Precizna mehanika kontroliranog kaosa

Gradsko kazalište Požega: Marc Camoletti, Pidžama za šestero, red. Vladimir Andrić

• 

  U vremenu kada svjetska i domaća kazališta balansiraju između repertoarnih zihera i autorskih reinterpretacija, Gradsko kazalište Požega posegnulo je za provjerenim farsičnim tekstom Marca Camolettija, žanrom koji unatoč lakoći zahtijeva iznimnu izvedbenu disciplinu. Premijerno izvedena 16. travnja u režiji Vladimira Andrića (koji je i tekst prilagodio sceni), Pidžama za šestero otvorila je pitanje kako i koliko danas klasična farsa funkcionira izvan okvira puke zabave i koliko njezina strogo strukturirana dramaturgija progovara o suvremenim obrascima pretvaranja, manipulacije i društvenih maski.

  Iz strukture teksta jasno je da ovo nije jednostavna komedija zabune, nego osmišljena struktura u kojoj je komika proizašla iz precizno kontroliranoga kaosa, točno tempiranih nesporazuma i obrata.

  Scenografija – koju potpisuje Andrić, na pola je puta između uredne građanske svakodnevice i latentnoga kaosa koji će uslijediti. Simetričan raspored s dva bež dvosjeda i naslonjačem u sredini, privid je stabilnosti, a niz od petero vrata (sa sretnom potkovom iznad središnjih) na prvi pogled sugerira mehaniku majstorski oblikovane Camolettijeve farsične igre. Otvaranja i zatvaranja vrata pokreću radnju, a uz dinamične ulaske i izlaske likova savršen su poligon za nesporazume.

  U tom naizgled uglađenom interijeru s tapetama cvjetnog uzorka, neobični zidni ukrasi (kòsa, vȉle, píla i srp) diskretno nagovještavaju da će se sklad brzo raspasti u niz apsurdnih situacija. Dramaturški precizan crveni telefon okidač je zapleta. Odnose dodatno razigrava barski stol, uz koji se likovi opuštaju i postaju nepredvidljiviji.

  Scenografija ima dva sloja: iza svakih vrata druga je prostorija i zapravo dodatna razina ironije. Publika ponekad zna i više od samih likova. Tehnički elementi dodatno učvršćuju žanrovski identitet Pidžame… Precizan tajming lupanja vratima zaštitni su znak Camolettijevih komedija i okosnica scenskoga kaosa. Iako je tijekom izvedbe gotovo nije ni bilo, glazba je diskretno dočekala publiku pri ulasku u dvoranu.

  

  Dizajn svjetla Gorana Krmpotića manje-više je ostao u zoni intenzivnoga bijelog osvjetljenja, što je išlo u prilog jasnoći i preglednosti radnje, ali i dodalo dozu vizualne monotonije. Estetski i dramaturški zaokret donijela je scena s tango-koreografijom: prigušeno crveno svjetlo i koreografska stilizacija bili su efektan twist u radnji.
  Nakon toga ritam je nakratko pao, ali se predstava brzo konsolidirala. Pojava Georgea vratila je napetost i ubrzala dinamiku.

  Postupni i nepovratni raspad društvenih uloga likova kao posljedica njihovih unutrašnjih previranja Ana Mikulić pokušala je precizno ocrtati kostimografskim rješenjima. Tako se Anabela Sulić kao Jacqueline Camoletti pojavljuje u ležernoj, ali profinjenoj kombinaciji trapera i svilene košulje. Transformacijom u pripijenu zelenu večernju haljinu sa šljokicama, dubokim V-izrezom i tankim naramenicama, jasno signalizira prijelaz iz svakodnevice u zonu zavodljive igre i društvenoga glumatanja. Završno izdanje crvena je spavaćica s čipkom, što razotkriva njezinu krhkost ispod sloja glamura.

  Matko Trnačić kao njezin suprug Bernard samouvjereni je manipulator: uredna bijela košulja, kravata i krem hlače, uz cipele od velura, jasan su znak njegove potrebe za kontrolom i dojmom. To se, kako radnja odmiče, sve očitije urušava.

  Ivan Vukelić u ulozi Roberta kao da i odjećom komunicira opuštenog, u metež gotovo slučajno zalutalog sudionika: svijetloplava košulja bez kravate i tenisice metafora su distance od konvencija koje njegov najbolji prijatelj Bernard grčevito nastoji održati. I kombinacija za spavanje – obična bijela majica i donji dio pepìta uzorka, odaju da je zatečen situacijom i posve nepripremljen.

  S druge ili treće strane, Selena Andrić kao Suzette ima najčitljiviji odjevni kôd: haljina A-kroja s rustikalnim cvjetnim uzorkom, slojevito kombinirana s bluzom i udobnom obućom. Zbog te radničke, pomalo folklorne estetike brzo je identificiramo, uz predimenzioniranu torbu punu kuhinjskoga inventara, dosjetljivog produžetka njezine scenske funkcije i izvora dodatnoga humora.

  

  Zavodljivi kontrapunkt toj jednostavnosti, gotovo priprostosti, jest Ivona Alavanja kao Suzanne, u uskoj, žarko narančastoj haljini i visokim potpeticama. Ona otvoreno igra na kartu erotičnosti i samosvjesnosti, iako izvedbeno ne doseže puni potencijal lika koji bi trebao destabilizirati odnose na sceni. Naposljetku, Aleksandar Kojić kao George u cargo hlačama i robusnoj obući, jasno komunicira grubost i pragmatičnost, karikaturalno udaljenu od salonske elegancije domaćinskoga bračnog para.

  Kostimografija je u cjelini točna semiotički, čitljiva, učinkovita i u službi žanra, no ne uspijeva se uvijek odmaknuti od predvidljivih rješenja. Ipak uspijeva zadržati komunikativnost s publikom, koja je svih stotinjak minuta reagirala spontano na obrate i nesporazume. Poseban su efekt kod gledatelja izazivale bipane psovke, jer su u prvom planu umjesto vulgarnosti bili apsurd i iznenađenje.

  Humor proizašao iz precizno tempiranih prekida, zataškavanja i naglih obrata tipični su elementi komedija Marca Camolettija. Publiku ne nasmijava ono što je izgovoreno, nego kako je to uklopljeno u kaotičan, ali ipak strogo kontroliran okvir radnje. U tom je smislu i cenzurirani jezik još jedan alat koji pojačava razigranost i užitak gledanja, a neodvojiv je od glumačkih interpretacija. Dinamika farse temelji se na suradnji, ritmu i preciznosti cijelog ansambla, ali ma koliko ujednačeno angažirani bili, ishod nikada nije koherentan. Izdvaja se Selena Andrić, koja je svoju ulogu (iz)gradila izrazito tjelesno. Kada se pretvarala da je manekenka, fotomodel ili Robertova cura/ljubavnica, oslanjala se na precizne geste i prenaglašene poze. Takav svjestan odabir neprirodnosti u posturi, poziranju i prenaglašenim promjenama u funkciji različitih uloga koje Suzette preuzima, bilo je vrlo komično. U tom leži i snažan autorski rukopis Ilijane Lončar, čija koreografija jasno strukturira scenski pokret kod svih, a posebice kod Suzette. Dodatnu razinu humora Selena Andrić postigla je i naglašeno stiliziranim govorom, jezično promašenim izrazima i prozodijom, prenaglašenim izgovaranjem ne bi li što jasnije diferencirala uloge koje preuzima.

  Uspješnost ostatka ansambla na različitim je stupnjevima. Ukupno gledano, struktura i tempo farse nije značajnije trpio, ali razlike su vidljive u zahtjevnijim trenutcima.
  Matko Trnačić ravnopravno je snažan oslonac predstave: habitus i fizis prirodno ga upisuju u komičarski registar, a izražena tjelesnost – naglašena krhkijom građom, rezultira kod njega uvijek gipkim i preciznim izvedbama. Presudno je što fizičke predispozicije podupire sigurnim glumačkim pristupom, pa je i ovaj put njegov lik dosljedan i u jako brzim obratima.

  

  Anabela Sulić je pouzdana glumica, no kazalište sam ovaj puta napustila s dojmom da njezin puni potencijal nije posve iskorišten. Primjerice, u predstavama Kokoš i Ćelava pjevačica pokazala je vještinu nijansiranja i čvršću uvjerljivost, pa sam od nje očekivala više rizika. Neosporno je da su njezina predanost i radna preciznost i disciplina važan oslonac ansamblu i predstavi. Preostali trojac izvedbeno je bio manje dojmljiv, s bljeđim i manje artikuliranim interpretacijama. Ipak se izdvojio iskusniji Ivan Vukelić, djelujući zrelije i zaokruženije. Ivona Alavanja i Aleksandar Kojić korektno su odradili svoje uloge, ali su i njihovi likovi nedovoljno razrađeni pa je i rezultat bez veće glumačke razigranosti.

  Završna rekapitulacija metateatralno je zatvaranje radnje, kada jedan od likova (u ovom slučaju Robert) preuzima funkciju pripovjedača i retroaktivno „poništi i počisti” prethodni kaos. S obzirom na to da lik koji je bio uključen u strku sada je interpretira, ironični bajkoviti ton apsurda se nastavlja. Jasno je da je sve bilo konstrukt.

  Redateljski pristup Vladimira Andrića nije posezao za radikalnim odmacima nego se oslanjao na unutrašnju logiku žanra: predstava je mehanizam u kojem svaki element – od scenografije do glumačke igre, ima jasnu funkciju u određivanju ritma, napetosti i humora. Najjasnija artikulacija je u napetosti između reda i njegovog raspada, između privida građanske stabilnosti i njezina neupitnog urušavanja.

  Andrić i njegov autorski tim nisu se odlučili za značajniju reinterpretaciju teksta ili dodavanje suvremenijega autorskog sloja pa su nam ponudili precizno oblikovanu predstavu bez većih iskoraka izvan sigurnih granica žanra. Iako je najvećim dijelom ritmički stabilna i jasno strukturirana, u pojedinim trenutcima izgubi tempo, a ni prijelazi između scena nisu uvijek dovoljno razrađeni.

  

  Rješenja bez rizika pogubna su za potencijal ove farse, zbog čega je predstava puki repertoarni i redateljski ziher, oslonjen na tekst koji iznese većinu komike. Snažniji bi autorski zahvat predstavu izmjestio izvan okvira očekivanog, čime bi nedvojbeno dobio na relevantnosti u sferi današnjega razumijevanja kazališta kao prostora reinterpretacije i dijaloga sa sadašnjošću.

  Korektno postavljena, ali ne i osobito nadahnuta režija nije prešla rampu funkcionalnoga kazališnog proizvoda. Unatoč zadršci u redateljskim iskoracima, Gradsko kazalište Požega ovom je predstavom ponudilo komunikativan, gledljiv i žanrovski čist naslov koji će bez sumnje pronaći svoju publiku. Upravo u toj otvorenosti prema gledatelju i osloncu na provjerenu farsičnu dinamiku leži njezina najveća vrijednost – kao pouzdana kazališna večer koja donosi smijeh i rasterećenje.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 3. svibnja 2026.

  Režija i adaptacija teksta: Vladimir Andrić
  Scenografija: Vladimir Andrić
  Kostimografija: Ana Mikulić
  Scenski pokret: Ilijana Lončar
  Oblikovatelj rasvjete: Goran Krmpotić
  Majstor tona: Dario Hak
  Inspicijent: Renato Pok
  Garderobijerka: Ljiljana Rodić
  Rekviziter: Mihael Kovačević
  Foto: Robert Demo
  Dizajn plakata: Denis Treskanica

  Glume: Matko Trnačić (Bernard), Anabela Sulić (Jacqueline), Ivan Vukelić (Robert), Selena Andrić (Suzette), Ivona Alavanja (Suzzane), Aleksandar Kojić (George)

Piše: