Kazališni rekvijem za autoricu čiji glas odjekuje s margina

71. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2025.: Dubravka Ugrešić, Lisica, red. Ivica Buljan

• 

  U sceničnu ambijentu Vile Dalmacija zadnjega dana mjeseca srpnja odigrana je najintrigantnija dramska premijera 71. Splitskoga ljeta – Lisica, adaptacija istoimenoga i nagrađivanoga romana Dubravke Ugrešić, autorice s kultnim statusom u hrvatskoj i svjetskoj postmodernističkoj književnosti. Dramatizaciju i režiju Lisice potpisuje iskusni Ivica Buljan, majstor kazališne iluzije, u ovome slučaju prvotno pomni čitalac romana koji zrcali radikalno Ugrešićkino poimanje literature – u znaku sjedinjenja više žanrova, pisanja bez zadrške i autorove kontrole.

  Omaž spisateljici i intelektualnome emigrantu, k tome i pionirki feminističkoga diskursa, redatelj je povjerio zrelim i uigranim glumačkim pojavama: Zlatku Buriću, dobitniku europskoga Oscara i Snježani Sinovčić Šiškov, koja zadnjih godina uspješno glumi i na filmu. Dramatizacija djela koje nije roman u klasičnom smislu, ali jest u suvremenom, zahtjevna je zadaća koje se, s krucijalnim zrnom redateljskoga entuzijazma i odvažnosti, latio i ostatak umjetničkoga tima zadužena za glazbu, vizualni aspekt predstave i zvučne efekte.

  Autoricu koja svjesno bira poziciju homo ludens u pisanju, gurajući u prvi plan svoje omiljeno parodiranje stvarnosti kao načina mogućega preživljavanja, glumački je dvojac dočekao i spreman i „lisičje nespreman“, davši cijeloj predstavi pečat literarna glasa koji izbjegava biti isključivo racionalno pojmljen, ali je kondenzacija čiste autoreferencijalnosti odnosno naracije o naraciji.

  Šest romanesknih dijelova, od kojih su neki sinteze biografskih činjenica o intelektualcima – napose unutarnjim disidentima – problematičnim kozmopolitima; drugi zanimljiva putopisna građa; treći autobiografska ljubavna priča, a četvrti poetički traktat o folklorno-mitološkom poimanju lisice kao simbola prijetvornosti do najsvježijeg znamena same osobe pisca – neuhvatljive, ali nerijetko i prezrene, potom i odbačene, u predstavi su, dakle, razlomljeni u tri dijela, tri semantički vrlo osebujna fragmenta (u simbolički konotiranu, napuštenu lokalitetu nekadašnje Titove rezidencije) koji međutim gledatelju pružaju sveobuhvatan pogled na život i stvaralaštvo pasionirane proučavateljice odjeka Lenjinove revolucije u ruskoj avangardnoj književnosti, svakodnevnu životu Europljana i u ostatku svijeta.

  „Simply the thing I am, shall make me live“, provodna je nit vodilja i Ugrešićkine knjige o lisici kao totemu pisca i predstave u formi lecture-performancea unutar koje se može itekako osjetiti Autoričina želja za „izbivanjem iz sebe“ u svrhu pobjede fusnote nad autorskim pripovjedačem, duboko svjesne kako je „nedvojbeno stalan samo gubitak“, a da je „važna jedino vještina usporavanja“.

  U zavodljivu ambijentu južne marjanske padine obavijene mirisom sredozemnih četinjača, u neposrednoj blizini mora, uz zvuke melankolične glazbe, događa se susret publike i dvoje glumaca koji stvaraju teatarsko čudo od teksta kojemu je esejistički izraz stilska prevaga.

  Prvi dio predstave zasigurno će ostati upamćen kao svojevrsni performativni intimni dragulj što suptilno tematizira ljubavnu vezu Autorice i Bojana, bivšega sudca, potom deminera (pirotehničara koji se advokatskim blagoslovom uselio u kuću u kojoj nitko ne živi), svojevrsna ratnog autsajdera s humorom kao branom od „poludjela“ svijeta.

  Snagom autentične tjelesne ekspresije, inteligentnim i pomalo škrtim, ali vitalnim dijalozima, no ponajviše šutnjom, oboje, potpuno ulogama predanih glumaca oživljavaju jednu divnu sekvencu života na imanju u Kuruzovcu: dubinskoj metafori doma koji biva razapetim između minirane stvarnosti i zvijezda. U denotativnom smislu lisičica se spominje prvi put tek kao životinja koja rado posjećuje napuštene prostore.

  

  Dinamičnom režijom, uz obilje prirodnoga konverzacijskog humora, i spretnim kostimografsko-scenografskim rješenjima stvorena je prostorna iluzija seoceta s rustikalnim ozračjem (sušenje veša na špagu, pranje u lavoru; rado viđena mačka u vrtu; stari automobil pod višnjom) unutar kojeg počinje rasti najljepši cvijet ljubavi između evazivne (po naravi i životnom statusu) književnice, koja se još nije odlučila hoće li se i konačno vratiti u Hrvatsku iz inozemstva, i simpatična intelektualca koji je spao s konja na magarca u kaotičnim poratnim vremenima.

  Gotovo su filmski prispodobljena unutarnja previranja dvoje odraslih ljudi koje je život na određeni način već pregazio, ali im nije oduzeo toplinu, nadu i ljubaznost prema drugima. Kao što i sama autorica naglašava u trećemu dijelu svoga romana naslovljena kao Đavolov vrt: „Najstarije 'životne metafore' su maritimne, pa tako preživljavamo životne brodolome, a životne oluje često nas izbacuju na nepoznate obale.“

  Svakim novim jutrom obleka glavne protagonistkinje postaje ženstvenijom, a pojava crvenoga ruža na njezinim usnama točka na i je potrebi da privuče i zadrži svoga muškarca. Monološke dionice ženske introspekcije neprimjetno su razgraničene od dijaloških, najčešće su njihov komentar ili metaforičan oblik govora („šuma sliči na pagansko svetilište“). Senzualna inscenacija ljubavi pod noćnim nebom doseže svoj vrhunac u vrtu, a to je ujedno i najupečatljiviji intimni kadar u kojem su holivudski zasjali i Snježana Sinovčić Šiškov i Zlatko Burić, odmakavši se od nametnute percepcije ljubavi koja prvenstveno kroz želudac ulazi u kriznim vremenima. Kontrapunkt je bajci jedan sasvim drugačije obojen kadar minera koji šaljivo tepa mini „m(M)inkice“.

  Uz salve smijeha, gledatelj neupućen u autoričinu biografiju ni ne sluti, dakako, u pozadini „žalosna soneta“ o Bojanovoj sudbini. Romantika pomiješana s lucidnim zapažanjima o stvarnosti kao labirintu za slobodoumne („ne sjedim u životu“ nego samo na pozornici) garnirana je u pozadini stazom detalja (od sama ulaza u gledalište) koji aluzivno podsjećaju na turbulentnu mladost i generacijsko sazrijevanje 60-ih i 70-ih u obliku preparirane lisice kao mnogostruka simbola, lenonica, vodke, potrganih loto-listića, šaha, karata itd.

  Od prvoga dijela, s kojim su se poistovjetili mnogi naraštajno bliski Autorici i njezinu partneru Bojanu, drugi se u mnogočemu razlikuje, prvenstveno uniformiranom pojavom glumačkoga dvojca u direktnu obraćanju publici i na drugoj lokaciji, koja pomalo podsjeća na kakav kulturni talk show. U tridesetminutnu obraćanju glumci su praktički bez angažmana: interpretativno izgovaraju naglas tekst Autoričina eseja (protkana i autobiografskim crticama) kojim započinje roman.

  Prijelaz s intimna razotkrivanja na poetički traktat o ruskoj avangardnoj književnosti i simbolici lisice u istočnjačkoj i zapadnoj kulturi djeluje pomalo kao „slijepo crijevo predstave“ koje žurno čeka odstranjenje, no i ono je tu s razlogom: da predstavi dendija Borisa Pilnjaka, revolucionarnoga ruskoga pisca njemačkoga porijekla, voljena i omražena u isto vrijeme, svjetskoga putnika, uhapšena i strijeljana 1938.  s optužbom da je japanski tajni agent. Govorom o Pilnjaku otvara se polje odnosa vlasti prema umjetnosti i umjetnicima koji nerijetko postaju i bezdomnicima zbog kozmopolitskih shvaćanja. Pilnjaka globtrotera japanski hram lisice i autobiografija Sofije Gnedih-Tagaki potiče da napiše Priču o tome kako nastaju priče, dočim se životni vorteks i same Autorice zapliće kad u Moskvi upozna Pilnjakova sina i lati se prijevoda Očevih Golih godina.

  Glumački dvojac skreće pozornost i na riječi Pilnjakova prijatelja Zamjatina upućenih Staljinu: „Pravu književnost ne stvaraju marljivi, nego luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici.“ I dok tajanstveni Tagaki odnosi svoju rusku nevjestu Sofiju u jaspisovo carstvo (obrazac bajke), 20 godina nakon objavljivanja Pilnjakove priče (1946.) Autoričina majka kreće na put svojega života i u Varni upoznaje Hrvata mornara s kojim odlazi u Jugoslaviju.

  

  Sve se izgovara pod paskom eksponata lisice u pozadini: šibicara i anđela smrti. Zatišje pred oluju glumci grade čaplinovskim humorom pripremajući publiku na pojavu dvaju klauna od kojih je jedan nevjesta, a drugi ženik. S povratkom na kazališne daske otpočinje najvehementnija i glumački najzahtjevnija glumačka točka na tragu briljantne karnevalizacije koja je u predstavi i svojevrsni omaž satiričnome Kugla glumištu kao mjestu otpora „ježu monizma“. U kaosu vike (ni za što), onomatopejska oponašanja svinjskoga roktanja, lisica kao ginjola koje vještičji pocikuju uglas, nije teško prepoznati redateljevu genijalnu zamisao da publici aluzivno prenese najdramatičnije trenutke Autoričina života: njezina obračuna sa „zemljacima koji imaju očnjake“  i odluke o napuštanju Doma.

  Lik klauna-nevjeste nije lišen političkih konotacija i vraća u vrijeme novinarske hajke na nekolicinu hrvatskih intelektualki koje su bile izložene javnim prozivkama i kritikama početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, no i bez toga aspekta parodijski ton, koji je temeljno obilježje literarnoga opusa Dubravke Ugrešić, dovoljno razgraničava distinkciju između spisateljice ekonomske klase i onih koji u njezinu pisanju gledaju mrjestilište mizantropije. U tome i leži lisičje prokletstvo: nije voljena, stalno je u čergi, slijepi putnik i odmetnik od društva. Metafora lisice kao pisca u sukobu s vladajućom garniturom drugim je dijelom predstave zaokružena temperamentnom i grotesknom točkom dvoje klauna koji tjeraju na smijeh, ali i na razmišljanje o mnogim detaljima koji čine vizualni identitet predstave.

  Treći dio predstave i publiku i glumce odvodi tik uz more gdje se uz sjetne zvuke harmonike odvija ispovijest pisca ogorčena na stvarnost koja se doima poput minskoga polja. Povratak intimnoj priči s nesretnim završetkom pobuđuje melankolično ozračje u kojem se obudovjela lisica nostalgično prisjeća djetinjstva i dječje brojanice Miš mi je polje popasel kao kakva predskazanja na koje se treba naviknuti.

  

  Dramatizacija i režija polifone romaneskne proze Dubravke Ugrešić ući će sasvim sigurno u kazališne anale Splitskoga ljeta kao jedna od najuspjelijih ambijentalnih predstava koja u cijelosti progovara o svemu esencijalnom: kompleksnosti međuljudskih odnosa, sudbini umjetnika osuđena na samotnjaštvo i u konačnici o društvu s neiskorijenjenim podjelama i opasnim predrasudama – vječnim prijetnjama socijalnome miru i humanome blagostanju.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 7. kolovoza 2025.

  Autorica: Dubravka Ugrešić
  Dramatizacija i režija: Ivica Buljan
  Asistent redatelja: Robert Waltl
  Glazba: Luka Barbić i Aleksandar Antić
  Scenografija i kostimografija: Ana Savić Gecan
  Majstor svjetla: Boško Kutlešić Bijader
  Oblikovatelj zvuka: Tomislav Marković

  Glume: Zlatko Burić, Snježana Sinovčić Šiškov

Piše: