Anatomija očinske odsutnosti

Scena 55 HNK-a Split: Nina Mitrović, Susret, red. Patrik Sečen

• 

  Temi obitelji oduvijek je pripadalo stožerno mjesto u svijetu izvedbenih umjetnosti. S klasičnim grčkim dramama otpočeo je kontinuirani proces njegovanja ovoga najosjetljivijega sadržaja, koji se kasnije književno kanonizirao u elizabetanskome dobu, zadržao u baroku da bi opet procvao u klasicizmu, a potom postao neizostavnim artističkim dijelom svih stilskih formacija 19., 20. i 21. stoljeća. Mnogi su književni velikani ispisali svoja ponajbolja djela analizirajući odnose u obitelji kao ključne za razvoj pojedinca, ali i zdravog društva. Sofoklo, Euripid, Shakespeare, Calderon de la Barca, Schiller, Ibsen, Strindberg, Tolstoj, Dostojevski, Čehov, Kafka itd., literarni su temeljci u koje se zagledaju i suvremeni dramski autori kad žele izravno progovarati o utjecaju odgojnih metoda na dinamiku dječjega odrastanja. Djetinjstvo kao jedan od najčešće oblikovanih motiva u dramskoj umjetnosti, danas je sveprisutan i zbog njegove popularizacije kroz suvremenu psihologiju i društveni aktivizam. Danas svi pouzdano znaju kako je prvih pet godina djetetova života najosjetljivije razdoblje, nukleus iz kojeg izrasta osjećaj samopoštovanja i zdravoga sebeljublja.

  Posljedicama disfunkcionalnosti na relaciji roditelj–dijete u ranome djetinjstvu, bavi se psihološka drama Susret u režiji Patrika Sečena, izrasla na emotivnome i dubokome tekstu Nine Mitrović. Karla Mesek i Patrik Sečen preuzeli su kao dvojac u svoje ruke dramaturgiju, scenografiju, ali i kostimografiju. Minimalistički postavljenu scenu (stol, sjedalice, telefon, pepeljara, križaljka i jedna kemijska olovka) u potpunosti su podredili dijalogu kao dominantnome dramskom iskazu. 90-minutna predstava pred gledatelje iznosi obiteljsku situaciju susreta (nakon stanovita vremena) sina Andreja i oca Stanka, koji već neko vrijeme živi sa spoznajom da je ozbiljno i nasmrt bolestan.

  Dva velika glumca splitskoga HNK-a, jedan doajen (Trpimir Jurkić), a drugi pripadnik mlađe generacije koja tek stasa (Stipe Jelaska), maestralno su na scenu donijeli dva različita karaktera, dva potpuno različita naraštaja, a samim time i neminovni sukob koji gradacijski uzlijeće do vrhunca kako bi se u katarzi dijelom i razriješio. Od prvih prizora Susret se nameće kao predstava koja se tiče sviju, pa se i interakcija s publikom brzo ostvaruje na psihološkoj razini. Na trenutke kao da je i sama bila prisutna za stolom gdje otpočinje toksična i napeta komunikacija između dvoje stranaca, usamljenoga oca i neshvaćenoga sina. Najveća je vrijednost ovoga komada u nevjerojatno autentičnoj glumi koja promatrača dovodi i do suza, što je prvi znak rekognicije, znak proživljenoga, ali i snažan poticaj za probijanje granica koje se naoko čine nepremostivim zidovima. Realitet svakodnevice ove obitelji, koja se doima kao i svaka druga suvremena, obična obitelj, mogao bi se izreći u nekoliko crtica: 30-godišnji pomalo rastreseni sin posjećuje mrgudna oca (koji nakon ženine smrti živi sam) na tetin nagovor.

  I dok Stanko silno priželjkuje poziv kćeri Tanje, dolazi mu onaj kojega nije iščekivao, upravo onaj kojega je na neki način u mislima prekrižio. Pojavom razmetnoga sina otpočinje razotkrivanje bolnih obiteljskih odnosa: odmatanje klupka seže do ranoga Andrejeva djetinjstva obilježena majčinom blizinom i očevom emocionalnom odsutnošću. Trpimir Jurkić sugestivno  utjelovljuje muškarca starijega kova (facijalnom izražajnošću i govorom tijela), prilično surova i nenaučena na iskazivanje osjećaja prema bližnjima, ali odgovorna u pružanju materijalne pomoći svojoj djeci i supruzi. Drama problematizira osobine vjernosti i odanosti kao najbitnijih segmenata u bračnome odnosu.

  

  U ovome psihološkome komadu njihov je subverzivac otac, a svjedok sin kojemu je destruktivno očevo ponašanje uništilo samopouzdanje i zarana stvorilo iracionalni osjećaj krivnje. Njihov dijalog odvija se u stalnoj napetosti, obostranu zamjeranju i nepopustljivu podbadanju. No iskreno iskazivanje osobnih stajališta o mnogim životnim situacijama koje prolaze ili su prošli (o ženama, očevoj nevjeri, Tanjinim posjetima psihijatru, Andrejevu razmišljanju o očinstvu i strahu od braka), oca gunđala i sina koji podsvjesno oponaša njegove grijehe, postupno vodi približavanju i osjećaju da je razumijevanje između njih dvojice ipak moguće unatoč nepremostivim razlikama u psihičkoj konstituciji. Mnogi detalji u kostimografiji i mizansceni podcrtavaju dijalog koji se većinom odvija kao monolog onoga drugog, koji ne čuje ili prešućuje činjenice.

  Četiri detalja promatraču su stalno pred očima: očeva križaljka, napolitanke Jadro, očeve izuvene kućne šlape, Andrejeve limenke piva i cigarete, koje se pale u inatu jedna za drugom. Svaki na svoj način odražava stav govornika, simbolizirajući kontekstualno i razloge udaljenosti između oca i sina, ali i skrivenu potrebu da se ona i prevlada. Izuvene šlape aluzivno asociraju na očev buntovni otpor, ali i na neku prirođenu nonšalantnu samovolju iza koje se skriva strah od samoće i bolesti; donesene napolitanke na mogućnost izmirenja, očeva križaljka na strategiju rješavanja problema, dočim cigarete i pivo uvijek zrcale pretjeranu nervozu i pokušaj bijega od stvarnosti. Stipe Jelaska dojmljivo je na sceni oživotvorio duhovno zrela mladića, u potpunosti svjesna svojega genetskog nasljeđa stečena u djetinjstvu, ali i nemoćna da se u potpunosti uhvati ukoštac s podsviješću. Jedan sačuvani dječji crtež i figurica konjica na trenutke će smekšati očev despotizam, ublažiti sinovljeve frustracije i značajno izmijeniti gledišta kod obojice. Upravo taj neosuđujući uvid u nesavršen svijet onoga koji je po krvi blizak, katarzično je naznačen s iznimnim emocionalnim nabojem u završnici verbalnoga duela bez pobjednika.

  

  Iz Susreta Nine Mitrović autorski tim predstave uvjerljivo je i gotovo mimetički ekstrahirao univerzalno značenje uvijek aktualne problematike komunikacijskih obrazaca unutar obitelji kao najvažnijeg oblika društvenoga mikrosvijeta međuljudskih odnosa. Harmonično usklađenim segmentima (scena, zvuk, gluma), Karla Mesek i Patrik Sečen impresivno su uprizorili trijumf razumijevanja i oprosta nad prijezirom i malodušnošću.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 2. lipnja 2026.

  Autorica: Nine Mitrović
  Režija: Patrik Sečen
  Dramaturgija: Karla Mesek
  Scenografija: Karla Mesek i Patrik Sečen
  Kostimografija: Karla Mesek i Patrik Sečen
  Dizajn svjetla: Patrik Sečen
  Oblikovatelj zvuka: Krešimir Milas

  Igraju: Trpimir Jurkić, Stipe Jelaska

Piše: