Kabaretska groteska suvremenih odnosa, slabosti i iluzija

Scena Gorica: Antonela Tošić, Bez privatnog, molim, red. Paolo Tišljarić; gostovanje u Centru kulture Matija Petar Katančić Valpovo

• 

  Minimalistički precizno osmišljena scena iz koje se na prvu čita društveno i emocionalno klaustrofobična priča Antonele Tošić, prvo je što publiku dočekuje na predstavi Bez privatnog, molim Scene Gorica, a koja je 23. travnja gostovala u Centru kulture Matija Petar Katančić Valpovo. U prijevodu: ne mnogo više od četiri stolca u nizu, okrenuta prema publici. Potpis je to scenografkinje Irene Kraljić, koja se pritom nije odlučila ni za kakav dizajnerski prepoznatljiv, nego kulturološki snažno obilježen – klasični školski stolac iz sredine 20. st.

  Naime, iako su protagonistice Karmen, Klara, Ena i Nataša odrasle žene, emocionalno još uvijek griješe, natječu se i traže društvenu potvrdu. Ili: sazrijevaju i uče. Stoga je važno metaforički ih zalijepiti za ono što većini predstavlja djetinjstvo, sustav hijerarhije, disciplinu i kolektivno iskustvo. Koncept je to iza kojega se krije i osjećaj skučenosti: svaka sjedi na uvijek istom, unaprijed zadanom mjestu = u ulozi koju joj je društvo ili vlastiti život dodijelio. Kao simboli identiteta – posebice ženskih, koji se, kako piše Simone de Beauvoir, ne rađaju nego društveno oblikuju, ali ne nužno i oslobađaju.

  Stolci u nizu u sceni su koja se događa u knjižnom klubu, tj. u gradskoj knjižnici. U pozadini je drvena pregrada s otvorom bez vrata, što će se pokazati kao prolaz koji više skriva nego otkriva. Tom jednostavnošću redatelj Paolo Tišljarić i autorski tim ogolili su scenski prostor i fokus ostavili tamo gdje ga je i tekst smjestio: na odnosima, napetostima i karakterima. Promišljen, estetski suzdržan i simbolički gust, ovakav se scenski prostor pokazao i krajnje funkcionalnim.

  Lijevo na pozornici je mikrofon, mentalno izdvojen iz glavne radnje (i smješten u glave četiriju žena), ali dramaturški vrlo integriran i, pokazat će se, važan. Ona koja govori i(li) pjeva je pod reflektorom, a preostale su tri zamrznute u kadru i u mraku, pa ta točka u prostoru i vremenu postaje mjesto unutrašnjih monologa (i fenomenalnih glazbenih dionica). Kontrast vanjskoga i unutrašnjega svijeta daje predstavi filmski ritam i dostatnu psihološku dubinu.

  

  Kostimografkinja Ana Mikulić identitete im je gradila suzdržanom, ali jasnom i učinkovitom uniformiranošću: sve su u crnom od glave do pete: hlače, majice okruglog izreza, diskretna šminka i cipele s potpeticom, višom ili nižom. Torbicu na ramenu imaju sve osim Ene, koja ima ruksak, jer je ona drukčija i neuklopljena. I način sjedenja ih dodatno karakterizira: prekrižene noge imaju sve osim Ene, čija su koljena skupljena, jer je i ona zaključana u vlastiti prostor (u glavi). U toj sitnoj gesti krije se čitava psihologija odnosa među njima. I vizualna se logika predstave može svesti na sljedeće: crna uniformiranost briše vidljive, površinske razlike, ali detalji – torbice, visina potpetice, položaj tijela, individualiziraju i razotkrivaju unutrašnje svjetove, strahove i traume. Bez riječi je (us)postavljena hijerarhija odnosa. Slika govori više od tisuću riječi.

  Ona od čijih je riječi sve počelo, autorica teksta Antonela Tošić, priču koncipira kao domaću, kazališno izoštrenu inačicu kultne postave iz serije Seks i grad: četiri različita karaktera, četiri životne strategije i četiri lica vječne ženske nesigurnosti, ambicije i samozavaravanja.

  Sandra Lončarić tumači Karmen, koja preuzima ulogu Carrie i okuplja estrogenski klub čitateljica. Ona je pokretačica, verbalno spretna i društveno dominantna, a njezin je moto: „nikad ne podcjenjuj ženu s knjigom u ruci“. Dok Klara i Ena sag s truplom nogama guraju prema kupaonici ne bi li ga sakrile, Karmen pjeva pjesmu Gabi Novak On me voli na svoj način. To je bio jedan od najgrotesknijih prizora, istodobno apsurdan, duhovit i jezivo precizan u raskrinkavanju licemjerja.

  Csilla Barath Bastaić interpretira najikoničniju od njih četiri, Klaru: ona vara, fejka, pohađa čitateljski klub iako uopće ne čita, bez kompleksa prisvaja tuđe citate... Iako je samu sebe prerasla, osjeća se praznom i za sebe kaže da je „kao loše složen kufer, preuska za samu sebe“. Kada na nju dođe red za pjevanje, zaniječe glavom, vragolasto se nasmije i kaže: „Ne, ja ne pjevam!“. Ta odbijenica odlično zrcali njezin karakter.

  Irena Tereza Prpić tumači Enu, naizgled najslabiju kariku. S etiketom mazohistice, emocionalno je najpotresnija, tiha, plaha, nenametljiva i, kako joj prijateljice kažu – poput „laneta pred farovima”. Ima energiju Charlotte, one koja traži smisao, ljubav i pripadanje, ali uvijek završi povrijeđena. S obzirom na njezinu krhkost, njezin je moto paradoksalan: „Želim požderati život!“. O čežnji za kontrolom i slobodom progovorila je kroz pjesmu Jinxa Idem tamo gdje je sve po mom.

  

  Mia Krajcar (umjetnička voditeljica kazališta Scena Gorica) utjelovljuje Natašu, intelektualnu oštricu ekipe. Pametnica kao Miranda, deklarirani je pesimist, s brutalno iskrenim motom: „Da sam barem glupa!“. U toj je rečenici sažeta sva ironija njezina lika: svijest kao teret, inteligencija kao prokletstvo. Pjesma Tereze Kesovije Sve se vraća, sve se plaća u njezinoj izvedbi zvuči kao obračun i s drugima i sa samima sobom, posebice u završnici, uz kaskadno nanizane stolce i precizno koreografiran broj u kabaretskom tonu, koji dodatno naglašava ideju da su životi njih četiriju tek show.

  Zahvaljujući koreografkinji Tihani Strmečki, ti plesni i kabaretski elementi podigli su ekspresivnost predstave, ali joj nisu nimalo narušili dramaturški integritet. Sve četiri glumice izrazito su muzikalne, ritmički precizne i sve izvode s lakoćom.

  Nakon knjiške uvertire, uslijedio je šokantan i apsurdan crnohumorni prizor, s finom dozom ironije: smotani sag iz kojeg vire stopala, a truplo pripada Karmeninom bivšem dečku Neni... Nakon toga više ništa nije kao prije. Upravo to zataškavanje ubojstva (do kojega je došlo nesretnim slučajem!) okidač je za razotkrivanje, a u tom kaosu prva preuzima inicijativu i neočekivanu odlučnost i petlju pokazuje ista ona krhka Ena.

  Našlo se tu i alkohola, koji je uvijek katalizator gubitka kontrole, frcanja emocija, pijanih izljeva, histeričnih ispada i gole istine. Takvi prizori traže glumačku preciznost, a ovaj ansambl itekako se dokazao. Uvjerljive su i kada balansiraju na rubu apsurda, ali ne prelaze u karikaturu.

  U takvoj raslojenoj atmosferi posve im je prirodna bila odluka iz stana pokojnika uzeti suvenir, kao trofej pobjede nad preljubnikom. I ovaj prizor bio je još jedan sloj simboličkog razotkrivanja: prisvajaju predmete koji su produžetak njihovih želja i identitetskih lomova. Primarno zabavna, ova scena pokazuje da svi često pokušavamo nadomjestiti vlastite praznine prisvajanjem tuđeg života.

  

  Nakon svega, očekivano, završnica je bila najkabaretskija: s velikim ružičastim lepezama od perja, prijateljice su raskošan vizualni dodatak izvedbi katarzične pjesme Tereze Kesovije Sve se vraća, sve se plaća. Taj je prizor predstavu zaokružio grotesknom elegancijom, sljubljujući humor i kaznu ili humor u kazni.

  Bio je to i još jedan dramaturški obrat: svaka nam je dala nešto u maniri iskaza u tonu gorke ironije (i istine?), a započinjali su XY člankom zakona po kojem je osuđena. Zaokruživanje postupaka i odgovarajućih posljedica. Izuzetak je opet Klara, koja je sve „elegantno riješila kuvertom”. Taj je detalj duhovit, ali još više oštar komentar u društvu sveprisutnih povlastica, korupcije i nejednakosti.

  Kao rijetko kada, bio je to precizno usklađen ansambl bez ijedne slabe točke u izvedbi.
  Neodvojiva od nukleusa, glazbe je u 60-ak minuta bilo taman toliko da bude fino doziran i jedan od najintrigantnijih elemenata koji je predstavi dao poseban puls. Neobična, ritmički snažna, aktivno je oblikovala predstavu i pojačavala tenzije baš tamo gdje i koliko treba.
  Zanimljiva je autoreferencijalnost tih trenutaka u kojima doslovno i metaforički sve one zaviruju sebi u dušu. Mikrofon im je bio prostor ogoljenja, skidanja društvenih maski.

  Ništa to ne bi ostavilo takav dojam da nije bilo podjednake razine scenske energije i posvećenosti svih, što je predstavi osiguralo konstantan ritam i uvjerljivost. Jednako su Sandra, Csilla, Mia i Irena suverene i u dramskom i u komičnom registru, a to je u ovoj žanrovski slojevitoj predstavi presudno.

  

  U pjevačkim su dionicama bile sigurne, izražajne, a glazba je bila i ukras i upečatljiv produžetak glumačkih interpretacija. Dojmljive su i u introspektivnim minutama i u kaotičnim i komičnim kolektivnim scenama. Za plesne i kabaretske elemente svojski su se potrudile, pa je i to dodatno potvrdilo širinu njihovih umjetničkih raspona, kao i lakoća kojom su prolazile kroz satiru, grotesku, ali i  psihološku analizu i glazbeni teatar.

  Bilo je jasno da nijednoj scena nije natjecateljski ring nego poligon za partnerstvo. Publika je prepoznala glumice koje su se odavno potvrdile kao sjajne dramske umjetnice, s iskustvom i dubinom, a ova je predstava još jednom ovjerila njihovu umjetničku snagu.
  Ono što je nakon odgledane predstave ostalo, dojam je da je cjelokupna izvedba odisala fluidnošću, brzinom i uigranošću – prijelazi su bili kompaktni, ritam precizan, bez ijednog suvišnog zastoja. Velik dio te uspješnosti počiva na britkom, duhovitom i slojevitom tekstu raskošnog i bogatog jezika, s mnogo podteksta koji nadilazi površinski humor.

  Pohvala i redatelju Tišljariću za odabir teksta koji istodobno zabavlja, provocira i otvara ozbiljna pitanja. Njegov najveći adut odabir je ansambla i precizna podjela uloga (što mu je pošlo za rukom i u predstavi Vidi kako Lokrum pere zube). Okupio je glumice koje dijele glumačku etiku i estetski senzibilitet, što je predstavi dalo raritetan i organski sklad. Zbog nenametljive kompatibilnosti nema sudara ega, samo zajednički ritam i povjerenje koje se osjeti na sceni.

  Vodio ih je s jednim ciljem: od svake izvući maksimum. Pritom se nije dogodilo gušenje individualnosti, jer ih je usmjeravao prema snažnoj kolektivnoj cjelini. Rezultat je predstava u kojoj se jasno vidi da iza scenske razigranosti stoji promišljen, siguran i umjetnički dosljedan redateljski rukopis.

  

  Bez privatnog, molim pravi je repertoarni biser – jednako funkcionira i kao zabava i kao zrcalo suvremenih odnosa, slabosti i iluzija. Naslov je to koji se neće zaboraviti brzo, jer iza duhovitosti i razigranosti stoji slojevita, inteligentna, umjetnički zaokružena i zavodljiva struktura.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 5. svibnja 2026.

Piše: