Smijeh, ambijent i glumački biseri

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Kazalište Marina Držića, Dubrovačke ljetne igre i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Carlo Goldoni, Ribarske svađe, red. Krešimir Dolenčić

• 

  Repertoarnu politiku prema kojoj na istim Dubrovačkim ljetnim igrama igraju dva Goldonija, a dvije predstave režira isti redatelj ne želimo komentirati, ali očito je da nema prave ideje, vizije i pogleda u daljinu i blizinu kako bi se sagledalo kuda to i kamo to odlazi DLJI, a možda zaista i nema (dobrih) redatelja. Pitanje je i zašto ih ne stvara Akademija dramskih umjetnosti. Dobrih tekstova, naravno, ima, i u hrvatskoj i u svjetskoj književnosti, ali treba ih ponovno iščitavati i uskladiti s koncepcijama. Krešimir Dolenčić kvalitetan je redatelj, zaigran, ima zanimljive ideje koje pokušava realizirati i najčešće i uspijeva u tome. Kako se kazališnim predstavama rijetko u potpunosti prepuštam(o) uživajući u kazališnoj ljepoti i možebitnoj katarzičnosti, više razmišljajući o komponentama predstave i postupcima koji dovode do realizacije, tako sam i za vrijeme prve premijere, Ribarskih svađa (prijevod i adaptacija na dubrovački idiom: Morana Čale) na ovogodišnjim Igrama razmišljala o izvrsnim redateljskim idejama i postupcima, maštovitosti, scenskim planovima, svim onim detaljima koji čine predstavu, kao i o tome mogu li glumci realizirati redateljevu misao. Odgovori su raznoliki. Neki su glumci uspjeli, Joško Ševo nije išao u karikaturu i manirističku dimenziju, vrlo je logično, racionalno i mudro odigrao patruna Tonka, vlasnika ribarnice. Nika Lasić igrala je Lucu, djevojčicu, njegovu sestru, razigrano i zaigrano, a Ksenija Prohaska, nakon dugo vremena na Igrama, uz neka jezična spoticanja, srčano i nadahnuto. Baldo, mladić, brat patruna Tonka, Nikola Radoš, solidno je odigrao svoju ulogu, a Bojan Beribaka je u ulozi Điva, mladoga ribara, pokazao glumačko umijeće u velikom rasponu uloga u kojima smo ga gledali, pa tako i u ovoj.

  S lijeve je strane scene daleko najbolji Borko Perić, patrun Nikša, jedan od mojih omiljenih glumaca koji u svakoj ulozi, objektivno gledajući, pokazuje najbolje elemente glumačkoga umijeća, glumstvenost, mediteransku razigranost (i sam Puležanin), komedijski žar, dobar osjećaj za tempo i dinamiku, glumačku strast, primjereno kretanje na sceni, komunikaciju s ostalim glumcima, iako ona ponekad ostaje neuzvraćena, ludizam jezika i govora, tako da je, paradoksalno, njegov nerazumljiv govor, u funkciji karakterizacije dramske osobe, razumljiviji od nekih drugih idiolekata u predstavi i izaziva salve smijeha blagonaklone premijerne publike koja je reagirala i na sve ostale nagovještaje smijeha, zaželivši se (dobre) komike. Na toj su strani scene i Angela Bulum kao gospođa Made, žena patruna Nikše, Nika Matušić kao Ore, djevojčica i sestra gospođe Made i Nikolina Prkačin kao Franica, druga djevojčica, sestra gospođe Made, a priključuje im se i Vice, ribar, Boris Matić.

  

  Središnji i djelomično neutralniji dio predstavlja skupina dramskih osoba-glumaca koji dolaze na scenu iz drugih prostora, ali utječu na smirivanje svađa i omogućuju sretne završetke:  Marijan Nejašmić Banić, na kojega publika izvrsno reagira, u donekle prenaglašenoj ulozi Šiška, zamjenika kancelara Kaznenog suda sa svojim glasnikom, a tu su i Vlaho/Kanjac, Maro Drobnić i Mol, Luka Bokić kao karikirane figure modernih čuvara visokih ličnosti, ali uloge su opravdali i iznijansirali ih.

  Božo Petric još je jednom, nakon prošlogodišnjega Ekvinocija, u kojemu je glumio barkariola i ribara, pokazao izvorni glumački talent igrajući svoga imenjaka fra Boža, uglavnom kao nijem (uz jednu duhovitu repliku), ali vrlo dobro postavljen i dobro odglumljen karakter, siguran i pouzdan, stalno bivajući na sceni i komunicirajući s ostalim glumcima (jedini neakademski glumac na sceni), a bez njega ne bi moglo biti ni matrimonijalnoga završetka i ženidbe triju ljubavnih parova, uz zvonjavu i posipanje mladenaca. Dolenčić ima dobar kazališni nos, pokazalo se to u mnogim predstavama, za izbor svakoga pojedinca na sceni i iza nje. Neki dano povjerenje opravdaju, a neki ne.

  

  

  „Goldonijeva komedija mentaliteta i karaktera Le baruffe chiozzotte iz daleke 1762., koja prikazuje događanja premrežena ljubavima i tračevima unutar dinamične i šarolike skupine ribara, mornara i žena kojima je jedina tema za razgovor ulica i gruba a siromašna svakodnevica, jedna je od najčešće na hrvatski adaptiranih i izvođenih drama talijanskoga komediografa koji na svjetskoj kazališnoj mizansceni ukida ponekad gotovo robotske scenarije komedije dell’ arte i posvećuje se izgradnji karaktera, tipova i situacija utemeljenoj na jezicima, govorima i idiomima. Uz čakavskoga Goldonija Borisa Dvornika i Ivice Vidovića ne smijemo zaboraviti ni dubrovačke i gavelijanske Ćozotske svađe, inscenacije Miše Račića i Joška Juvančića u dubrovačkom portu i na Mrtvom zvonu te na pozornici kazališta u Frankopanskoj, a posebno uloge Izeta Hajdarhodžića i Predraga Pređa Vušovića. Legendaran status dobila je predstava u režiji Giorgia Strehlera u milanskom Piccolo teatru.

  Pulska su, koparska i novogorička premijera bile u lipnju 2017, a uspješan pohod Barufa u izvrsnoj adaptaciji Ribarskih svađa danas nažalost pokojnoga Predraga Lucića na raznim gostovanjima realiziran je i zahvaljujući multilingvalnosti (uz navedene jezike čuju se i mađarski i njemački), a i prevoditelji Daniel D. Malalan, Petra Blašković, Patricija Jurinčič, Nataša Ralijan dočarali su multietičnost nekadašnjega austro-ugarskoga prostora, uz angažiran i motiviran glumački ansambl koji konkretizira intimne barufe i prepiranja oko Savudrijske vale i Piranskoga zaljeva. Metafora današnje Europske Unije iz rakursa multietičnoga i multikulturnoga svijeta, Mletačke lagune i Istre u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije naglašena je u predstavi redatelja Vite Taufera usporedbom s današnjom svakodnevicom i na dnevnoj, ironično-satiričnoj razini. Venecijanski dijalekt u Goldonija u Barufama je zamijenjen govorima hrvatske i slovenske Istre, dijalektalnim bogatstvom Istre, Krasa i Trsta.

  
  

  Premda je predstava u ambijentalnim prostorima u Kopru, Puli i Novoj Gorici bila usporedivija s Chioggiom u vrijeme dok je mladi Goldoni bio pomoćnik sudskoga kancelara, i zagrebačka je publika mogla osjetiti čari pučkoga teatra uronjena u hobotnicu globalizacijskih mora, s okretom prema organiziranim vjenčanjima i svađama različitih (i političkih) klanova i grupa ljudi“, piše Mira Muhoberac u svome tekstu objavljenome u Vijencu (Carlo Goldoni – Predrag Lucić, Barufe, red. Vito Taufer, 42. dani satire Fadila Hadžića, 18. lipnja 2018.).

  Iako bi svi glumci morali biti majstori svih idioma hrvatskoga jezika, koje bi trebali usavršiti i usavršavati na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i drugim gradovima i državama u kojima su trebali usavršiti i glumu, to nije tako i već dugo razgovaramo o razlozima. Čini se da jedino autohtonost i izvornost govornika, materinski jezici presuđuju i jedino izvorni govornici, uz čast iznimkama, danas mogu progovoriti odgovarajućim idiomima. Koliko god se jezični savjetnik Maro Martinović trudio, svi glumci ne govore istim, dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika i to izrazito smeta (u) predstavi, remete se ritam i melodija, čak članovi istih kazališnih obitelji govore različito. Jedini nedubrovačkim idiomom, prema zamisli jezične adaptatorice, govori Stipe Radoja kao Duje, barkariol, kojemu također znatno pomaže splitsko glumačko podrijetlo, ali je, osim jezično, Radoja dominaciju pokazao i svojom dinamičnošću, energijom, brzinom, kao i vještom komunikacijom s publikom, željom da se svidi i publici i svojoj ljubljenoj i, ne smijemo zaboraviti, i eksplozivnom snagom i skočnošću koje je demonstrirao nekoliko puta u predstavi, kad s jedne tarace sunožno skače na drugu.

  
  

  Scenograf Stefano Katunar na jednoj je od antologijskih, mitskih scena Igara, koje pamte mnoge izvrsne predstave, još od Držićeva Skupa u režiji Koste Spaića, dok su na sceni još bili borovi koji su funkcionirali kao izvrsna scenografska i glumačka rješenja, kao i kapelica koju je scenograf Miše Račić sagradio za legendarni Skup i koja je ostala u dvorištu kao njezin sastavni dio (rijetki danas znaju kako se i zašto tamo našla) sagradio dvije nezgrapne, prevelike drvene kuće, svaku s jedne strane, čime se prostor urušio i ugušio, kao i njegova ljepota, čistoća, obećavajuća scenska praznina. Oblikovatelj svjetla Marko Mijatović pokušao je dati teatrabilnost tako oblikovanu prostoru. Ideja ambijentalnoga teatra čini se vrlo jasnom, izvrsnom i za Igre iznimno primjenjivom; to je jedna od činjenica i zadatosti koje Igre određuju od samih početaka, ali godinama gledamo predstave koje ili ne izabiru za sebe adekvatne prostore ili igraju na sagrađenoj, sklepanoj pozornici iznad koje je konstrukcija s reflektorima kao godinama u Parku Gradac i/ili na Taraci Revelina ili ulaze u neke dijelove Grada jer im je tako komotno, pa onda taj prostor dodatno (pre)uređuju. Osim prošlogodišnjega i ovogodišnjega Dolenčićeva Ekvinocija koji se vrlo lijepo smjestio u prostor (doduše, djelomično narušivši svakodnevne ophode Dubrovčana i Dubrovkinja), pokazujući paradigmu za ostale predstave, rijetko je koja predstava na ambijentalnim Igrama zaista ambijentalna iako joj je ambijentalnost jedna od odrednica.

  Kostimografkinja Željka Franulović (asistentica kostimografkinje: Ana Roko) potrudila se osmisliti vjerne i nosive kostime, doduše previše čiste i uredne, ali razmišljajući o svim detaljima, bojama i nijansama i glumci ih dobro nose, funkcionalni su i igrivi. Jedan od ponajboljih kazališnih skladatelja, Stanko Juzbašić, uz Vicka Dragojevića, savjetnika i suradnika za glazbu Dubrovnika i Dalmacije, skladao je pjesme u komedijsko-klasicističkome štihu, a zanimljivo je i da glumci na poklonu pjevaju, a prate ih članovi Gradske glazbe Dubrovnik, osnovane još 1843., koju je redatelj lijepo uveo u predstavu i koja je predstavu posebno začinila.

  

  Ribarske svađe pučka su predstava, komedija za opuštanje, gledljiva, vrlo dobro režirana i s nekoliko iznimnih glumačkih ostvarenja, ali ostala je nekoliko koraka ispod razine koju smo od respektabilne ekipe očekivali. Do dogodine.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2025.

  Autorski tim:

  Prijevod i adaptacija: Morana Čale
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Scenograf: Stefano Katunar
  Kostimografkinja: Željka Franulović
  Skladatelj: Stanko Juzbašić
  Savjetnik i suradnik za glazbu Dubrovnika i Dalmacije: Vicko Dragojević
  Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
  Asistentica redatelja: Roza Jurić
  Asistentica scenografa: Marta Dolenčić
  Asistentica kostimografkinje: Ana Roko
  Jezični savjetnik: Maro Martinović
  Operater zvuka: Marin Lucianović
  Inspicijentica: Anita Bubalo

  Glume:

  Patrun Tonko, vlasnik ribarice: Joško Ševo
  Gospođa Pavle, žena patruna Tonka: Ksenija Prohaska
  Luce, djevojčica, sestra patruna Tonka: Nika Lasić
  Đivo, mladi ribar: Bojan Beribaka
  Baldo, mladić, brat patruna Tonka: Nikola Radoš
  Patrun Nikša: Borko Perić
  Gospođa Made, žena patruna Nikše: Angela Bulum
  Ore, djevojčica, sestra gospođe Made: Nika Matušić
  Franica, druga djevojčica, sestra gospođe Made: Nikolina Prkačin
  Gospar Vice, ribar: Boris Matić
  Duje, barkariol: Stipe Radoja
  Šiško, zamjenik kacelara Kaznenog suda: Marijan Nejašmić Banić
  Zdur, glasnik Kaznenog suda: Branimir Vidić Flika
  Vlaho/Kanjac: Maro Drobnić
  Mol: Luka Bokić
  Fra Božo: Božo Petric

  Članovi Gradske glazbe Dubrovnik

Piše: