Monodrama snažna glasa i precizne mjere

Petit teatar i Teatar EXIT: Suzie Miller, Prima Facie, red. Anja Maksić Japundžić

• 

  „Silovanje žene jedan je od zločina koje Vinodolski zakon najstrože kažnjava. Članak 56 kaže: ako bi ki učinil silu ženi koj jebući ili bi hotil jebati, ima knezu platiti libar 50, a toj ženi tolikoje, ako se ne bude mogal napraviti š nju po niki zakon. Dakle, kazna za silovanje je bila novčana i iznosila je 50 libara, to je nešto manje od 25 dukata, a za taj se iznos novca moglo kupiti 7 ili 8 ovaca. Vrijedi istaknuti da su Senjski i Krčki statut predviđali čak i smrtnu kaznu za silovatelja. Prema Vinodolskom zakonu (6. siječnja 1288., op. a.) počinitelj je morao i knezu i žrtvi platiti istu visinu globe, dakle, platio bi sveukupno stotinu libara, osim ako se sa silovanom ženom ne bi nagodio na drugi način. To je prvenstveno podrazumijevalo mogućnost da se njome oženi, dakako, pod uvjetom da ona na to pristane. Ako nije bilo očevidaca zlodjela, propisano je da u dokaznom postupku oštećena žena mora prisegnuti na Evanđelje kako bi potvrdila da je nad njom počinjeno nasilje i tko ga je skrivio, a vjerodostojnost njezine izjave morale su osnažiti i 24 ženske osobe koje su jamčile da ona govori istinu. (….) U slučaju silovanja, ako nije bilo svjedoka, silovana je žena bila obvezna prisegnuti umjesto onih koji joj nedostaju. Opisan je ovdje i postupak prisezanja čiji prijevod na suvremeni hrvatski jezik glasi: … ako ona o rečenome nasilju nema svjedoka, vjerodostojna je: ipak mora prisegnuti samodvadesetpet, položivši ruku na Svete knjige i dotičući ih, za rečeno silovanje, a protiv onoga koga optužuje.

  Današnji zakon predviđa kaznu za silovanje ili pokušaj silovanja od jedne do deset godina zatvora. Suvremeni dokazni postupak uključuje ispitivanje svjedoka a to su, u pojedinačnim slučajevima se navodi, „silovana žena i njezina prijateljica“, te se saslušavaju vještaci sudsko-medicinske struke. Osim iskaza žrtve danas su jako važni materijalni dokazi, a oni podrazumijevaju nalaze liječnika, fotografije povreda, poderanu odjeću i slično. Samo izjava, bez ovih dokaza, nije dovoljna da se optužba za silovanje održi tako da policija vrlo često ne podnosi prijavu ako takvih dokaza nema. Uspoređujući Vinodolski zakon u odnosu na današnji suvremeni zakon vidimo da je Vinodolski zakon znatno humaniji i što se tiče vjerovanju oštećenoj ženi, a humaniji je i prema okrivljenom što se tiče plaćanja kazne“ (Tanja Kuštović, Vinodolski zakon – najstariji hrvatski pravni dokument).

  Monodrama u izvedbi Nataše Janjić Medaković, nastala u koprodukciji Petit teatra i Teatra EXIT, problematizira silovanje žene, seksualno nasilje koje promatra iz motrišta poznate odvjetnice koja u čvrstom sudskom sustavu često suvereno i superiorno brani, u skladu sa zakonom, ali gotovo beskrupulozno, počinitelje seksualnih delikata, dok se u drugom dijelu mijenja perspektiva i silovanje dobiva potpuno drukčije konotacije u invertiranoj situaciji. Nataša Janjić Medančić, jedna od najboljih hrvatskih glumica, koju, prava je šteta, osim u nagrađivanoj duodrami Tere i Luce, ne viđamo često na kazališnim daskama, pogotovo u matičnome Dramskom kazalištu Gavella, postaje tako i žrtva i svjedokinja u gotovo kafkijanskoj atmosferi sudskoga procesa.

  Pred prepunim gledalištem 11. travnja, koje je u potpunoj tišini zainteresirano pratilo predstavu, glumica sat i po suvereno, briljantno iznosi velik i težak tekst bez zastoja, mijenjajući emotivna stanja, profesionalno i ozbiljno pristupajući pravnom sustavu i ulazeći u osjetljivu problematiku suvereno vladajući tijelom, ponekad se potpuno i efektno izlažući, penjući se (ponekad prenaglašeno) na stolove i stolice (scenski pokret: Larisa Lipovac Navojec), spuštajući se, hodajući stvorenim labirintom, dobro kontrolirajući glas, dah i emocije. Funkcionalna, iako reducirana scenografija (Andrea Lipej) otvara mogućnosti kreiranja različitih prostora ureda, sobe, restorana, bara, sudnice, policijske postaje, obiteljske kuće negdje na jugu kao prostora utočišta i sigurnosti, uz svjetlosni dizajn koji dodatno sugerira specifičnosti prostora, začudnost, intimu, značaj, slutnju, kao i glazbu (Marko Levanić, Ivana Starčević) koja sugerira atmosferu sreće i užitka, ali i depresije, izgubljenosti i tuge, protok vremena nedogađanja i straha. Stol i stolica na pozornici pretvaraju se u krevet, govornicu, WC školjku, kauč, tuš, garderobu…, a zastor, propusno platno u dubini scene označuje i zavjesu i prolaz u drugu dimenziju, filmski i računalni, ali i psihološki ekran (dizajn rasvjete i projekcija: Petar Strmečki), sklonište za 25 crvenih stolica koje glumica pred kraj predstave izvlači, slaže, preslaguje, rastavlja, baca, okreće ih naslonima publici, stvara amfiteatar za 25 porotnika, sudnice, kazališta u kojemu se zrcali i publika, u jednome trenutku osvijetljena i prozvana.

  

  Promjene identiteta i zamjene uloga, raspadanje osobnosti sugerirane su promjenama kostima (kostimografija: Dženisa Pecotić) koje glumica vrlo vješto presvlači, svlači i ponovno odijeva, izvlačeći košulju, spuštajući majicu, skidajući cipele, nikad vulgarno i neukusno, vrlo precizno i učinkovito, u skladu s prostorima u kojima se nalazi i ulogama koje igra, a zanimljivo su sugerirani i vrlo živi kontakti s prijateljima i obitelji koji se neki mijenjaju, a neki su postojani i čvrsti, pogotovo odnos prema majci i majke prema kćeri.

  Nataša Janjić Medančić pokazuje se još jednom kao izvrsna i kompletna glumica koja vješto vlada tajnama glumačkoga zanata, uz pomoć redateljice Anje Maksić Japundžić, nikad ne prelazeći preko ruba i granice, makar joj nelinearnost teksta to ne olakšava, a ponekad se i čini da bi trebalo biti glazbene ili zvučne pauze ili tišine između nekronoloških dijelova kojima se sugerira brzina i atraktivnost života u ovom odvjetničkom trileru, hitu s Broadwaya i londonskog West Enda o „istini, moći i pravdi“, vrlo aktualnom, emotivnom, ponešto edukativnome, što ne čudi kad se zna da je Suzie Miller i sama bivša odvjetnica.

  Prima facie, latinski izraz koji na hrvatskome jeziku znači „na prvi pogled“ ili „na prvi dojam“, u pravnom kontekstu označava dokaz koji je, ako se ne ospori, dovoljan da potvrdi neku tvrdnju ili činjenicu. Prima facie odgovornost ili slučaj označava da postoje dovoljno jake indicije za pokretanje postupka, dok se ne dokaže suprotno. Univerzalnost i osjetljivost teme kojom se bavi predstava potvrđuje još i Statut Grada Dubrovnika iz 1272. U Knjizi VI. zabilježeno je: „Ako tko siluje ženu protiv njezine volje, a to se uzmogne dokazati, neka plati pedeset perpera, a ne mogne li to platiti, neka ostane bez oba oka. Osim ako ženu uz njezin pristanak bude htio oženiti; tada, naime, ako oboje pristanu, neka ne plati ništa, nego neka je oženi“.

  

  Savjet: treba svakako pogledati novi kazališni hit i aktivno sudjelovati u kazališno-pravnome postupku na sceni u izvrsnoj interpretaciji Nataše Janjić Medančić.

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 14. travnja 2026.

  Glumi: Nataša Janjić Medančić (Tessa)

  Autorski tim:
  Tekst: Suzie Miller
  Režija: Anja Maksić Japundžić
  Scenski pokret: Larisa Lipovac Navojec
  Video: Dora Čaldarović
  Kostimografija: Dženisa Pecotić
  Scenografija: Andrea Lipej
  Glazba: Marko Levanić, Ivana Starčević
  Dizajn rasvjete i projekcija: Petar Strmečki
  Fotografija: Luka Dubroja
  Vizualni identitet: Vito Deverić, Dizajneraj

Piše: