosti, kao i konkretan femicid, razotkrili i kaznili. Žrtva je bila djevojka sličnih godina, počinitelji njezin mladić i nova djevojka, dok je  ovaj znatno noviji slučaj gotovo zaboravljen i kažnjenik nije uhićen ni optužen, žena nije izdala muža zbog vlastita konformizma, ali su barem neku vrstu satisfakcije žrtva i njezina obitelj i prijatelji pronašli u ovom vrlo kvalitetnom, hrabrom, dubokom tekstu punom teških obiteljskih zagonetki, kao i u kvalitetnoj predstavi koja je uspješno povezala dva nacionalna kazališta.

  Na zagrebačkom premijernome poklonu gledatelji, u ne baš potpuno ispunjenu gledalištu, dugo su i snažno pozdravljali glumce i autorsku ekipu, pogotovo određene glumce, prave miljenike publike.

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 6. srpnja 2025.

  Redatelj: Ivan Plazibat
  Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografkinja: Petra Pavičić
  Skladatelj: Hrvoje Nikšić
  Jezična savjetnica: Ines Carović
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovateljica videa: Vanda Petrović
  Asistentica scenografkinje: Mateja Ozmec

  Uloge:

  Nadica: Klara Fiolić
  Pišta: Karlo Mrkša
  Anka, ili luda Anka, Nadičina majka: Barbara Rocco
  Mladen, Ankin muž: Ljubomir Kerekeš
  Zdenka Špiler, doktorova žena: Helena Minić Matanić
  Doktor Špiler: Marinko Leš
  Vera, poštarica: Mirta Zečević
  Kata: Sunčana Zelenika Konjević
  Pavle, Katin sin: Filip Vidović
  Barbara: Hana Hegedušić
  Milica: Elizabeta Brodić
  Ciganka: Beti Lučić
  Harmonikaš / Lice s patologije: Lovro Rimac
  Lice u plavoj uniformi / Seoski momak: Pavle Matuško
  Inspicijent: Vedran Dervenkar
  Šaptačica: Natalija Gligora Gagić

   

Piše: