Podsjetnik na izgubljeni duh ambijentalnog kazališta

76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2025.: Antun Pavlovič Čehov, Galeb, red. Janusz Kica

• 

  Najnovija dramska premijera Dubrovačkih ljetnih igara i posljednja predstava ove godine, Čehovljev Galeb, s autobiografskim silnicama i karakterima koji prototipove imaju u Čehovljevoj okolini, prijateljima i poznanicima, glumcima i književnicima (redatelj: Janusz Kica, prijevod i dramaturgija: Lada Kaštelan) smještena je na mitski nam otok Lokrum koji je, nažalost, postao, kao i tvrđava Lovrjenac i Park Muzičke škole, a prošlih godina i Park Gradac, ljetna (već pomalo i devastirana) pozornica za kazalište na otvorenome, kako bi se autorski timovi i glumci pomaknuli iz dubrovačkih ljetnih gužvi, prejake glazbe, brojnih kafića, raznoraznih mirisa hrane, neinformiranih turista i našli potreban mir. Na taj se način zaboravljaju temeljna načela ambijentalnoga festivala koja su u Igre zacrtana.

  Uvijek je bilo zahtjevno u Gradu postavljati predstave, ali uvijek se uspijevalo i one su postajale sastavni i neizostavni dio samoga Grada; predstavama se Dubrovnik brendirao, one su bile uronjene u Grad tako da bez njega nisu mogle egzistirati, publika je hrlila u Dubrovnik i na Igre različitim prijevoznim sredstvima, a predstave su, zaštićene ekskluzivitetom Dubrovnika, rijetko gostovale izvan Grada (bilo je i takvih slučajeva, naravno, kao jedne davne godine kad je Dubrovačka trilogija gostovala u Kijevu i Odesi, Višnjićev i Juvančićev Hamlet u Zagrebu...).

  

  Primjera izvrsnih ambijentalnih predstava mogla bih navesti puno, evo jednoga gotovo nasumičnoga, ali pravoga izbora iz različitih desetljeća: Držićev Dundo Maroje i prva Kafetarija na Gundulićevoj poljani, Dubrovačka trilogija istu večer u Kneževu dvoru, Sponzi i na autohtonoj taraci u Gružu do koje se dolazilo žutim tramvajem, Skup u Parku Muzičke škole, Ecce homo na taraci tvrđave Sv. Ivan, Julije Cezar u Lazaretima, Kristofor Kolumbo na brodu, Aretej u Bokaru, Hamlet, Othello, Eduard II. na Lovrjencu, Hekuba ispod Minčete, Moja stara gospođa u Gružu, Tužna Jele i Ribarske svađe u Pilama, Brešanova Kafetarija (koja se više gotovo i ne spominje) ispred Sponze, Zvonika, Orlanda, a i neka su se gostovanja izvrsno uklopila u grad, npr. davni antologijski talijanski Orlando furioso na cijelome Stradunu, Svibenov Unterstadt koji je bio rasprostranjen u nekoliko prostora Dubrovnika, brijunski Kralj Lear koji je također na poseban način rekreirao Grad, sve od dominikanske crkve do Srđa.

  Oduvijek su se uprave Igara morale dogovarati s vlasnicima kafića i restorana da stišaju glazbu i ne poslužuju pića u nekom periodu večeri, s vlasnicima kuća i stanova da ne otvaraju persijane i ne pale svjetla dok traju predstave; sve je to bilo i sve jest izvedivo i danas, samo treba dogovora, organizacije, vizije, ideje, ali ne treba odustati od Grada kao kazališta. Nije slučajno u ceremonijal otvaranja DLJI-a uključeno i simbolično davanje ključa glumcima, kojom se gestom, uz tekstovnu potvrdu, omogućuje preuzimanje gradskih prostora od 10. srpnja do 25. kolovoza.

  

  Galeb, napisan 1895., koje je godine praizveden i Vojnovićev Ekvinocij u novoizgrađenome HNK-u u Zagrebu (Galeb je praizveden u Peterburgu 1896., a radne se biografije Čehova i Vojnovića stalno isprepleću; spomenimo samo godine izdanja i tematiku drama Suton i Tri sestre) počinje u atriju benediktinskoga samostana na Lokrumu, vrlo nam poznatoga i inspirativnoga prostora u kojemu smo često moja sestra i ja imale probe mnogih predstava s mladim glumcima. Da je bilo moguće cijelu predstavu Galeb postaviti i ostaviti na tome prekrasnome prostoru, s labirintom živice koja nosi posebne semantičke kodove, perspektivom mora u daljini, izvrsno ozvučenome i osvijetljenome, s lavežom psa (skladatelj: Hrvoje Nikšić, oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek), redateljski iznimno dobro iskorištenome, razrađenome, s izvrsno pročitanom Čehovljevom idejom metateatralnosti, iznimnim glumačkim minijaturama, naizglednom nonšalancijom, atmosferom kazališne probe, nekim manjim namjernim izlascima iz uloga, predstavom u predstavi, glumačkom publikom, drugom publikom koja gleda publiku-glumce i glumce koji glume glumce, redatelje, književnike, izvrsnim kostimima Doris Kristić, dobro razrađenom mizanscenom, bila bi to genijalna predstava. To je bilo to! Ambijentalna, začudna predstava nedogađanja s avangardnim tonovima, koja anticipira beckettovsko kazalište apsurda, antidramu, ionescovske stolice i njegovo višeznačno Ništa. Činilo se da ulazimo u svijet umjetnosti. Sjajno.

  Nakon dvadesetak minuta publika je upućena u drugi prostor, vrlo blizu prvoga, i to se kretanje činilo zanimljivim dok nismo ugledali potpuno isto gledalište kao za nedavnu predstavu Oluje i gotovo istu scenu, jer zakonitosti prostora, kamenoga bunara, ne nude neku širinu. Smješteni smo opet u kalupe. Vjerojatno zbog organizacijskih razloga i praktičnosti, neke neopravdane komotnosti, jer radi se o Igrama koje imaju veliku i sjajnu prošlost, a čini se i dovoljno novca da se nešto promijeni, a i očekuje se izvrsnost. Kameni je bunar opet prekriven podlogom (scenograf: Marko Japelj), jer sam je mogao glumiti taracu, a nepotrebnim se čini(lo), iako je spretno glumački realizirano, premještanje namještaja kojim se sugerira promjena vremena i prostora.

  

  Kica je izvrstan redatelj, gledali smo gotovo sve predstave koje je postavio u Hrvatskoj, od Knjige o džungli, Sna ljetne noći, Moj sin samo malo sporije hoda, do nedavne briljantne Otac, Kći i Duh Sveti, koji dubinski, ozbiljno i profesionalno čita tekstove kojima dodaje svoj redateljski rukopis, redatelj koji nikad nije napravio lošu predstavu. Precizan je i točan u izboru autorskih timova, glumaca, u radu s glumcima, u odnosima i scenskim rješenjima. I prvoga Čehova na Igrama, ovu dramu o umjetnosti i ljubavi vrlo je mudro režirao.

  Bernard Tomić izvrsno je oblikovao ulogu Konstantina Gavriloviča Trepljova, uronjen u njezinu bit; kao i u brojnim ulogama koje je dosad, iako vrlo mlad glumac, odigrao, pronašao je nov, poseban glumački kod, duboku tugu i melankoliju, čak i tjelesno, u fizionomiji i u hodu transformiran, osmislio je i (ne)sitnice koje čine ulogu: hod, kretanje, pogled, rekvizitarij, pokazavši pravu paletu teških emocija u odnosima prema djevojci koja ga ne voli, majci, ujaku…., i predstava izvrsno funkcionira kad je on na sceni, mladi književnik koji se stalno traži, a potvrdu kvalitete dobiva tek na kraju, jer se saznaje da se u dvije godine koje figuriraju kao figura in absentia, između trećega i četvrtoga čina, profilirao kao dobar književnik, ali ni priznanja ga ne mogu razveseliti jer ljubav ne može realizirati, a sputava ga i problematičan odnos prema majci.

  

  Nina Violić je Irina Nikolajevna Arkadina, njegova majka, poznata glumica, sebična, puna sebe, u središtu pozornosti, sa svim atributima i karakternim osobinama i današnjih glumica, strastvena, ironična, slobodna, puno bolja kad je tiša, zamišljenija, zapitanija, pogotovo u sceni sa sinom (s pomalo prenaglašenim završetkom), kad nije usmjerena publici, a vrlo je zanimljivo i redateljsko rješenje kad u dubini scene Irina / Nina vodi igru domina (vrlo su česte u Čehovljevim dramama igre, čime se potencira njegova ludičnost, kao i univerzalnost i simbolika igara), a ostali su za stolom okrenuti leđima. Prvi i posljednji Irinin kostim izvrsno potenciraju njezin karakter i atmosferu.

  Irinin pratitelj i ljubavnik Boris Aleksejevič Trigorin, autorefleksivno poznati i priznati književnik, Janko Popović Volarić, progovara dubokim i tamnim, osviještenim glasom, lijepo se kreće, vrlo je precizan mizanscenski i u odnosu prema ostalima, ali je glumački ostao na korak do izvrsne glume, u stalnome raskoraku između Irinine pretjeranosti i Ninine samozatajnosti, između dviju žena koje ga svojim različitostima razaraju. Ulogu je zanimljivo oblikovao i pokazao različite svoje osobnosti, od onoga što je vidljivo na sceni do onoga što se saznaje o njemu u razgovorima o njegovu odnosu prema Nini u ovoj drami nedogađanja koja relativizira i vrijeme i prostor, a dramske osobe impresionistički portretira.

  

  Filip Šovagović, Irinin brat, Pjotr Nikolajevič Sorin, ulogu je napravio vrlo zanimljivo, s razrađenim govorom, gestom, frizurom, dobrim kostimom, napravivši luk od života do smrti, koncentriran sugovornik, ponekad iznerviran replikama sugovornika, uznemiren, kao da sluti kraj, uvijek pouzdan glumac, u predstavi stabilno središte kuće, stalno uporište, čak i kao bolestan i bez teksta na kraju predstavlja pravi balans svome nećaku; potresna je, i lijepa i tužna scena kad Kostja skida cipele Sorinu i pokriva ga na samrtnome krevetu.

  Nina Mihajlovna Zarečnaja, kći bogatog zemljoposjednika je Ružica Maurus, na istoj pozornici nedavno Miranda u Oluji, mlada glumica koju smo gledali u puno boljim ulogama, od koje smo očekivali znatno više, jer je dobila (još jednu) izvrsnu glumačku priliku, ulogu koju bi mnoge mlade glumice jedva (do)čekale, tako da se čini kako je to bio pretežak teret; nisu se osjetile sve posebnosti i rasponi emocija koje nudi ova iznimna uloga, duboka strast, ljubavna očekivanja, a ni govor nije doveden do savršenstva. Pogotovo joj je prvi kostim vrlo dobro kreiran i daje ulozi dodatnu dozu teatrabilnosti, potencirajući njezinu želju da postane izvrsna glumica, što dodatno korespondira i s glumičinom životnom biografijom.

  

  Nikša Butijer vrlo je dobro izabran za manju ulogu Ilje Afanasjeviča Šamrajeva, upravitelja Sorinova imanja, koji svojim pomalo neprimjerenim upadicama i (ne)zanimljivim pričama i dosjetkama donosi dozu komičnosti (iako su se neke premijerne gospođe smijale u raznim scenama), ali i stabilnosti. Polina Andrejevna, njegova žena je Doris Šarić-Kukuljica, bojama pastelnih kostima usklađena s glumačkim mužem, ali emotivno neusklađena, prikazujući patnju žene koja voli izvan braka dvadeset godina, ali tu ljubav ne smije pokazati, zatvorena u sebe, ozbiljna, tužna, na granici psihoze, u nekoliko je scena briljantna, pogotovo u onoj u kojoj sama sjedi na kamenoj ogradi, na radiju (zanimljivo redateljsko rješenje) pušta atmosfersku, sentimentalnu glazbu kao zrcalo svoje unutarnjosti i šuti zamišljena.

  Elvis Bošnjak je Jevgenij Sergejevič Dorn, liječnik, kao i Čehov, ali ovaj je izvrstan glumac gotovo nezamjetljiv na sceni, kao da nije pronašao pravi kod (možda je kao Čehov samozatajan), osim na samu završetku kad decentno i glumački vrlo kvalitetno priopćuje tragičnu vijest. Igor Kovač, također inače izvrstan glumac je Semjon Semjonovič Medvedenko, obezvrijeđen učitelj, kao i danas, koji će vjerojatno glumački rasti jer će predstava sigurno i sljedećih godina biti na repertoaru; možda ga je na premijeri donekle dekoncentriralo nekoliko tekstovnih spoticanja na početku, ali igrao je čehovljanski, sveprisutan, a zapravo neuočljiv. Tena Nemet Brankov, posebna i izvanserijska glumica, uvijek precizno i analitički osvijesti svaku svoju ulogu, duboko je razradi i ona postaje u potpunosti dijelom njezina habitusa, a tako i u Galebu glumi iznimno kvalitetno Mašu, kćer Ilje Afanasjeviča Šamrajeva i Poline Andrejevne, vrlo dobro kostimirana, dobro se kreće, suspreže svoje nezadovoljstvo i tugu, čak je briljantna i u nekoliko scena bez teksta kad razočarana na kamenoj ogradi puši i razmišlja zagledana u sebe.

  

  Simbolični galeb, kao i Baudelaireov albatros, ali i kao onaj denotativni, karakterističan za Dubrovnik, ne može egzistirati u okrutnome svijetu bez ljubavi i sreće, ali ovaj Galeb egzistira kao vrlo kvalitetna predstava i svakako ga treba pogledati, makar pritom potegnuli dogodine do Grada samo radi umjetnosti i snova.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. rujna 2025.

  Autorski tim:

  Prijevod i dramaturgija: Lada Kaštelan
  Redatelj: Janusz Kica
  Scenograf: Marko Japelj
  Kostimografkinja: Doris Kristić
  Skladatelj: Hrvoje Nikšić
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Asistentica redatelja: Antonela Tošić
  Asistent scenografa: Lin Martin Japelj
  Asistentica kostimografkinje: Petra Bobić
  Inspicijent: Roko Grbin

  Glume:

  Irina Nikolajevna Arkadina: Nina Violić
  Konstantin Gavrilovič Trepljov, njezin sin: Bernard Tomić
  Pjotr Nikolajevič Sorin, njezin brat: Filip Šovagović
  Nina Mihajlovna Zarečnaja, kći bogatog zemljoposjednika: Ružica Maurus
  Ilja Afanasjevič Šamrajev, upravitelj Sorinovog imanja: Nikša Butijer
  Polina Andrejevna, njegova žena: Doris Šarić-Kukuljica
  Maša, njihova kći: Tena Nemet Brankov
  Boris Aleksejevič Trigorin, pisac: Janko Popović Volarić
  Jevgenij Sergejevič Dorn, liječnik: Elvis Bošnjak
  Semjon Semjonovič Medvedenko, učitelj: Igor Kovač

Piše: