Sugestivna inscenacija bez dublje Čehovljeve srži

Kazalište Virovitica: A. P. Čehov, Ujak Vanja, red. Vanja Jovanović

• 

  „Bolje je ne uspjeti u originalnosti, nego uspjeti u imitaciji” – Herman Melville

  Ujak Vanja Kazališta Virovitica gostovao je 19. travnja u Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima, donoseći publici novu interpretaciju Čehovljeva klasika u režiji Vanje Jovanovića. Premijerno izvedena 20. veljače ove godine i svečano otvorivši 22. izdanje VIRKAS-a, pozicionirala se kao najvažniji projekt Kazališta Virovitica ove sezone.

  Već pri ulasku u gledalište bilo je jasno da scenografija nije samo okvir radnji: zbog desetaka jutenih vreća koje su curile s pozornice, nije bilo granice između fikcije i stvarnosti, glumaca i gledatelja. Scenograf Krešimir Tomac prostor je zamislio zemljano, sijena je bilo posvuda – po vratima, lusterima, stolcima. Tragovi su to života koji se naočigled raspada, ali i nekim sebičnim čudom o(p)staje.

  Život nije linearan, tragedije se događaju uvijek i preklapaju posvuda, pa su Tomac i Jovanović zgusnutost prostora i događanja postigli supostojanjem mikroscena. Vječno prisutni doktorov radni stol, klupa, ljuljačka... su i rekviziti, ali i ishodišta karaktera i akutnih ili kroničnih emocionalnih stanja likova.

  Sve je ogoljeno pred gledateljem stajalo od početka. Nije bilo klasičnih promjena scena, radnja se nije premještala nego produbljivala. Na sceni se ne odvija samo drama, nego ogoljavanje. Poput ljusaka luka ljušte se slojevi scenografije, priče i intime. Na kraju ostaju samo vrata, simboli prolaska, ali i nemogućnosti izlaska i trajne zatočenosti u vlastite živote. (Podsjetilo me to na memoare Güntera Grassa Dok ljuštim luk [Peeling the Onion], metaforu skidanja slojeva sjećanja, postupnog otkrivanja prošlosti, istine i krivnje.)
  

  Scenom, pak, dominiraju vrata na kotačima, pa se prostor i odnosi brzo razmjeste i preslože. Vizualno možda i najsnažnija jest scena u kojoj su vrata u nizu, uz pozadinsko svjetlo koje podsjeća na peć u kojoj nestaju likovi, njihove čežnje i promašeni životi, ali asocira i na dom, ognjište koje grije. Uz moćnu se glazbu sva vrata otvaraju istodobno, gotovo ritualno, kao prolazi u potisnute Vanjine, Jelenine, Sofijine, Marinine... svjetove. Sjajna redateljska i scenografska preciznost.

  Svaki scenski element ovdje je organski produžetak dramske radnje i unutrašnjih stanja likova, a glumci (pro)izvode i specijalne efekte, npr. kišu. Dokaz je to da ništa nije izvan glumčeva tijela, ništa u predstavi nije samo ukras, nego sve mora pulsirati kao dio iste cjeline.

  

  Atmosfera se uspostavlja ulaskom publike u gledalište – čuje se cvrkut ptica, likovi su na sceni, žive svoje živote. Leđima okrenut, na klupi sjedi i iz pljoske pije dr. Mihail Lvovič Astrov (u izvedbi Mladena Kovačića). Umorna pojava sugerira nekoga tko predugo svjedoči tuđim i vlastitim zabludama. Gospodski ga kostim – siva svilena košulja s vrpcom ispod vrata, sako nalik fraku i iznošene čizme, smješta negdje između epohe i propadanja. Kovačić ni ovaj put nije razočarao, iako je glumac od kojeg se s pravom očekuje i (nijansa) više.

  Okrenut leđima, ležeći, u nekoj drugom sloju zbivanja, dočekuje nas i Vanja/Ivan Petrovič Vojnicki. U pohabanim zelenim gumenim čizmama i jednostavnoj odjeći, uronjen je u vlastitu istrošenost. Igor Golub je iznimno uvjerljiv: dosljedan u energiji, koncentriran i glumački najzaokruženiji u ansamblu, od početka je emocionalni nukleus predstave i održava je i kada drugi posustanu.

  Iva Slavić kao dadilja Marina Timofejevna ponudila je dražesnu glumačku minijaturu. U smeđoj pregači velikih džepova i jednostavnim kostimom, njezina pojava priziva toplinu doma i onu tihu, starinsku postojanost kakvu Čehovljevi marginalni likovi često nose. Neke male uloge u ovoj predstavi preciznije su oblikovane od nekih nosivih.

  Draško Zidar kao umirovljeni sveučilišni profesor Aleksandar Vladimirovič Serebrjakov korektan je i siguran, u skladu s ulogom, ali i bez većih iznenađenja. Njegova 27-godišnja supruga Jelena Andrejevna kostimografski je kontrapunkt u crvenim haljinama bogatima volanima, čipkom i s ukrasima u kosi i kao takva simbolizira ljubav, strast, mladost i život koji unosi nemir u ustajalu provincijsku svakodnevicu. No, glumački se od Sare Lustig očekivalo više. Kako predstava odmiče, postaje opuštenija i uvjerljivija, ali ne postiže potrebnu slojevitost lika.

  Monika Duvnjak kao Sofija Aleksandrovna (Sonja), profesorova kći iz prvog braka, pouzdana je i tehnički sigurna, no slabija nego u nekim prethodnim ulogama u kojima sam je imala prigodu gledati. Bez problema izvršava zadatak, ali i njoj nedostaje dublja emocionalna artikulacija, sloj autentične predanosti koji Sonju čini jednim od emocionalno najpotresnijih Čehovljevih likova.

  

  
  

  Slično vrijedi i za Snježanu Lančić kao Mariju Vasiljevnu Vojnicku: u zanimljivom ljubičastom kostimu, kao jedina uz Jelenu koja izlazi iz zemljane palete, glumački je korektna, ali bez onoga nečega što bi njezin lik učinilo pamtljivijim.

  Peđa Gvozdić kao Ilja Iljič Telegin (Ribež) nenametljivo, ali precizno upotpunjuje atmosferu predstave. Njegova pojava i glazba su emotivno vezivo likova i scena, tihi pratitelj tuđih čežnji i promašaja. Suzdržanost i blaga apatija njegovoj su izvedbi dale toplinu i melankoliju, rijetku mekoću koju Čehov traži.

  Pojedine scene nose vrlo snažan emotivni naboj. Takav je intiman susret Jelene i Vanje, u kojem je vanjski scenski efekt: glasan nalet vjetra, produžio emocionalnu napetost.
  Kao na dvije razine svijesti scena je pomirenja Jelene i Sonje na stolu: iskreni smijeh, alkohol, povjeravanje, dok im se ostatak ansambla neprimjetno približava i zborski pjeva pjesmu o anđelima. Dok su one uronjene u vlastitu intimu, publika na dar dobiva širi emotivni okvir. Taj se trenutak čini kao istinski čehovljevski.

  Scena pucnjave zanimljivo je razigrana: glumci istrčavaju u gledalište, zastor se spušta, čime prizor nakratko poprima filmsku dinamiku potjere, a Ujak Vanja postaje pomahnitali bjegunac. Kada se zastor podigne, dočeka nas efektan kontrast izvanjskoga kaosa i ravnodušne rutine života koji se, svemu unatoč, nastavlja: Marina koja mijesi tijesto vraća predstavu u banalnu svakodnevicu.

  Iz te ponovno uspostavljene svakodnevice postupno se oblikuje i završna slika: Sonja i Vanja za stolom ispisuju račune, a oko njih ostali likovi tvore gotovo nadrealni tableau vivant - baka u ligeštulu, Telegin svira, Astrov i Jelena sa snopovima žita, profesor pjeva… vizualno moćan, ali ne i jednako emocionalan kraj.

  Kostima Marija Tomaševića već sam se dotaknula. Dosljedno prate koncept, vizualno je sve koherentno: smeđi, sivi, crni i tamnozeleni tonovi, grubi materijali, guma i istrošenost, emocionalna i materijalna.

  

  „Pravi umjetnik nije onaj koji je nadahnut, nego onaj koji nadahnjuje”, misao koja se pripisuje Salvadoru Dalíju, dobro pristaje uz Čehova, ne zato što bi svaka interpretacija trebala biti revolucionarna, nego zato što mu treba pristupiti s dovoljno umjetničke i vlastite hrabrosti da kroz njega progovori i nešto današnje, živo i osobno.

  Jovanović slavnoga ruskog dramatičara nije interpretirao kao nedodirljivoga klasika, nego je njegov tekst iz 1897. precizno oblikovao kao scenski laboratorij odnosa, unutrašnjih lomova i tihih osobnih poraza. Gledajući tako, ovaj Ujak Vanja je promišljen, solidan i u pojedinim trenutcima vrlo nadahnuto čitan, iako ne i kazališno iskustvo koje se dugo pamti.

  Djadja Vanja fascinantno je slojevit za scenu i glumca, ali i publiku, jer kao što ne tolerira glumu bez unutrašnje istine, tako ne dolazi u obzir ni gledanje bez poistovjećivanja.
  Istina je da je od ovakvoga dramskog materijala teško napraviti posve promašenu predstavu, jer u takvoj dubini i osrednja interpretacija pronađe vlastiti scenski puls.
  Ovako bogat, kompleksan i izazovan tekst traži minuciozno čitanje, a najvažniji su osjećaj za podtekst i precizno odmjeravanje ritma između izgovorenog i prešućenog – i upravo tu je ova predstava najtanja. Umjesto da titra ispod svake replike, ono neizrečeno često ostaje zatvoreno, ne dopire do kraja ni do publike, a čini se ni do glumaca.

  Iako je najavljeno 70 minuta, predstava traje više od sat i pol, što nije problem kad je ritam stabilan. Povremeni lapsusi većine glumaca dodatno narušavaju koncentraciju, osobito jer se uz Čehova svaka pukotina u ritmu osjeti. Izuzetak je Golub, koji ostaje dosljedan od početka do kraja.

  Jovanović i Virovitičani ponudili su nam na trenutke vrlo sugestivnu inscenaciju, ali ne i spektakl. Ne pokušava biti više od onoga što jest, a to je ozbiljan pokušaj iz klasika izvući živu, iako ne do kraja razrađenu suvremenost.

  

  Već sam rekla da svoga Ujaka Vanju Jovanović ne temelji ni na patetici ni na muzejskom odnosu prema klasiku. Čehova čita kao autora koji i danas precizno secira jalovost, čežnju i promašene živote. (Još je Platon govorio da čovjeka pokreću čežnja, emocije i znanje.)

  Ipak, ondje gdje bi Čehov trebao najdublje zaboljeti – u neuhvatljivoj mješavini nostalgije, melankolije i tihe spoznaje o promašenom životu, predstava ostaje na površini. Ni ansambl ni redatelj nisu do kraja uspjeli dotaknuti skrivenu srž teksta, neizrecivu tugu likova, koja se prelijeva i na gledatelja. Za taj je sloj uskraćena publika, ali i glumci.
  Svi elementi su tu, ali ne uvijek na istoj frekvenciji...

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj: Vanja Jovanović
  Dramaturg: Filip Rutić
  Scenograf: Krešimir Tomac
  Kostimograf: Mario Tomašević
  Scenski pokret: Melisa Beqaj
  Skladatelj: Ljudevit Laušin
  Oblikovatelj svjetla: Domagoj Garaj

  Igraju: Monika Duvnjak, Igor Golub, Vanja Gvozdić, Mladen Kovačić, Snježana Lančić, Sara Lustig, Iva Slavić, Draško Zidar, Mateo Pšihistal

Piše: