Kultni strip u kazališnoj interpretaciji

Satiričko kazalište Kerempuh: Milan Fošner prema stripu Maxa Bunkera i Magnus, Alan Ford, red. Mario Kovač

• 

  Kultni talijanski strip koji su čitale generacije i generacije ljubitelja 9. umjetnosti, a jedna je kolegica, prema vlastitu priznanju, gotovo izgubila vid pročitavši u tri dana sve brojeve koje joj je u vrećama donio brat, očekivala se s velikim nestrpljenjem. Kazalište Kerempuh i njegova izvrsna PR ekipa, koja kreće od ravnateljice i vodi do cijele propagande i obratno, napravila je izvrstan posao, prije (a i poslije) predstave more je ljudi čekalo u dvorištu predstavu koja je trebala biti osvježenje na zagrebačkome kazališnome nebu, svirala je glazba, televizijske su kamere i aparati škljocali, fotografije su plovile svijetom, a kad su se neposredno prije početka same predstave u gledalištu ugasila svjetla, nastao je prvo iščekujući duboki kazališni muk, a odmah zatim frapantni pljesak odobravanja i ohrabrenja, prije nego što je i prvi glumac izišao na pozornicu, pravo sportsko navijanje i spremnost na štos, geg, dinamiku, urnebes.

  Nažalost, to se nije dogodilo, ali možda će se predstava uigrati, ubrzati, jer, sigurni smo, dugo će biti na Kerempuhovu repertoaru. Teško je znati što se (nije) dogodilo. Tekst je sjajan, ironičan, duhovit, kritičan (na hrvatski je jezik strip preveo Nenad Brixy, u Hrvatskoj se mogao čitati od 1972.), njegova je vizualizacija izvrsna, likovi su tekstom i slikom u stripu karakterizirani plastično, s puno duhovitih detalja, njihove su replike prerasle korice i dugo su već u svakodnevnoj komunikaciji, s aluzijama na neki lik. Ne zna se koji bi lik glumac više poželio glumiti.

  

  Luciano Massimiliano Secchi (rođen 24. kolovoza 1939.), kojemu je pseudonim Max Bunker, talijanski pisac stripova i izdavač, najpoznatiji kao koautor crnohumornog stripa o tajnom agentu Alanu Fordu i Grupi TNT, od 1969. producira s jednim od najpoznatijih talijanskih crtača stripova i scenografom Robertom Raviolom (rođen 30. svibnja 1939.), kojemu je pseudonim Magnus, seriju stripova koja je imala 75 brojeva i koja je izlazila do 1976. godine. Poslije su strip preuzeli drugi crtači, ali Magnusa je bilo teško zamijeniti, a i njegova je uporaba crne i bijele boje bila ključna u pokretanju novog žanra stripa, nazvanog fumetti neri (crni stripovi/stripovi za odrasle). Nakon što su završili Odlazak Superhika, razišli su se, jedino se Magnus (Magnus Pictor Fecit = Učinio je to veliki slikar) nakratko vratio Alanu Fordu kako bi nacrtao 200. epizodu.

  Mario Kovač duhovit je redatelj, poznaje problematiku, dobro radi s glumcima, odrastao je, pretpostavljamo, između ostaloga, čitajući Alana Forda. Milan Fošner je kao dramaturg već surađivao s Kovačem, tekst je kreirao prema originalnome stripu, Vid Jež potpisan je kao dramaturg, a(li) čini se da je najveći problem predstave upravo dramatizacija.

  Glumci su izvrsno izabrani i stasom i glasom, jer ne može se predstava postaviti bez dobre podjele. Scenografija je zanimljiva, dočarava njujorški Bunker&Magnusov svijet s talijanskim štihom, cvijeće je plastično, bicikl(a) je na sceni, telefonska govornica također, jasno je istaknut natpis cvjećarnica, grafiti su na zidovima, kutije svugdje, otpad po sceni, ali nema prave atmosfere.

  

  Ovakav tekst prema izvorniku i ovakva dramatizacija općenito je prikazivanje Alana Forda koje nije dinamično, nabijeno gegovima, duhovito, tako da je i na premijeri bilo premalo smjehova i odobravanja, osim na poklonu, jer predstava zapravo nije duhovita, osim nekoliko scena i karaktera, iako i jazz noir, filmska glazba i swing stvaraju posebnu atmosferu melankolije, tuge, satire, ironije, ludičnosti, što je povremeno podizalo razinu predstave.

  Svojevremeno sam režirala Alana Forda u kojemu su glumili gimnazijalci, izabrala sam epizodu Hamlet u kojoj se metatekstualno prepleću uloge i svjetovi, tako je Alan Ford Hamlet, Broj 1 Klaudije, Bok Rock bi želio biti Hamlet ali ga puno toga limitira..., a u predstavi sam, koja je doživjela velike uspjehe i u Hrvatskoj i u inozemstvu (prva nagrada na Festivalu svjetske književnosti GEF) kombinirala strip, kazalište i film koji smo snimali na Medvedgradu i na Jarunu, uz puno aktualizacija prostorom. Možda je ta epizoda mogla biti predložak za Kerempuhovu predstavu.

  Glumci su izvrsno kostimirani, imaju gotovo svi jako dobre maske, snalaze se u dramaturški i redateljski zadanim okvirima, ali to je daleko od crnohumorne komedije kojoj teže, ima doduše tu i dnevnopolitičkih komentara, ponekih i nepotrebnih pretjerivanja, kao što je dolazak Čaruge i tamburaša, tako da izostaje konzistentnost i raspršuje se priča i redateljski kod. Puno je praznih mjesta, sama cvjećarnica nije najbolje iskorištena, izlazi i ulazi su vrlo često kaotični, odnosno, glumci se prepleću na ulazima, jasno je da su to ulice, ali ni uz najbolju volju ne možemo zanemariti međusobno neviđenje ako dramske osobe prolaze istom ulicom, a ne bi se trebale vidjeti. Gledalište se moglo bolje iskoristiti kao prostor dolazaka, kako bi se dobile još dvije ulice i sl.

  

  Alan Ford je Luka Petrušić, s njim počinje predstava, mete ulicu i lamentira, čime odmah na početku splasne predstava, ali poslije je dosta solidan, iako nezamjetljiv, kakav je i ponekad originalni lik, sjetan i depresivan, na kojega donekle podsjeća. Bob Rock je Matija Šakoronja, maska je trebala biti bolja, a iako je jedan od najzanimljivijih likova u stripu, u predstavi nema dovoljno prostora iako je dinamičan, a i ne razaznaje se u potpunosti njegova funkcija, osim što ima šerlokholmovski haljetak i kapu, tako da glumčev izniman potencijal nije iskorišten do kraja. Broj 1 je Tomislav Štriga, dugo ga nismo vidjeli na pozornicama, pouzdan je, precizan, dobar, iako je ponekad predugo na sceni, što je jedna od karakteristika predstave, nepotrebna duljina i razvučenost predstave i scena iako se neke od njih dinamiziraju trčanjem i kaotičnim događanjima.

  Postoji i nekoliko planova predstave, što je s balkona vrlo vidljivo, ali ti planovi nisu dobro iskorišteni, ponekad glumci samo sjede ili čuče, gledaju što se događa na sredini pozornice. Grunf je Domagoj Ivanković, prenaglašeno igra, iako je dobro osmislio ulogu, a to je jedan od nedostataka ovoga mladoga glumca, pretjerano isticanje osobnosti nauštrb ostalih kolega glumaca, a pri tome izostaju osnovne Grunfove karakteristike i karakterne osobine, osim stroja-konja koji je vrlo zanimljiva zamisao. Sir Oliver je Tarik Filipović, najbolji u predstavi, izvrsno je razradio karakter, osmislio cijeli luk uloge, precizno se kreće, duhovit je, upravo izišao iz stripa. Debeli šef je Hrvoje Kečkeš koji je solidan, ali ta uloga i u stripu nije najznačajnija i najvidljivija, igra se sa Skvikijem, opterećuje ga postavljeni kostim kako bi bio Debeli, a i neki su drugi glumci nepotrebno podebljani, kao što su Policajac / Čaruga u interpretaciji Josipa Brakusa koji je dobro osmislio obje uloge, usporavanjem kretanja ili rekvizitarijem i Inspektor Brock, Ozren Opačić koji ima manju i ne baš najbolje postavljenu ulogu.

  

  Superhik je Filip Detelić koji se transformira iz smetlištara (još jednoga na sceni) i koji ponekad duhovito igra vrlo zanimljivu ulogu koja je morala biti briljantna. Jeremija je Borko Perić koji je u trenutcima izvrstan, ali u ovako režiranoj predstavi teško se može izboriti za više prostora i vremena. Bepa je Ana Maras Harmander, još jedna od podebljanih dramskih osoba, karakterno nalik ženskoj Čarugi, postavljena je dosta površno i nezanimljivo, iako svojom pojavom izaziva smijeh. Margot je Ines Bojanić, izvrsno kostimirana, atraktivna zavodnica, ali na tome staje uloga. Samoubojica je Karlo Mlinar, svoju je manju ulogu zanimljivo vizualno osmislio i do detalja razradio, a ima i elemenata duhovitosti. Bogataš / Tamburaš je Tomislav Dunđer, povremeno se pojavljuje na sceni podižući atmosferu.

  Nadamo se da će nove izvedbe Alana Forda biti sve bolje i bolje, a predstavu treba pogledati, zbog sociokulturoloških dimenzija, univerzalnosti, kao i iznimne vizualne dojmljivosti, subverzivnosti, prepoznatljive grotesknosti karaktera, elemenata apsurdnosti i komentara koji aktualiziraju suvremene nam događaje i likove kojima smo okruženi.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 31. rujna 2025.

  Autorski tim:

  Autor teksta: Milan Fošner
  Redatelj: Mario Kovač
  Dramaturg: Vid Lež
  Scenograf: Davor Prah
  Kostimografkinja: Nikolina Miletić
  Autor glazbe: Tomislav Babić
  Koreograf: Branko Banković
  Autorica maski: Marija Bingula
  Oblikovatelj svjetla: Alen Marin
  Asistent redatelja: Nikša Križanović
  Inspicijentica: Mirela Tihava
  Fotografije: Luka Dubroja

  Glume:

  Alan Ford: Luka Petrušić
  Bob Rock: Matija Šakoronja
  Broj 1: Tomislav Štriga
  Grunf: Domagoj Ivanković
  Sir Oliver: Tarik Filipović
  Debeli šef: Hrvoje Kečkeš
  Superhik: Filip Detelić
  Jeremija: Borko Perić
  Bepa: Ana Maras Harmander
  Margot: Ines Bojanić
  Policajac / Čaruga: Josip Brakus
  Inspektor Brock: Ozren Opačić
  Samoubojica: Karlo Mlinar
  Bogataš / Tamburaš: Tomislav Dunđer

   

Piše: