Kazalište snova i sjećanja: Lerova potraga za izgubljenim godinama

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Studentski teatar Lero, Snovi izgubljenih godina, autor i redatelj Davor Mojaš

• 

  Fantazmagoričnost i velovi snova rastvarali su se pred publikom u večernjoj kazališnoj noći s naznakama nevremena i kišom koja se dvoumila pomicanjem koltrina kojima su se poigravale glumice razmičući stvarnost i ulazeći u umjetnost. Forma kutije rastače se tako stvarajući nove oblike, ulaze na scenu i izlaze sa scene, pri čemu se glumice, vrlo brzo se presvlačeći, vraćaju na scenu promijenjenih i dupliciranih identiteta. „Kako se suprotstaviti prolaznosti? / Odustati od samog sebe?“ (G. Corso)

  Mira Muhoberac 1999. piše o Mojaševoj i Lerovoj predstavi Uzdah Marije Orsole: “Crno-proziran izakoltrinasti (izazastorni) prohod vremena ljubavi snažno zakočen vremenom smrti ritualizira se pred prepunim gledalištem što predstavu doživljava kao odlazak na misu, na grob, na dodirivanje mrtvijeh stvari, ali i u vlastiti život, u tako različitoj a tako koralno skladnoj trojnoj glumačkoj i redateljskoj osjećajnosti što otkucava kazaljkama jedinstvenoga Lerova sata” (predstava je praizvedena 20. listopada 1998. u komornom prostoru Teatra Bursa kao off-repertoarni dio Kazališta Marina Držića).

  Predstave Davora Mojaša i Studentskoga teatra Lero uvijek su začudne, posvećene, teatarskoestetski besprijekorne. Mojaš, vrlo kvalitetan književnik i esejist s posebnim senzibilitetom piše i režira predstave, vrlo često lirske poetske slike vremena i prostora, sa stalnim referencama na naš Grad, kao što je to vidljivo i u novoj predstavi simbolično naslovljenoj Snovi izgubljenih godina. „Prolaze godine. Ure cure kapljama koje one skupljaju borama na licu, među prstima na usnama i u utihama duše. Ili su to bile suze. Jedom. I nikada.“ (D. Mojaš)

  

  Mojašev kazališni kod prepoznatljiv je po mahom neverbalnim predstavama u kojima i neakademski školovane glumice izvrsno funkcioniraju krećući se omalenim lazaretskim teatrinom stiliziranim pokretima, koordinirane i usklađene, znalački i mudro (re)interpretirajući izabrane teksture kojima stvaraju mozaikalne predstave na temelju fragmenata koje Mojaš vješto pretače u zanimljivu asocijativnu strukturu, ponekad labirintski kodiranu. Tekstove glumice uvijek, pa tako i u novoj Lerovoj predstavi iz studenoga koja je gostovala na Dubrovačkim ljetnim igrama u srpnju, a još će jedanput biti prikazana u kolovozu izgovaraju najčešće zborski, ili s određenim pomakom, koordinirano se i ritualno krećući, naglašavajući različite strahove i fobije, čekajući i pateći, ostavljene u drugim vremenima, besperspektivno se samo sjećajući, najčešće govoreći izravno u publiku, en face, kao sugestiju ili komentar, stav (ponekad nepotrebno preglasno), lagano pokrećući ruke, glave, prste, možda ponajbolje u sceni lutkarskoga kazališta u kojoj se ruke i prsti antropomorfiziraju i međusobno komuniciraju. Samo su neki dijelovi predstave zamišljeni i realizirani kao razgovori o prošlosti i iz prošlosti. Lerovu glumačku jezgru godinama čine iznimne glumice Ksenija Medović i Jasna Held, a pridružuju se i izvrsna, glumstvena i precizna Zvončica Šimić, kao i jako dobre, sad već stalne članice ansambla, Barbara Damić Medi i Barbara Horvat, dok glas off, mekan i dubok pripada jedinome glumcu, Zijadu Gračiću.

  Sljedeći je segment lerovskoga prepoznatljivoga koda tekst i podtekst, uvijek dobro promišljen, koji izaziva vojnovićevsku sjetu, ljubav prema našemu Gradu unatoč svemu. U ovoj su predstavi to (prema uvijek lijepo i retrodizajniranoj programskoj knjižici grafičke dizajnerice Nore Mojaš) fragmenti proznih, dramskih i drugih zapisa: Tim Lihoreau, Moderne fobije; Davor Mojaš, Pelargonija, Kaplje; Gregory Corso, Osjećajući da starim (prijevod Vojo Šindolić), evergreen La piogia Gigliole Cinquetti iz 1969.; Muza Pavlova Prvi, drugi; Valcer uzdaha; Lutke ostavljene; Glasovi iz daljine; Tišine; Utihnine. Uspomene se ne mogu, kao ljudi, odseliti negdje i ne vratiti se, progovara Davor Mojaš.

  Treći segment uspješnosti predstavljaju kostimi koji su precizno osmišljeni, u čemu je Mojašu glavna suradnica akademska likovna umjetnica, kostimografkinja Dubravka Lošić koja svojim idejama i izvedbama od prirodnih, naizgled jednostavnih materijala, stvara scenska kostimografska čuda i u krojevima, bojama, velovima, kapama, šeširima, kao i izborom rukavica, plašteva, prostirki, prekrivača, uz koje su česte maske, referirajući se tako i na antičke uzore, ali i na renesansne dubrovačke karnevalske maske, ovdje su to maske mačaka i ptica, a i rekviziti su precizno oblikovani i simbolični, kao i scenografska rješenja scenografa Mata Brnjića, često kutije koje se rastvaraju, otvaraju, preoblikuju, omogućujući labirinte kretanja, sugerirajući životne prohode.

  

  Četvrti dio Lerove uspješnosti čini glazba (segmenti se nužno ne nižu ovim redoslijedom), uvijek gotovo dramska i kazališna osoba, znalački izabrana u podlozi govorenja, u spojevima ili kao samostalna dramaturška cjelina, u novoj predstavi vrsnoga skladatelja Petra Obradovića (ton majstor: Melko Dragojević) i svjetlo, u novoj predstavi vrlo lijepo nijansirano i zumirano, plavo i bijelo, na i u različitim dijelovima scene, koje stvara nove oblike, dubine, sjene (oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević).

  Kako citira Davor Mojaš u kazališnoj knjižici: „Teatralnost mora ući u naš život, mora promijeniti našu svijest.“ (M. Pavlova) Našu je svijest kazalište već davno promijenilo. Preporučam gledanje Lerove predstave Snovi izgubljenih godina 17. kolovoza i ulaženje u kazališne snove, prepuštanje teatralnosti. Nećete požaliti.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 5. kolovoza 2025.

  Autorski tim:

  Režija i dramatizacija: Davor Mojaš, umjetnički voditelj Lera
  Kostimografkinja: Dubravka Lošić
  Skladatelj: Petar Obradović
  Scenograf: Mato Brnjić
  Oblikovatelj svjetla: Antonio Ljubojević
  Ton majstor: Melko Dragojević
  Produkcija i organizacija: Ksenija Medović
  Grafički dizajn: Nora Mojaš

  Glume: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Barbara Damić Medi, Barbara Horvat, Zijad Gračić (glas)

Piše: