Izvrsna Madona u adaptaciji suženih slojeva

Zagrebačko dramsko kazalište Gavella: Slobodan Novak, Mirisi, zlato i tamjan, red. Zrinko Ogresta

• 

  Prema Rječniku simbola, „neuhvatljiva, a ipak stvarna suptilnost mirisa simbolički ga povezuje s duhovnom prisutnošću i prirodom duše. (…) Miris bi tako simbolizirao i pamćenje pa će možda to biti i smisao njegove uporabe u pogrebnim obredima. Miris ima ulogu očišćenja, simbol je i svjetlosti. (…) Zlato je savršena kovina, ono ima plameni sunčev i kraljevski čar, čak i božanski karakter. Zbog izjednačavanja sa sunčevom svjetlošću zlato je jedan od simbola Isusa, svjetla, sunca, Istoka“. Jasno je zašto su kršćanski umjetnici Isusu Kristu dali plavu kosu, zlatnu poput Apolonove, i stavili mu aureolu oko glave. „Simbolizam tamjana ovisi o simbolizmu i dima, i mirisa, i nepokvarljivih smola od kojih se spravlja. Stabla od kojih se tamjan dobiva smatraju se ponekad simbolima Krista. Tamjan bi dakle uzdizao molitvu put neba, pa je u tom smislu amblem svećeničke funkcije: stoga u Poklonstvu jedan od Kraljeva dariva malog Isusa tamjanom.“ Novakov roman Mirisi, zlato i tamjan, osim ovih, uključuje i neke dodatne konotacije, asocijativne nizove i grozdove, što ga sve čini maestralnim djelom hrvatske književnosti.

  O književnome maestru Slobodanu Novaku razgovarala sam prije nekoliko mjeseci s njegovim sinom Rankom Novakom, arhitektom koji je napisao izvrstan roman Priče iz moje davnine, ne dopustivši da se zaboravi vrijeme između 1951. i 1976., prvih dvadeset i pet godina njegova života koje je prikazao u kontekstu svoga odrastanja, mikropovijesti i makropovijesti koja je odredila živote njegove majke, oca, brata i njega. U ovoj fikcijsko-fakcijskoj, memoarskoj prozi između ostaloga piše i o književnicima koji su prijateljevali s njegovim ocem: Cesariću, Kaštelanu, Jeličiću, Franičeviću Pločaru, Šoljanu, Tadijanoviću, Pupačiću…, priča priču o početcima krugovaša, navodi segmente života u Splitu, na Braču, poslije u Zagrebu, otvarajući nove vidike i djelomično razotkrivajući kodove antologijskoga djela hrvatske književnosti, jednoga od najboljih romana ikad napisanih na hrvatskome jeziku.

  „„Mirise” i ostala očeva djela čitao sam još kao mladić. Povodom njegove 100. obljetnice rođenja koju smo obilježili prošle godine (roman je objavljen 2025., op. a.), uhvatio sam se ponovo nekih njegovih tekstova. Naravno, doživljavao sam ga i osjećao prvenstveno kao oca koji se „usput” bavi i pisanjem. Ali ne kao nekom njegovom isključivom profesijom, jer njegova stvarna ljubav bile su ruže i „malattia di pietra”. Volio je vrtlariti, strasno planirati na milimetarskom papiru, a potom i pažljivo zidati kamenom“.

  

  Čini se da su se sve te ljubavi starijega Novaka sljubile u Mirisima, zlatu i tamjanu: mirisi i prozna arhitektura, precizno i milimetarski razrađena struktura, oplemenjena hermetičnom simbolikom brojeva, godina, imena koji prepokrivaju temeljna značenja djela sazdanoga na političkim konotacijama, odnosu prema hrvatskim intelektualcima, kućnome zatvoru, zabrani govora i pisanja, smještanju radnje Mirisa na otok, s asocijacijama na Novakov Rab, ali i na Goli otok, zatvor za politički nepodobne i nepoželjne, kakav je i Novakov Mali.

  U romanu se životi mjere različitim vremenima, i političkim i stvarnim, i individualnim i objektivnim, a iznimno je bitan i period od 18 dana Madonina nepražnjenja, od vremena nešto prije Božića 1966. do Sveta tri Kralja 1967., što se prenosi i na 18 godina, od 1948. i Informbiroa do 1966. i nemogućnosti Maloga da napusti otok u koji je sudbinski smješten s Madonom koja ima sto godina, ali ni to joj nije dosta i željela bi imati trista i stasta, i koja se naziva „invalidom prošlosti“, dok je Mali „invalid budućnosti“.

  Gusta, introvertirana, psihološka proza vještinom majstora pisane riječi supostavlja na romanesknoj sceni Maloga i Madonu koja ga u proplamsajima sjećanja vidi kao maloga ministranta, tepa mu kao malome djetetu, vrlo nježno, gotovo majčinski, otvarajući nove konotacije i odnose, životne priče koje se decentnim nitima isprepleću, iako se njihova cijela zajednička priča ne raspleće u cijelosti i neke tajne ostaju čvrsto zaključane u romanu. Madona tako postaje ishodište cijeloga romana, jedina osoba koja pamti druga vremena, druge odnose, druge političke prilike, druge i drukčije ljude, a Mali, koliko mu je god opterećujuće živjeti brinući se za nju-bolesnicu, brani je od smrti, zaštićuje od problema, zaustavlja pohlepnoga liječnika da joj otme kaleže i vrijednosti koje se simbolično spremaju na tavanu, zaštićuje je i od eutanazije, plovi kao Haron između dvaju svjetova, Svijeta Živih i Svijeta Mrtvih, a propušta joj Tuninu koji joj nosi pjetlića i klanja joj se kao relikviji. Onomastička Novakova ideja stvara i druga obiteljska imena, tako se njegova žena zove Draga (što također proizlazi iz Madonine perspektive), a koja se intenzivno brine za Madonu, kuha joj i sprema je, osim nekoliko blagdanskih dana kad ostaje sama s Malim, koji i ne smije otići s otoka, pa Draga ide k Sinu i Kćeri sama u Zagreb.

  Moralne odluke uklapa Novak u roman kad Malome dovodi časnu sestru, suptilno gradeći mogući njihov tjelesni odnos do kojega ne dolazi, ali njega donekle mijenja, jer se promijeni spoznaja o godinama i mogućnostima. Zanimljivo je pozicioniran i Poštar koji donosi i prenosi vijesti iz Zagreba, kao i svećenik koji blagosilja kuću na dan kad se „Madona učinila“, na dan kad dolazi do katarzičnoga pražnjenja. Novak kao književnik i čovjek čije političke ideje nisu odgovarale tadašnjim vlastima, roman piše 1967., a objavljuje 1968., anticipirajući dolazak Hrvatskoga proljeća.

  Prvu je dramatizaciju i adaptaciju i praizvedbu ovaj egzistencijalistički roman doživio 1974. u Teatru &TD, u briljantnoj, znalačkoj režiji Božidara Violića. Predstava je bila stalno puna cijeli niz godina, sve do 1994., a većina joj se gledatelja nekoliko puta vraćala ne mogavši se odvojiti od kazališnoga umjeteonstva, makar su/smo neki od njih/nas bili gledatelji u dječjoj dobi. U veličanstvenoj je predstavi na sredini pozornice bila Madona u krevetu koji je bio postavljen tako da je prema publici bila okrenuta stražnja strana uzglavlja, a Madoni, izvrsnoj Nadi Subotić, vidjela se samo bijela noćna kapica, dio ruku i prstići kojima je čarobirala, mijenjajući govor od infantilnoga tepanja, preko ozbiljnoga i oštroga diskursa do staračkoga prekidanja. Sjećamo se mi koji smo imali privilegiju gledati predstavu, uzdaha ushićenja kad bi se Nada Subotić pokazala na poklonu. Mali je bio Izet Hajdarhodžić, poslije Ivica Vidović, jedan bolji od drugoga, Marija Kohn napravila je antologijsku ulogu muškobanjaste Erminije koja zamuckuje u svome idiolektu. Ivka Dabetić bila je Draga, Tanja Knezić glumila je Luciju, Ljubomir Kiki Kapor Tuninu, Drago Krča Doktora, Špiro Guberina Poštara. Film Mirisi, zlato i tamjan snimljen je prije predstave, 1971. (Jadran film), u režiji Ante Babaje  koji je suscenarist s Božidarom Violićem, a glumili su Sven Lasta (Pjero/Mali), Milka Podrug-Kokotović (Draga), Ivona Petri (Madona), Nataša Nešović (Erminija).

  Zrinko Ogresta iza sebe je imao briljantnu kazališnu predstavu i izvrstan film, tako da su komparacije bile neizostavne. Režirao je Gavellinu novu predstavu kao filmski redatelj, u filmskome kodu, pa su izmaknule neke cjelovite slike, kao i spoznaja da se glumce u kazalištu mora čuti bez pomagala, pojačavanja i zumiranja. Do Violićeve se i Novakove dramatizacije, pretpostavljam, nije moglo doći, tako da je novu dramatizaciju napravio Tomislav Zajec, izostavivši neke bitne dijelove, krateći roman kako bi korespondirao sa suvremenim gledanjem koje se zasniva na kračini. Kompleksni Novakov roman na taj je način izgubio neka svoja značenja, dubine i slojevitost, čak i linearnost, tako da Filip Križan kao Mali traži intelektualne dubine govoreći dijelove solilokvija u magnetofon, na taj način asocirajući i na Beckettovu Jednu Krappovu vrpcu, ali bez repetiranja i slušanja svojih misli, a ta mu ideja otežava glumu i komunikaciju s drugim glumcima. Introvertiranost intelektualca, bezvoljnost, apatiju, egzistencijalnu osamljenost iznio je vrlo dobro, ali tekst u cijelosti ne dolazi do publike zbog djelomične nečujnosti.

  Međutim, Križan kao Mali vrlo dobro, neposredno i ljudski komunicira sa svim dramskim osobama, za svakoga nalazeći pravu mjeru u komunikaciji, nikad ne izlazeći iz ozbiljno osmišljene uloge. Erminija Nele Kocsis vrlo je dobra, karakterno iznijansirana, duhovita, na tragu Marije Kohn, ali dio se riječi ipak ne razumije, što se može opravdati tako iznijansiranim karakterom, upisanim zamuckivanjem, neškolovanošću, ali i takva izaziva smijeh i dobre reakcije gledališta (pomalo je nejasno zašto kazališne ulice nisu bolje osmišljene, tako da dolasci na scenu i odlasci ostaju nedefinirani, pa tako i Erminijin). Ivana Roščić kao Draga vrlo je suptilna, precizna, lijepo nosi kostim, dobro komunicira s Malim i Madonom, ali svedena je na marginalniju ulogu. Lucija Lane Menige, kao Dragina protuteža koja u njezinu izbivanju dolazi u kuću, zanimljivo je riješena, ali zaustavljena u izražajnosti. Doktora Boris Svrtan igra nametljivo, kao sveprisutnoga čovjeka koji teži bogatstvu i preporučuje eutanaziju, glasno, artikulirano, pokazujući vrlo jasno sve tajne glumačkoga zanata. Poštar je Ivica Pucar – njegovom emotivnom pjesmom i počinje predstava; kao i uvijek, pouzdan je i uvjerljiv u manjoj, ali vrlo bitnoj ulozi. Ivan Grčić kao Svećenik zatvara predstavu. Vrlo je dobro riješen dolazak tri kralja kroz gledalište, uz miris tamjana i smiraj, potencirajući kružnu strukturu romana.

  U predstavu je interpoliran video iz prošlosti koji prikazuje Maloga u djetinjstvu, Dječaka, kojega vrlo dobro igra Relja Banović Kurtela. Izvrsnu je ulogu realizirao Siniša Ružić, igrajući vrlo nježno i potresno Tuninu, poštujući mjesni idiom (jezična savjetnica: Albina Andreškić) i prošlo vrijeme. Anja Šovagović-Despot odigrala je briljantno Madonu Markantunovu, pokazujući svu raskoš glumačkoga umijeća, nevjerojatnu tjelesnu transformaciju, uz izvrsnu masku, vodeći računa o nizu detalja i govornim specifičnostima, bez obzira na to što je se nepotrebno izvlači iz sobe desno i uvlači u nju, kako, valjda, krevet stalno na sceni ne bi podsjećao na itedeovsku predstavu. Izdržala je glumački tu nepotrebnu marginalizaciju, uvlačenje i izvlačenje gotovo iz ormara ili iz hodnika, i pritom se izvrsno čuje i razumije što govori, a i teške bolesničke scene vrlo je dobro, s kolegama glumcima, odigrala. Uvjerljivosti prikaza života pridonosi pogođena svevremena kostimografija (kostimografkinja: Tea Bašić Erceg), funkcionalna glazba (autor glazbe: Mojmir Novaković), majstorski riješeni svjetlosni efekti (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik) koji publiku vode prostorima i dobra scenografija (scenograf: Stefano Katunar), s nepotrebnim velikim zastorom na početku koji se sruši, kao i zastor unutar scene.

  

  Ne može se reći da je genijalna prilika propuštena, ali nadali smo se boljoj predstavi. Međutim, oni gledatelji koji nisu pogledali itedeovsku predstavu, vrlo su je dobro prihvatili burnim pljeskom (šteta što se nitko nije sjetio obratiti se obitelji Novak sa scene ili u kazališnoj knjižici) a vrlo je dirljiv trenutak bio nakon pljeska, kad je ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina zahvalio Anji Šovagović-Despot na četrdeset godina bavljenja glumom na Gavellinoj pozornici, pročitavši cijeli niz iznimnih uloga koje je odigrala u svojoj velikoj karijeri, a vrlo je lijep govor održao i Ivica Pucar, kolega i predsjednik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, darujući i prigodne poklone. Anja Šovagović-Despot zahvalila je vedro i veselo, s mladenačkom energijom govornicima, kolegama i publici, od kazalištaraca spomenuvši imenima samo svoga oca Fabijana Šovagovića i Kostu Spaića, u čijoj je režiji u Gavelli, Shakespeareovoj tragediji Kralj Lear, odigrala posvećeno i sjajno Ludu i Cordeliju 1985., a čini se, prema svemu, da će karijera Anje Šovagović-Despot trajati još dugi niz godina, što joj odsrca želimo.

  Savjet: treba pogledati predstavu i vratiti se iznimnome romanu, pogotovo u današnjemu vremenu površnosti i invertiranih vrijednosti.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj i suradnik u dramatizaciji: Zrinko Ogresta
  Autor dramatizacije: Tomislav Zajec
  Autor glazbe: Mojmir Novaković
  Scenograf: Stefano Katunar
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Jezična savjetnica: Albina Andreškić
  Redatelj video isječaka: Zrinko Ogresta
  Snimatelj video isječaka: Radislav Jovanov Gonzo
  Asistentica redatelja u pripremi: Ivana Gregurić
  Asistentica scenografa: Aleksandra Vukićević Ona
  Palijativna savjetnica: Ksenija Ivanović
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Oblikovatelj zvuka: Christian Kanazir
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autorica fotografija: Nina Đurđević
  Inspicijentica: Damira Brunac
  Šaptačica: Andrea Glad

  Igraju:

  Mali: Filip Križan
  Madona Markantunova: Anja Šovagović-Despot
  Erminija: Nela Kocsis
  Draga: Ivana Roščić
  Doktor: Boris Svrtan
  Lucija: Lana Meniga
  Tunina: Siniša Ružić
  Poštar: Ivica Pucar
  Svećenik: Ivan Grčić
  Dječak u videu: Relja Banović Kurtela

Piše: