Hermetična Medeja koja prostor, jezik i publiku ostavlja na margini

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Dubrovačke ljetne igre, Slovensko narodno gledališče Maribor: Simon Stone i Heiner Müller, Medeja, red. Martin Kušej

• 

  Teatrolog Thomas Irmer piše: „Za Heinera Müllera kazalište je svijet. Što je svijet lošiji, to je njegova misao prezicnija." Kako bi predstavio jednu takvu sliku svijeta, Müller za temu svog dramskog teksta uzima i mit o Medeji stvarajući postdramski teatar sa strukturom koja je primarno markirana odsustvom zapleta i klasično mišljene dramaturgije. Tako prva scena predstavlja pejzaž suvremenog svijeta viđenog poput rupe prepune kontaminiranim tvarima i ispljuvcima povraćanja. Početna sekvenca dramskog teksta tako gradi atmosferu impresionističke kakofonije, što predstavlja izazov za austrijskog kazališnog i opernog redatelja nove predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, ravnatelja Burgtheatera u Beču, koji je svojevremeno dobio nagradu Gertrud Eysoldt za mlade redatelje za svoju verziju Intrige i ljubav Friedricha Schillera koju je režirao u Stadttheater Klagenfurt u Austriji, a koja je, indikativno, javlja internet, „izazvala veliki skandal s publikom koja je napustila kazalište u prvih nekoliko minuta“. Na Lovrjencu ovaj put nije bilo izlazaka za vrijeme premijere (za razliku od jedne predstave na Lovrjencu prije nekoliko godina koju su svi gledatelji napustili, a prije toga i svi glumci i zdrav razum).

  Mit o Medeji provokativan je i intrigantan u svim vremenima, umjetnostima i znanostima. Tako je godine 2017. održana međunarodna konferencija Medeja u svjetskoj umjetničkoj kulturi, koju je organizirao Institut za klasične, bizantske i moderne grčke studije, a bila je posvećena 20. obljetnici Instituta za klasične, bizantske i moderne grčke studije Državnog sveučilišta Ivane Javakhishvili Tbilisi i 25. obljetnici grčko-gruzijskih diplomatskih odnosa. Zbornik s konferencije uključuje 41 članak američkih, australskih, britanskih, francuskih, gruzijskih, njemačkih, grčkih, poljskih etabliranih i mlađih znanstvenika o recepciji Medejine slike u književnosti, povijesti, mitologiji, umjetnosti, kazalištu, kinu, psihologiji itd., njezinu „složenu evoluciju od mitske čarobnice do višedimenzionalne tragične figure koju je oblikovao Euripid“. Teme kao što su majčinstvo, djelovanje i pravda istražuju se zajedno s feminističkim interpretacijama i modernom psihologijom, uključujući kompleks Medeje. U zaključku je jednoga od izvrsnih tekstova navedeno kako: „Medejina paradoksalna priroda i žrtve i počiniteljice naglašava njezinu bezvremenost u književnosti i performansu.“

  

  Redatelj Martin Kušej, dobro proučivši dostupnu literaturu, odlučuje se za tekstove dvaju autora koji tematiziraju Medeju „čiji motivi u različitim  vremenima  razotkrivaju okrutne mehanizme svijeta“. Simon Stone, australski filmski i kazališni redatelj, pisac i glumac koji je adaptirao i režirao antologijske dramske tekstove kao što su oni Čehova ili Ibsena, inspiriran istinitom pričom iz Kansasa devedesetih o ženi koja je ubila dvoje djece, ponovno „zamišlja drevnu dramu u suvremenom okruženju“. Njegova je Medeja izvorno postavljena 2014. s nizozemskim glumcima u Amsterdamu, a dubrovačka se premijera (i nove premijere u Mariboru u listopadu i u Varaždinu u studenome), pretpostavljamo, nadovezuje na tu verziju. Drame Heinera Müllera doživjele su velik europski uspjeh, ali je u svojoj domovini bio žestoko kritiziran pa prelazi na teme iz mitologije i povijesti. U svojoj se dramaturgiji ugledao na Brechta, Freuda i Becketta, a publici je DLJI-a vjerojatno poznata njegova monodrama Die Hamletmaschine iz 1977., koju je u Revelinu 1994. izveo Vedran Mlikota u režiji Ivice Boban.

  Redatelj ovogodišnje Medeje u jednome predpremijernome intervjuu izjavljuje: „Još uvijek vjerujem u strast i veliku emocionalnu moć kazališta, možda čak i u svojevrsni katarzični učinak. Liku i priči poput Medeje ne možete pristupiti s vrstom bešćutnog, razočaranog i dekonstruktivističkog kazališta koje je trenutno u modi.“ Kako je percepcija kazališnih insajdera i kazališnih autsajdera ponekad značajno različita, tako mi u predstavi nismo doživjeli nikakav katarzični učinak.

  Koprodukcije u kazalištu (ovdje slovensko i hrvatsko kazalište, njemački redateljski tim) vjerojatno su danas nužnost kako bi se predstave financijski isplatile i kako bi ih vidjela raznovrsnija publika, ali ostaje veliko pitanje estetskoga dojma koji predstavlja, kao i razloga postavljanja nekoga teksta ili nekih tekstova, koliko god autori bili poznati, a djela univerzalna i referirana na klasične tragedijske uzore. Tako je, unatoč trudu i međunarodnim prinosima, druga dramska premijera 76. Dubrovačkih ljetnih igara, Medeja Simona Stonea i Heinera Müllera, na tvrđavi Lovrjenac (a ne Lovrijenac, kako većinom piše u medijima), koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin i Slovenskog narodnog gledališča Maribor ostala za Dubrovnik potpuno strana. Potreba da se Igre naprave međunarodnim festivalom pomalo je deplasirana, jer Igre su od samih početaka međunarodni festival (izostavljajući najnovije desetljeće), ne treba ih takvima učiniti, a ovaj isforsirani način povezivanja ne donosi kvalitetu nego preispituje smisao ovakvih (ko)produkcija na različitim razinama. Koliko se god trudili govoriti hrvatskim jezikom, uz pomoć jezične savjetnice, mahom slovenski glumci to ne uspijevaju u potpunosti. Hrvatski jezik na sceni mora biti besprijekoran, a ovaj to nikako nije (mogli bismo navesti mnoge primjere, ali i izgovaranje futura prvoga hrvatske glumice: morati ću ili sl. i učestalo netočno izgovaranje vokativa Luka svih glumaca: kratkosilazni naglasak na prvome i s dužinom na zadnjemu slogu umjesto dugosilaznoga naglaska na prvome slogu). Možda je jezična stranost bila želja autorskoga tima i čelnika triju kazališnih institucija, zbog njezine pozicije svojevrsnoga apatrida i pridošlice, ali Medeja i na toj razini (p)ostaje strana predstava.

  Ovako postavljena Medeja ni na koji način ne korespondira s Dubrovnikom ni s tvrđavom Lovrjenac, već dugo mitskim kazališnim mjestom (koji se, doduše, već dulje iznajmljuje i za razna nekazališna društvena događanja, ali umjetnici trebaju podizati vrijednosti, ne ih snižavati). Već dugo pratimo trend, u skladu s mijenjanjem vremena, dekonstruiranja, deziluzioniranja, depatetiziranja, demitologiziranja, de..., ali ne nudi se nova kazališna kvaliteta bez prefiksa. Pitali smo se, gledajući (pre)dugu predstavu s nekoliko završetaka, koja je i kakva je svrha ovakve predstave na Igrama. I zašto na Lovrjencu? Ako redatelju i scenografu nije dostatan za predstavu svojom ljepotom i mogućnostima, trebali su naći drugi prostor igre. Jasno je da Lovrjenac baštini sjećanja na mnoge izvrsne svjetske i festivalske predstave; privilegija je igrati na Lovrjencu koji pruža i idealan prostor za mirne probe i nesmetan rad (navodno je autorska ekipa na Lovrjencu boravila samo sedam dana, što jasno govori o nemogućnosti prilagodbe). Predstava je zapravo gostovanje – mogla se tako najaviti pa bi bilo možda manje štete, oprostili bismo neusklađenosti nefestivalskome dramskome ansamblu iz drugih država i pozdravili bismo njihov trud i želju za jezičnom i inom adaptacijom.

  Dubrovnik je za filmske ekipe postao već davno (jeftina?) kulisa, filmaši dođu, računalno nadograde Dubrovnik ako im ne odgovaraju u potpunosti njegovi prostori, i odlaze. Autorska je ekipa Medeje slično koristila Lovrjenac, kao kulisu; nema nikakvih dodirnih točaka predstave, makar simboličnih, s prostorom, a videoprojekcije sugeriraju postojanje drugih prostora (već viđeno u Magellijevu Hamletu na Lovrjencu u srpnju 2021., a i u Medeji iz 2012.). Kako prostor ne bi bio komparativan i asocijativan i već viđen, u domino-efektu dekonstrukcije na podu je (nado)građen nakošen žuti pod koji poništava kamen i od Lovrjenca umjetno stvara prostor sobe i prostor stana, zapravo kazališnu kutiju, a bunar se gotovo briše novim dimenzijama i povišenim podom, tako da postaje tek nakratko ljuljačka za odrasloga čovjeka-glumca, kako bi mu se nešto ipak dalo. Nijedna druga razina Lovrjenca nije iskorištena, nijedna taraca kao mogućnost stvaranja novih dimenzija, novih i drugih glasova, sugestije prostornih i psihofizičkih podvojenosti, ambivalentnosti, kako bi se predstava lakše uklopila u Varaždin, temeljnu kazališnu kuću nove Medeje, Helene Minić Matanić i Maribor, temeljnu kazališnu kuću slovenskih glumaca, umjesto da se prilagodbe naprave kad se dođe u druge prostore, a Lovrjenac danas razigra sa svim njegovim mogućnostima i podatnostima.

  Često autorske ekipe, redatelji, voditelji Igara podilaze tzv. lokalnome stanovništvu, tepajući govore kako o njima/o nama razmišljaju postavljajući predstave na Igrama. Ova je predstava za Dubrovnik potpuno strana. Igre u njoj participiraju dajući prostor nulte kategorije, koji su simbolično dobile s ključevima od Grada 10. srpnja, možda i tehničku potporu (nisam sigurna ni u to, možda se prema novim inozemnim kriterijima hrvatski tehničari ne uklapaju). Ne vidimo nikakve razloge vraćanja nehrvatskome kazalištu.

  

  Upitan je i izbor teksta u godini posvećenoj ženama na Igrama. Antologijski, kompleksan Euripidov tekst, starogrčka tragedija, temelji se na mitu, dvadesetprvostoljetna Medeja u tekstu i u predstavi poznata je znanstvenica, što mit također izravno približava suvremenosti, a u predstavi se nepotrebno dodatno podcrtava univerzalno, kako bi bilo vidljivo, ne respektirajući publiku koja je zapravo uvijek pametna. Arhetipski su odnosi isti, obrazac je identičan, svijet nije crno-bijeli, ne može se jednostavno zauzeti strana, Medeja je moralno problematična žena, posvećena, povrijeđena, na kraju i djecoubojica. Teško je vjerovati, kako navodi autorska ekipa i glumci, kako su „oko nas posvuda Medeje, to su suvremene žene koje se ne mogu samo vezati za antiku i kako će se mnogi prepoznati u djelu“ i kako bi se „svaki gledatelj trebao prepoznati u brojnim radikalnim, a ponekad i doista monstruoznim aspektima ove žene“.

  Medeju je u režiji neprežaljenoga Tomaža Pandura publika na Igrama mogla gledati 2012., o čemu gotovo nitko više i ne progovara, iako je predstava bila izvrsna, kao i videoefekti hrvatsko-austrijskog dizajnerskog kolektiva Numen. Tekst je adaptirao Darko Lukić, dramaturginja je bila Livija Pandur, kostimografkinja Danica Dedijer, glazbu je potpisao slovenski duo Silence, a festivalski dramski ansambl predvodila je Alma Prica kao Medeja, Jazon je bio Bojan Navojec, Čuvar zlatnog runa Livio Badurina, Fera je igrao Ivan Glowatzky, Mermera Romano Nikolić, Egeja Damir Markovina, a Argonauti, odnosno Korinčani bili su: Kristijan Potočki, Andrej Dojkić, Petar Cvirn, Tomislav Krstanović, Jure Radnić, Ivan Magud, Adrian Pezdirc i Ivan Ožegović. Jedan od izvrsnih sinova u predstavi, Romano Nikolić, režirao je 2022. predstavu Na dnu oceana postoje neki svjetovi (produkcija: Kazališna družina Arterarij) u kojoj Jazona i Medeju glume Frano Mašković i Anita Delić, prema Euripidovoj Medeji, pri čemu je u predstavu ugrađena prikupljena dokumentarna građa o infanticidu, a povod je stravičan slučaj s Paga kad je otac bacio djecu s balkona. U prošloj je kazališnoj sezoni u Dramskom kazalištu Gavella nastala izvrsna Medeja redateljice Franke Perković koja je podijeljena na dvije iznimne glumice, Dijanu Vidušin i Tenu Nemet Brankov.

  

  Medeju / Anu Helena Minić Matanić igra dobro, snažno, možda joj je ovo jedna od najboljih uloga, ali ne pazeći na glasnoću koju ne kontrolira u mnogim scenama koje je glumački emotivno i psihički sigurno iscrpljuju. Vrlo je dobro kostimirana, mijenja nekoliko kostima simboličnih boja i zanimljivih krojeva koje dobro nosi, u cipelama visokih potpetica u kojima na scenskoj kosini nije lako hodati, a u nekim je scenama razodjevena, ne i vulgarna (iako i u tekstu i na sceni ima nepotrebne vulgarnosti i vulgarizacije), pokazujući svoju ranjivost, puknuće, doslovnu ogoljenost, slomljenoga tijela, slomljenih udova, psihotično i depresivno. Na praznoj sceni sa zakopanim bunarom ostali glumci igraju zapravo epizodne uloge.

  Uliks Fehmiu je postojan, smiren Luka / Jazon, koji pokazuje zanimljiv luk od zagonetnoga i stabilnoga bivšega Medejina muža za kojega se saznaje i da je kao znanstvenik nedovoljno kvalitetan, kao stručnjak nekonzistentan, a Medeja / Ana mu pomaže u uspinjanju karijerom, do strastvenoga ljubavnika nove žene, Julije Klavžar koja igra Klaru u maniri današnjih mladih žena, punih sebe, sebeljubivih, odjevena izazovno, u bojama i u karakteru kao protuteža Ani / Medeji. U jednoj provokativnijoj sceni Ana i Klara se kao suparnice kreću (predugo) uz glazbu vrlo intimno i erotizirano u krugu, gotovo se dodirujući, u svojevrsnome tjelesnome i emotivnome nadmetanju u plesu. Iako počinje predstavu, Maša Žilavec je gotovo nezamjetljiva Margareta, medicinska sestra / Dojilja / Pripovjedačica, iako se u razgovorima često spominje, Vladimir Vlaškalić kao Kristijan je pretjerano napadan, Aleš Valič kao Borut dosta uvjerljiv i provokativan, Tvrtko Kolar kao Edi i Jan Rendić kao Leon varaždinski su gimnazijalci koji su već statirali u varaždinskome kazalištu i glumili na LiDraNu, tako da u predstavi pokazuju neke elemente takva koda, koliko se god trudili biti glumci, što im želim u budućnosti; u predstavi snimaju film o svojim roditeljima koji licemjerno prikazuju na zidu očevoj novoj ženi. „Više nisu jako mladi i nevini kao u Euripidovom originalu, nego u svom stanju adolescencije već i sami nepredvidivi. Psihološke deformacije njihove okoline i obitelji već su se upisale u njihove duše.“

  

  Predstava Medeja, druga premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama, dugo se i željno očekivala, ali nije opravdala očekivanja; vjerujem da će bolje sjesti u varaždinsko i u mariborsko kazalište.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. kolovoza 2025.

  Autorski tim:

  Redatelj: Martin Kušej
  Prijevod i dramaturgija: Vesna Đikanović
  Prijevod Medeje Heinera Müllera: Snježana Rodek
  Scenografkinja: Annette Murschetz
  Suradnica za scenografiju: Hana Ramujkić
  Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Skladatelj: Aki Traar
  Autor videa: Tobias Jonas
  Oblikovanje svjetla: Vesna Kolarec
  Asistent redatelja: Herbert Stöger
  Asistentica kostimografkinje:  Tjaša Frumen
  Lektorica za hrvatski jezik: Ines Carović

  Ansambl:

  Ana (Medeja): Helena Minić Matanić
  Luka (Jason): Uliks Fehmiu
  Klara: Julija Klavžar
  Margareta/Dojilja/Pripovjedačica: Maša Žilavec
  Kristijan: Vladimir Vlaškalić
  Borut: Aleš Valić
  Edi: Tvrtko Kolar
  Leon: Jan Rendić

Piše: