Groteska stvarnosti i život u ritmu skandala

Gradsko kazališt Joza Ivakić Vinkovci, Kazalište Virovitica: Dubravko Mataković, Kulen ruž, red. Dražen Ferenčina

• 

  Koprodukcijom s Gradskim kazalištem Joza Ivakić Vinkovci, Kazalište Virovitica otvorilo je novu sezonu iznimno rano – već 6. rujna, komadom za koji je tekst napisao Dubravko Mataković, a režija je povjerena Draženu Ferenčini. Za Kulen ruž popularni je vinkovački roker osmislio i scenu i kostime, te vizual plakata. Pod zahtjevnom koreografijom potpis je Maje Huber, a osebujna glazba rad je, pak, Šimuna Matišića. Na sceni je šestorka: Marko Hergešić kao Masni, njegovu brkatu suprugu Brkulju utjelovio je Andrija Krištof, mlada Monika Duvnjak njihova je kći Dobra, iskusni Igor Golub lokalni je spletkaroš Medeni, Melajac (stanovnik malog sela u Srbiji, Melaje) je Goran Koši, dok je Matko Trnačić utjelovio Pobrkanog.

  Već naslovom Mataković otvoreno koketira sa slavnim pariškim crvenim mlinom, ikonom hedonizma Moulin Rougeom, i daje nam do znanja da su značenja u ovoj igri vrlo jasno postavljena: sudar dvaju svjetova. S jedne strane višedesetljetni je europski mit o raskoši, spektaklu i boemskom sjaju kabarea, a s druge se strane ruga domaći, gotovo folklorni kôd – kulen kao simbol seoske tradicije i seoskoga podrijetla. Svjesno (ironično) spajanje nespojivog – tipičan je Matakovićev satiričan komentar našega svakodnevnoga provincijalnoga glamura. Ruž u nazivu dodatno pojačava taj ekonomski i kulturološki rascjep, jer asocira i na franc. rouge (crveno) i na ruž za usne – spoj rafiniranog i vulgarnog, kult(ur)nog  i trivijalnog.

  U tom ključu, već naslov sugerira da nas očekuje vizualna provokacija i pomak od čistog kazališta prema svojevrsnom kabaretsko-stripovskom kolažu. (Moram ovdje povući paralelu: još pamtim kada je prije 18 godina – u svibnju 2007., Stojan Matavulj u Vinkovcima režirao Iz Kabula s ljubavlju. Predstava je to bila također po originalnom tekstu D. Matakovića, a po motivima iz vlastitih stripova, s Tatjanom Bertok-Zupković kao Prcmilkom Gmižić i Robertom Ugrinom kao Matakovićevim omiljenim likom i neiscrpnom inspiracijom, od kojega ni magistar majmunologije Masni nije daleko – Glištunom Ć. T. Gmižićem.)

  

  Uz kulen iz naslova, još je jedan neizostavan simbol elementarne životne sile oko koje se sve okreće – i veselje i porok, i druženje i propast, jer je i znak tradicije i gorivo od kojega se razvezuje jezik i razotkrivaju prava lica – rakija. Kroz tu se prizmu predstava izruguje svemu: lažnim diplomama i izmišljenim fakultetima, maniji zdravoga života, veganstvu, uporabi steroida i opsesivnoj tjelovježbi, pitanjima spolnoga identiteta, promjeni spola i istospolnim zajednicama, nasljedstvima rodbine iz Burkine Faso, kamatarenju... Nitko i ništa nije pošteđeno – sve je karikirano, što publici izaziva i smijeh i nelagodu. U ovom pravom karnevalu apsurda, Mataković je srušio granice između pristojnoga i normalnoga. I sve pršti od šahovnice, nacionalnog simbola koji je otkilizao u kič, u (is)praznu, izlizanu formu koja zbog hiperinflacije više izaziva smijeh nego ponos.

  Muškarac koji glumi brkatu ženu. I to je namjerno prenapuhana parodija rodnih uloga, klišeja o muškom i ženskom koje svi kao papige ponavljamo i živimo. U Matakovićevoj estetici brkata žena utjelovljuje duh predstave – smijeh kao oružje, karikatura kao ogledalo i groteska kao način progovaranja o onom što društvo (često ili najčešće) prešućuje.

  Prepoznatljiv Matakovićev rukopis strip-crtača znači i osebujnu estetiku, namjerno vulgarnu, sirovu pa i primitivnu, zbog čega je i provokativna i osvježavajuća. Kao scenograf se odlučio za prostor koji se na prvi pogled čini kao da je sklepan u kućnoj, a ne u profesionalnoj kazališnoj radionici. Iako ostavlja dojam nemarnosti, iza svega stoji vrlo marna i krajnje promišljena estetika koja slijedi stripovski kôd: nesavršenost i improvizacija razbijaju iluziju (kazališne) raskoši, provociraju ogoljenošću. Takva je scena gotovo antikazališna pa se nameće i paradoks: upečatljiva i konceptualno jasna scena je pasivna, više komentar nego (su)igrač, jer ne otvara prostor dramskoj napetosti. Scenografski koncept nedvojbeno jest provokativan, no toliki naglasak na slikovnom jeziku narušio je armaturu dramaturškoj arhitekturi. Radnja nalikuje nizu skečeva, a ne promišljenom dramskom luku. Srce drame – nedostaje.

  

  S obzirom na Matakovićevo glazbeno opredjeljenje i činjenicu da se glazbom bavi jednako predano kao i stripom, ne iznenađuje da predstava koketira s najrazličitijim glazbenim žanrovima. Uz autora se veže žestok, subverzivan zvuk, a na sceni svako malo odjekuju cajke. I na ovom se frontu parodiraju društveni obrasci, secira društvo i svakodnevica – sudarom nespojivih glazbenih svjetova, od kojih jedan vežemo uz pobunu, a drugi uz kič, banalnost i ukus masa. Posebnu vrijednost imaju originalna, britka, duhovita i često brutalno izravni stihovi. No, songovi se izvode na playback - namjerno su umjetni, jer sve je oko nas performans.

  Osim političkim gafovima i estradnim trivijalijama, začinjeni su dijalozi i friškim medijskim skandalima (poput još uvijek aktualnog festivala u Benkovcu), što predstavi (do)daje na aktualnosti. Iako nasmijana, publika je svjesna da je to još jedan podsjetnik na to koliko je stvarnost sama po sebi groteskna, a današnje društvo odavno živi u ritmu skandala.

  „Tako i oni nakaradni, smiješni i tužni u isto vrijeme – na sceni postaju žive maske koje publika prepoznaje u vlastitom susjedstvu, političaru ili samom sebi. U vrijeme kada prevladava uniformiranost i površna ispeglanost javnog diskursa, Mataković podsjeća da umjetnost smije biti ružna, nepristojna i pretjerana. (…) Njegov crni humor i namjerna „nekorektnost“ nisu provokacija radi provokacije, nego svjesni otpor prema nametnutim šablonama, pravilima i društvenim normama koje nas guše. U vremenu kada se sve pokušava ujednačiti, uljepšati i ugurati u politički korektne rečenice, Mataković svojim stripom – a sada i ovom predstavom – vraća pravo na slobodu govora i pravo na smijeh. Njegova ‘nekorektnost’ zapravo je zdravi instinkt pobune protiv gluposti i licemjerja svijeta u kojem živimo. Matakovićev svijet nas uči tome da dokle god se smijemo vlastitoj gluposti, ima nade.” – piše u knjižici Dražen Ferenčina.

  

  Za glumce je u ovakvoj predstavi najveća opasnost ne ostati zarobljen (samo) u karikaturi, jer su tekst, scenografija i cijeli vizualni stil već sami po sebi prenaglašeni, pa je lako skliznuti u pretjerane gegove i nizanje dosjetki bez stvarne, a potrebne dubine. Jer, publika se tada nasmije, ali tu sve (os)staje. Zadatak glumaca je pronaći barem malo motivacije i unutarnjeg opravdanja za lik, pa makar i u okviru karikaturalnog. Tek tada lik postaje prava kazališna uloga – istodobno smiješna i tragična, pretjerana i groteskna, ali opet uvjerljiva.

  Srećom, u ovoj predstavi nitko od glumačke postave nije iskočio ni u kojem pogledu – svi su bili vrlo ujednačeni. Upravo ta usklađenost pokazala se najvećim adutom: glumci su podupirali jedni druge, gradili zajednički ritam, zbog čega je predstava dobila snagu kolektivnog kazališnog iskustva, a ne zbroja pojedinačnih nastupa.

  Na redatelju je uvijek velika odgovornost, a ovdje je Ferenčina imao zadaću izbjegavanja zamke trivijalnosti koncepta, pronalaska dramaturške kralježnice, da bi jasno gradirao napetost, zadržao kontinuitet i ne dopustio da se sve raspadne u niz skečeva. Drugim riječima: da predstava bude više od zabave, mora dati arhitekturu cjeline. Ovdje to nije baš bio slučaj. Barem ne u potpunosti. Kao da je sve bilo podređeno efektu, a bez dramaturškog luka, rezultat je spektakl koji lako i brzo zabavlja, ali i zaboravlja.

  

  Predstava gotovo neočekivano završava hepiendom i kao da nam poručuje da, unatoč svim društvenim anomalijama i apsurdima, život ide dalje. Hepiend nije povratak redu, nego završnica koja publiku ispraća nasmijanu, ali i svjesnu da je ono što je vidjela ogledalo naše svakodnevice.

  Vinkovačka premijera planirana je za 9. studenoga.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2025.

Piše: