Dramaturški izazovi i neiskorišteni ambijent

Gradski muzej Varaždin, UO Gllugl: Brigita, autorica i redateljica Ksenija Krčar

• 

  Dvorište palače Sermage na varaždinskom Trgu Miljenka Stančića, današnje Galerije umjetnina u sastavu Gradskoga muzeja, prostor je koji varaždinska teatarska memorija, a s njom i teatrografija, nepogrešivo vežu uz kazalište. Od Vsakoviča – vrlo uspješne kajkavizacije Jedermanna Huga von Hoffmanstahla (premijerno izvedene još 1996.) preko recentnijih predstava poput Hamleta v hudom saftu (također kajkavizacije komedije Alda Nicolaja), dvorište koje zahvaljujući otvorenim stubištima palače čini zanimljivu scenografiju pretapanja punina i praznina, u pamćenju je kao kazalištem obilježeno i za kazalište pregnantno mjesto. Istodobno, ono je već dugo i mjesto čija primarna namjena muzejskog prostora, odaje značaj povezanosti s drugom za varaždinsku kulturu sustavno bitnom ustanovom – Gradskim muzejom, koji 2025. slavi važnu obljetnicu.

  Naime, prije stotinu godina, 1925. skupina Varaždinaca okupljenih u Varaždinsko muzealno društvo, predvođena svestranim Krešimirom Filićem i još nekim istaknutim osobama, pokrenula je kulturno-povijesnu izložbu u Starome gradu, inicijativu koja se danas smatra početkom rada varaždinskog Muzeja. Stoga je ta ustanova, danas pod vodstvom agilnog Mirana Bojanića Morandinija, odlučila cijelu godinu, kako i treba u slučaju tako velike i važne obljetnice, njoj i posvetiti. Programi obljetnice, međutim, postavljeni su tako da ne obuhvaćaju samo ono što se uobičajeno čini o obljetnicama, a pogotovo što bi se intuitivno očekivalo u muzeju – čuvanje i prezentacija prošlosti. Vodeći se navedenim pristupom, Gradski muzej koproducirao je kazališnu predstavu u suradnji s Umjetničkom organizacijom Gllugl (zanimljivo, i Glluglu je 2025. obljetnička, deseta godina rada) koja, iako dio obljetničkog programa Muzeja, nije muzealizacija kazališta niti kazališna priredba o muzeju. Umjesto toga, autorica i redateljica Ksenija Krčar odlučila se na stvaranje svojevrsnog izmaknutog, ludičkog whodunnita zaodjenutog u rubno hororsku atmosferu.

  

  Dramska situacija u Brigiti započinje kao igra. Petero igrača, voditeljica. Pijanist u kutu prizorišta. Nakon što ih se uvede u prostor igre, intuicijom vođeni igrači počinju tražiti pravila. Njih, međutim, zapravo nema. Nejasno je o čemu je igra, stoga igrači propituju tu bizarnu situaciju nedostajućeg imanentnog elementa te počinju propitivati prvo igru, zatim sami sebe, a uskoro i jedni druge. Pijanist usput svako toliko nešto zasvira. Voditeljica sve do svog izlaska sa scene ostaje pitijski enkripitčna i dvosmislena. Potraga za zadatkom postaje sve bizarnija i uzorkuje sve više frustracija. Traži se odgovor na pozivnici, na kojoj jednako pitijski piše „nađi vezu i otkrit ću ti tajnu“. Kako igrači zapravo ne znaju što bi radili (usput su u pomoć priskočile i obilne količine alkohola u prostoriji za igru), počinju sukobi. Postupno shvaćaju kako njihov zadatak, iako do kraja ostaje neizrečen od strane ogranizatorice igre, jest, otprilike, kriminalistički. Pronaći ubojicu putem tragova i indicija koje će spoznati međusobno se upoznajući.

  Brigita je, zapravo, kombinacija dobro poznatog i vrlo starog žanrovskog postupka postavljanja više inicijalno nepoznatih ljudi u situaciju u kojoj moraju djelovati zajedno i tako se upoznaju, na što je nadograđen kriminalistički zaplet. Koketiranje sa žanrom kroz autorske narative (često temeljeno na klasičnom predlošcima) nije strano Kseniji Krčar. U recentnije vrijeme, na varaždinskim je scenama (jednako izvan i unutar „kazališne kutije“) tako ova autorica i redateljica ostvarila predstave poput Horor diptiha, Skrivenog i Potpune pomrčine. U njima, pokazala je kako su joj žanrovske zakonitosti izuzetno dobro poznate. No, te tri prethodne predstave temeljile su se na jasno uspostavljenim i deklariranim predlošcima. S Brigitom nije tako, i tu počinje nekoliko problema dramaturške prirode. Neodlučnih za uspjeh cjeline, no ipak primjetnih.

  Naime, Ksenija Krčar Brigitu postavlja u dva žanrovski zaokružena i poprilično jasna sloga, čije međusobno nadopunjavanje nije uvijek najbolje provedeno. Tako na početku predstave uvod u igru traje poprilično dugo. Znajući kako organizatorica igre daje dvosmislene upute iz kojih nije jasno što i kako igrači zapravo trebaju poduzeti, ta se početna dosjetka iz perspektive gledatelja brzo potroši te počinje djelovati ponešto razvučeno. Osim toga, prijelaz likova prema sukobu i, konačno, usmjeravanje cjeline dramske radnje u whodunnit nije najmotiviranije.

  S druge strane, u provedbi samog žanrovskog principa Krčar pokazuje svoje dobro poznavanje i baratanje njime. Suspense je izgrađen poprilično uvjerljivo, ključna pitanja (tko je uopće Brigita i u kakvom odnosu stoji s likovima te tko je, konačno, ubojica) ostaju neodgovorena do samoga kraja, tragovi se stalno pojavljuju, zavode na i odvode od pravog puta. Na taj način, redateljica Krčar ponovno je pokazala kako dobro poznaje i vrlo uspješno barata žanrovskim tehnikama, provodeći ih u autorskom slogu na način koji nadmašuje puki zanat i postaje samosvojnim autorskim radom.

  I dok dramska igra ne posustaje u zanimljivosti kako se Brigita bliži kraju, njezina mizanscenska dispozicija, nažalost, ne postaje samosvojnom. Redateljica Krčar ujedno je i autorica scenografije (za što je kao suradnik potpisan Nedjeljko Krčar) te kostimografije (suradnik Mladen Grof Jerneić). Kreirala je utilitarne, ponešto tipske scenske elemente i kostime, čije je značenje uglavnom iscrpljeno u neutralnosti ili, u najboljem slučaju, dodavanju određene odmaknutosti od svakodnevice (nosi se, naime, poprilično svečana, ponešto glam odjeća). No, to je manje važno. Puno je značajnija činjenica da Brigita, iako smještena u ambijent, nije uspjela postati zaista ambijentalnom predstavom. Zatečeni se, naime, vrlo zanimljivi okoliš dvorišta i otvorenih galerija gotovo uopće ne koristi ni kao prostor igre, nekmoli kao neizostavni i nezamjenjivi element cjeline. Umjesto toga, predstava je uredno smještena na prizorište ispred gledališta, kako bi moglo biti i u kazališnoj dvorani, dok je zatečeni prostor sveden tek na kulisu u drugom ili trećem planu, što je velika šteta s obzirom na njegov (povijesno osvjedočeni) igrivi potencijal.

  

  Zadana usmjerenost glumaca jednih na druge, i karakterno i u izgradnji dramskog zapleta, u Brigiti je polučila uvelike uspjele rezultate. Tako Tena Antonija Torjanac kao Greta balansira razuzdanost i drčnost s opravdavanjem i time uspješno nijansira karakter. Nikša Eldan slično, tek uz malo odmaka u humor, čini s Tomom, dok je Jura Ruža Frana oblikovao s većim naglaskom na fizičko i sukob s drugima, što je također dosljedna odluka u karakternoj razradi. Filip Eldan kao Profesor dobro je prepoznao i uvjerljivo prezentirao kripitičnost svog lika, a da istovremeno nije izgubio ništa od potencijala za konflikt. Jagoda Kralj Novak kao Gospođa M., organizatorica igre, od poprilično je zadane i utilitarne uloge ipak uspjela stvoriti kreaciju pomaknutu u stanovitu autoironiju, pa i cinizam. No, od sudjelujućih glumaca i glumica, uvjerljivo se najviše istakla Sara Ipša u tumačenju lika Ane. Ipšina kreacija prolazi impresivan karakterni pomak od zbunjenosti i pritajenosti, čak i ranjivosti, preko racionalnosti do čvrstine, konačno, uloge u raspletu. U svim je tim segmentima glumica pokazala kako se zna nositi s vrlo različitim i zahtjevnim odrednicama osobnosti lika, prezentirajući ih redom uvjerljivo, motivirano i ostvareno.

  Konačno, Brigita je predstava koja ima mana, ponajviše u određenim dramaturškim dvojbama oko uspostavljanja radnje i komunikacije između razina, kao i u razumijevanju ambijentalnosti. No, istovremeno pokazuje kako na varaždinskoj nezavisnoj sceni postoji vitalnost, volja i umijeće za stvaranjem cjelovitog, domišljenog i gledatelju zanimljivog autorskog projekta. Unatoč nepostojanju tematskih poveznica, Brigita se dobro uklopila u obljetnički program varaždinskoga Gradskog muzeja, ustanove koja je tako iskoračila iz vlastite kolotečine u (u hrvatskim okvirima, još uvijek, nažalost, prerijetku) suradnju nezavisne i institucionalne scene.

  

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. kolovoza 2025.

  Režija, scenografija i kostimografija: Ksenija KrčarS
  Skladatelj: Vid Novak Kralj
  Autor video materijala i fotografija: Damir Chytil
  Oblikovatelji svjetla: Siniša Keretić, Filip Eldan, Nikša Eldan

  Glume: Sara Ipša, Filip Eldan, Nikša Eldan, Tena Antonija Torjanac, Jura Ruža, Jagoda Kralj Novak, Vid Novak Kralj

Piše: