Slojevita scenska dijagnoza ranjenoga društva

HNK u Osijeku: Mate Matišić, Kolumne zaboravljene djece, red. Enes Vejzović

  • U HNK-u Osijek ovog se proljeća održava predstava Kolumne zaboravljene djece, slojevita drama koja se tematikom i emocionalnom težinom ističe među ostalim komadima u nedavnom repertoaru kazališta. Iza redateljskog koncepta stoji Enes Vejzović, dok je dramaturg Mate Matišić, ujedno tematiziran u samoj predstavi. Za scenografiju su zaslužni Enes Vejzović i Marita Ćopo, koja potpisuje i kostimografiju. Šimun Matišić zaslužan je za glazbu, a oblikovateljica svjetla je Anđela Kusić.

    Okvir radnje temelji se na principima grčke tragedije, pri čemu je fokus na raščlanjivanju tragičnih događaja i njihovoj kulminaciji. Temeljna koncepcija povezana je s problematikom posvajanja djece, promatranoj iz perspektive djece, ali i iz gledišta samih usvajatelja.

    Scenografiju obilježava jednostavnost, uz izostanak puno detalja. Mnogo se scena odvija bez ikakvih rekvizita i namještaja, a u ostalim scenama prisutan je tek minimum namještaja potrebnog za tijek radnje. Kroz cijelu predstavu dominira neutralni, masivni zid, a likovi se pojavljuju na stepenicama koje se pokreću. Odjeća likova je elegantna i jednostavna te neutralnih tonova. Ovakav koncept ostavlja prostor za snažan fokus na samoj radnji te njenoj psihološkoj kompleksnosti. Većinski instrumentalna glazba u predstavi u pojedinim trenutcima služi kao gotovo sablasna pozadina tragičnih događaja, dok u drugim scenama djeluje kao pojačivač intenzivnih doživljaja.

    Predstava počinje u tajanstvenom tonu: djevojčica (Rita Čabraja) odjevena u bijelo pjeva, a čovjek u crnom baca zemlju iza tamnih zidova. Po završetku simboličnog uvoda, radnja se premješta u stan gdje žive redatelj Mate (Duško Modrinić) i njegova supruga Ana (Antonia Mrkonjić), koje iznenada posjećuje novinarka Anita (Sandra Lončarić), uporno želeći intervjuirati Matu, dok on odbija tu ponudu.

    Anita odluči stvoriti pritisak ucjenom, i to time da je Mate mora potplaćivati sve dok njegovo usvojeno dijete ne napuni 18 godina, a nažalost, nije prvi kojemu je predložila sličnu ponudu. Njihove nesuglasice utjelovljuju jednu od gorućih tema današnjice: stanje suvremenog novinarstva. Govore o potrebi za pričama sa što više klikova i senzacionalizma, sve pod cijenu dostojanstva samih sugovornika.

    U priču se uključuje odvjetnik kojeg glumi Vedran Dakić, a njegovu je ulogu isprva teško protumačiti. Riječ je o istoj figuri s početka predstave, a ulazeći u stan Mate i Ane predstavlja ekstravagantnu, gotovo agresivnu pojavu, koja istovremeno želi pružiti pomoć. Iako je jedan od sporednih likova, predstavljen je kao intrigantna ličnost koja dodaje slojevitost predstavi.

    Zaplet se odmotava susretom u kafiću u predgrađu Zagreba, gdje Mate pristiže na dogovor s Anitom. U početku su u kafiću prisutni samo konobarica i Mate. Naizgled pozadinska figura konobarice stapa se u tematiku posvojene djece, a otkriva i mračne tajne djetinjstva, postižući ključnu ulogu: bila je posvojena u istu udomiteljsku obitelj kao i Anita. I dok je ona sama imala tek malo bolje djetinjstvo, priznaje da je Anita bila zlostavljana, čime uviđamo i drugu stranu Anitinog lika. Iza novinarke s izraženim željama za senzacionalizmom i ambicioznošću, krije se izmučena duša usvojene djevojčice koja je prošla ono što nitko ne bi trebao prolaziti.


    U radnju ulaze skrbnik Stjepan (Miroslav Čabraja) i usvojitelj Martin (Aljoša Čepl) te bivša usvojiteljica Katarina. Izvedbom se ističe Katarina, koju utjelovljuje glumica Lucija Dujmović, glumeći mentalno bolesnu osobu na vrlo precizan i neometan način. Dok se iza nje događaju žustre rasprave te intenzivna razmjena međusobnih iskustava, ona je u lancima, zastrašujuće dobro interpretirajući osobu sa psihičkim problemima. Stjepan, pak, skrbi o kćeri preminulog prijatelja, koja ga ucjenjuje, čime se uvodi još jedna sfera posvojiteljstva te se problematizira pitanje postavljanja granica u trenutcima u kojima ponašanje djeteta izmakne kontroli.

    Predstava se u nastavku sve snažnije udaljava od površinskoga zapleta i otvara prostor za promišljanje čovjekove izloženosti sustavima koji bi ga trebali štititi, a nerijetko ga dodatno ranjavaju. Matina bolest nije tek dramaturški obrat, nego znak egzistencijalne iscrpljenosti. Njegovo odustajanje od liječenja može se razumijeti kao tiha kapitulacija pred svijetom u kojem se briga za čovjeka pretvara u procedure, čekanja i institucionalnu hladnoću.

    Susret različitih likova povezanih temom posvajanja pritom prerasta u širu sliku ljudske potrebe za pripadanjem i naknadnim iscjeljenjem onoga što je u početku bilo uskraćeno. Tragični događaj s djevojčicom radnju premješta u prostor gotovo antičke neumoljivosti, pokazujući da patnja ne mora imati iskupljenje. Anitin pokušaj da prekine krug boli i drugome pruži ono što sama nije imala suočava se s najokrutnijom mogućom granicom. Matina odluka da se ipak podvrgne operaciji uvodi mogućnost preokreta, ali ne i jednostavan optimizam. Posjet groblju postaje susret dvaju oblika preživljavanja: tijela koje je izbjeglo smrt i duše nepovratno obilježene gubitkom. Završno Anitino obraćanje majci zato nije samo objašnjenje prošlosti, nego čin samorazotkrivanja, pokušaj da se trauma iz šutnje prevede u riječ.

    Kolumne zaboravljene djece služi kao oštra osuda bizarnih aspekata suvremenog društva. Dotiče se tema poput ispraznosti novinarstva, gdje ono nije više primarno alat za prenošenje informacija, nego bitka za gledanost. Na tu se temu postepeno slažu i korupcija, nedostatci u sustavu posvojenja, nemarni roditelji te društvena zapuštenost ranjivih skupina, osobito djece.

    Redateljska koncepcija odlikuje se istančanom intimnošću, osobito u trenutcima kada Mate direktno komunicira s publikom, pomičući granice između scene i gledališta. Redateljski pristup karakterizira izražena slojevitost, gdje su glavna tema napuštena djeca, a dodaju se višestruke kritike suvremenog društva i osobnih nevolja. Predstava sadrži i diskretne elemente komedije, osobito tijekom zapleta radnje. Kraj predstave snažno utječe na gledatelja utoliko što osvješćuje brojne realnosti s kojima se svaka individua susreće, ali i podsjeća na važnost empatije i pažljivog pristupa prema ljudima oko nas. Rasplet predstave prisutnu publiku nije ostavila ravnodušnom, te su gledatelji u introspekciji i tišini napustili punu dvoranu. Za one koji žele iz prve ruke iskusiti ovu složenu dramu, može se pogledati još 21. i 22. svibnja u osječkom HNK.

    © Jelena Sedlar, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2026.
    © Autor fotografija: Kristijan Cimer

    Autorski tim:

    Autor i dramaturg: Mate Matišić
    Redatelj: Enes Vejzović
    Scenografija: Enes Vejzović, Marita Ćopo
    oblikovateljica svjetla: Marita Ćopo

    Igraju:

    Duško Modrinić: Mate, dramski pisac i glazbenik
    Antonia Mrkonjić: Ana, njegova supruga
    Sandra Lončarić: Anita, novinarka
    Petra-Bernarda Blašković: Sandra, konobarica
    Miroslav Čabraja: Stjepan, skrbnik
    Aljoša Čepl: Martin, usvojitelj
    Lucija Dujmović: Katarina, bivša usvojiteljica
    Vedran Dakić: odvjetnik
    Rita Čabraja: djevojčica
    Eduard Srčnik: inspicijent
    Dora Rakipović: šaptačica
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji