Kazališni laboratorij stvaranja čovjeka, umjetnosti, novoga

Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb, Pogon, Zagreb: Sigurna kemija (Safe Chemistry), autorski projekt Petre Hrašćanec i Ksenije Zec, gostovanje u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku

• 

  Na pozornici Kazališta Marina Držića kazališno privilegirani su gledatelji, smješteni na velikoj i maloj pozornici mogli svjedočiti iznimnome performerskome projektu Safe Chemistry, Sigurna kemija, diptihu razvijanu „kroz dva naoko odvojena projekta: 21°C Petre Hrašćanec i Dinner for 21 Ksenije Zec koji ekvilibriraju između performansa i aktivne instalacije“. U prvome dijelu, plesnoj psihodrami, monološkoj izvedbenoj predstavi u kojoj pokret, zvuk i slika stvaraju začudnu strukturu jednog invertiranog svijeta na umoru ili na pomolu, kretne strukture i ocrtavanja pokreta u prostoru i na površini scene stvaraju pitijske anagrame, zapretene kodove, imaginarni jezik slutnje, asocijacije, vibrantan scenozor. Petra Hrašćanec majstorica je plesnoga performansa, kostimirana redukcionistički, ali izrazito domišljeno, ambivalentno, s elementima građanske odjeće ovostoljetne civilizacije, balonerom, košuljom, sakoom, prslukom, mekanim crnim čizmama, ronilačkim, plivačkim, avijatičarskim ili Grunfovim naočalama, očalima i kapom plivačice i avijatičarke, koja suspreže i briše osobnost, u crnom kupaćemu kostimu.

  Plesačica se postavlja u prostor bjeline, konstrukcije novoga svijeta, labilnoga, tehničkoga i tehniciziranoga, obrnutoga, stalke mikrofona supostavljajući u neobične spojeve, vrtnje, žicama ih povezujući, okrećući nogare koji dobivaju dimenzije novih vitezova, nedohvatljivih i razarajućih, poigrava se (s) njima u velikim i malim dimenzijama, stvarajući nove začudne svjetove igre i okrutne zbiljnosti. Borba malih figura na malome teatrinu donkihotovska je refleksija borbe velikih konstrukcija koje orwelovski preuzimaju svijet i dehumaniziraju ga.

  

  Želatinoznu masu koju nosi kao dijete ili vrijednu relikviju plesačica uništava tijelom, rasprskuje gledateljima pod nogama, uključujući ih u imaginativnu kompoziciju. Izvođačica je sve više involvirana i sve aktivnija u novome svijetu koji stvara, definira, kojemu se pomalo sklanja da ga ne uništi, preskakanjem, izmicanjem, pravilnim kretnjama po cijeloj pozornici, bjelini poda koja se djelomično narušava različitošću tekućina koje se po njemu razlijevaju. Raspadanje svjetova sugerira se i vrlo funkcionalnim topljenjem, rastapanjem i nestajanjem pet velikih stupova, prave bijele, atraktivno osmišljene šume visokih stupova iz kojih kaplje voda, i koji od stupova civilizacije postaju urušeni ostatci svijeta koji se otkidaju. Cijeli performans nalikuje tako na eksperiment, a dvorana na laboratorij stvaranja čovjeka, umjetnosti, novoga. „Na dnu Nepoznatog da nađemo Novo“, progovara Baudelaire, a piše i:

  „Sva priroda hram je, gdje stupovi živi / Nejasne nam umu riječi zborit vole, / Put čovjeka vodi kroz same simbole, / Što motre ga prisno, a duh im se divi. // Kao što se dugi, daleki odzvuci / U sklad dubok, taman spajaju i spoje, / – Sklad prostran ko noć i ko svjetlost što je / Slivaju se boje, mirisi i zvuci“ u ovoj šumi smisla i besmisla, u tišini u kojoj se čuju zvukovi povezani uz lupanje, udarce i skokove koji ih pokreću, atmosferska umjetnička glazba u precizno režiranom i izvedenom plesnom performansu dubine prostora i umne dubine smisla na koji se nadovezuje posebna kazališna večera kao nadogradnja, koja unutarnjom logikom korespondira s njim, iako se oba segmenta duologije mogu i odvojeno igrati.

  U Teatru Bursa, maloj dvorani KMD-a dočekuje nas domaćin, glumac Krešimir Mikić i veliki obiteljski stol, ukrašen i lijepo pripremljen, na bijelome stolnjaku je sve potrebno, čak i hrana, vino i voda, tu je i kuhar koji objašnjava kojim se sastojcima služio i što je pripremio za večeru. Forma se kazališta također dokida još intenzivnijim ulaženjem publike u tkivo dogođanja. U Dubrovniku su svi gledatelji performansa bili sudionicima večere, a u drugim gradovima i zemljama vrijede različite kombinacije dolazaka, a uključena je i igra slučajnosti koja gledatelje dovodi u poziciju konzumenata večere.

  Slučajnim izborom sjedamo na svoja mjesta za stolom, u početku pomalo suzdržani, iznenađeni lijepim dočekom, nesigurni je li stol pripremljen za nas i je li hrana kazališna ili stvarna, pogotovo kad shvatimo da smo involvirani u novi, nešto statičniji performans, večeru za obitelj i prijatelje, svojevrsnu proslavu predstave, uspjeha Petrina i njezina performansa, pripremljenu u tajnosti. Od gledatelja postajemo sudionicima i moramo pratiti određena jednostavna pravila. Kako agathachristieovski zauzimamo mjesta u kadru koja smo sami odabrali, na taj način izabiremo svoju funkciju u predstavi i poziciju u obitelji, akciju i reakciju. Kako je nakon cijeloga ugodnoga događanja progovorila redateljica, formu su birali i tražili i došli do one koja nije neugodna gledateljima (nema pjevanja), a svi sudjeluju i kreiraju predstavu. Dogovorene su neke naznake događanja, ali sukreacija u mnogome ovisi o raspoloženosti gostiju koji međusobno razgovaraju, dobacuju, fotografiraju se.

  

  Na početku domaćin Mikić prozbori nekoliko uvodnih riječi i nagovješćuje gledateljima zadatke koji se nalaze kuvertirani ispod tanjura. Postoji nekoliko pravila, ne smije se govoriti nikome o zadatcima, trebaju se izvršiti, prestaju kad se čuje zvuk mobitela. Jedna je gledateljica trebala zagrliti tri osobe preko puta sebe, jedan je gledatelj trebao zamoliti ostale da ustanu, uhvate se za ruke i šute jednu minutu, što je nalikovalo molitvi, jedan je prije toga morao naći ključ jer Petra nije mogla ući u prostoriju, a ključ je bio u jednoj od svijeća, jedna je gledateljica stavila povez i ništa nije vidjela, druga ju je provodila oko stola, jedna je morala gledati kroz prozor do dolaska glavnoga jela, jedna je morala šutjeti, drugi stalno govoriti, jedna je skupljala bokale vode i govorila kako voda nije dobra za piće, druga je skupljala tanjure predjela, druga postavljala nove za glavno jelo, jedna je govorila (vrlo nadahnuto) o tome što je za nju sreća, jedna je pitala izvođače kad su se i kako upoznali i počelo je prisjećanje, intimni trenutak uz svijeću i pjesmu izvođača, nastalo je pravo kazalište koje je trajalo i na završetku predstave, kad smo se svi obiteljski i prijateljski fotografirali i razišli, pozdravljajući se s nekima srdačno, s drugima samo površno, kao i inače u kazalištu-životu. S obzirom na poticaje koje smo proizveli, mogle su se promatrati reakcije koje su slijedile. „Večera za 21 je mjesto laboratorija društvenih praksi koji istražuje kako normalna večera za 21 sudionika može prerasti u izvedbeni format“.

  

  „Pitanje kontrole u umjetničkom procesu koje ovaj diptih povezuje u jednu cjelinu odnosi se na stalnu promjenu parametara, sastojaka i začina koji na iznenađujući način oblikuju uvjete gledanja i sudjelovanja u izvedbi. Ideja zajedničke intervencije povezuje konvencionalni prostor izvedbe s intimnijim prostorom okupljanja oko stola kroz prepoznatljive detalje poput predmeta, hrane, odjeće, glazbe ili identiteta izvođača. Što nam znači Sigurna kemija? To je siguran proces, reakcija ili proizvod u polju kemije, u polju kulinarstva ali i u prepoznavanju kemije među ljudima. Kemija koja nas nekontrolirano može odvesti u polje magičnih osjećaja, postupaka i razmišljanja“.

  Svakako pogledajte ovaj performativni diptih ako dođe do vašega grada u Hrvatskoj ili u inozemstvu.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2025.

  Autorski tim:

  Autorice: Petra Hrašćanec i Ksenija Zec
  Scenografija: Igor Ruf i Lovro Ivančić
  Kostimografija: Lovro Ivančić
  Glazba: Nenad Sinkauz (muzika u traileru Stian Westerhus)
  Svjetlo: Andrija Santro
  Kuhar u castu: Robert Perenić
  Fotografija probe: Karla Jurić, 925STUDIO
  Fotografija premijere: Josip Bolonić
  Autor trailera: Ivan Idžojtić
  Montaža: Petra Šobak
  Dizajn plakata i knjižice: Petra Milički
  Producentice: Ivana Kuzmanić i Andrea Turić
  Produkcija: Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb/ Pogon, Zagreb (HR), Artemrede, Santarem (PT) / Sardegna Teatro i Fuourimargine (I)

  Izvode: Petra Hrašćanec, Krešimir Mikić

Piše: