Sveto i profano na smetlištu civilizacije

Zagrebačko dramsko kazalište Gavella: Carmina Burana, autorski projekt Kokana Mladenovića

• 

  Posljednja predstava prije ponovnoga zatvaranja drage nam Gavelle, ovaj put kako bi se ugradila klima u gledalište, a što, nadamo se, neće potrajati nakon ljetnih mjeseci, bila je vrlo svečana i pomalo sjetna. Ravnatelj Dražen Ferenčina je i na kraju svoga mandata ponudio vjernim Gavellinim gledateljima nekoliko kazališnih poslastica, a jedna je Carmina Burana koju smo gledali na zadnjoj generalnoj probi i kao posljednju ovosezonsku izvedbu. Predstava je ostala jednako zaigrana, glumački impresivna, duhovita, u stalnoj, ali blagoj interakciji s publikom, kritična prema sadašnjemu trenutku, s referencama na mnoge nam krizne situacije, aktualna i posebna, prva kazališna predstava nastala prema predlošku rukopisne zbirke Pjesama iz Benediktbeuerna (lat. Buria) u kojoj je više od 254 srednjovjekovnih pjesama i dramskih tekstova uglavnom iz razdoblja XI., XII. i XIII. st., u ozračju križarskih ratova, većinom napisanih na srednjovjekovnome latinskome jeziku, tematski raznolikih: od ljubavnih pjesama do krčmarskih napitnica o vinu, plesu i kocki, satiričnih, provokativnih, duhovitih.

  Koliko je samo dimenzija i slojeva u predstavi, mogućih ključeva dekodiranja, stalnih sitnih intervencija, umjetničkih i političkih asocijacija prema redateljskoj ideji Kokana Mladenovića, ali i zamislima autora tekstova – uz Mladenovića to su Karla Leko i Dubravko Mihanović, koji su i dramaturzi, a iz Gavelle napominju kako se „…u hodu stvara(o) kazališni materijal, ispreplićući literarni i tekstove nastale iz zajedničkih improvizacija“.

  „Pomišljamo na apokaliptične vizije danas koje smo pronalazili već u četrnaestome stoljeću, a koje su nam dostupne u Pariškome glagoljskom zborniku, u pjesmi Svit se konča koju znalac hrvatskoga srednjovjekovlja Stjepan Damjanović uspoređuje s bičevalačkim talijanskim pjesmama i s korpusom Carmina burana iz njemačkoga trinaestoga stoljeća, pronalazeći općeeuropski motiv u tom trenutku. A u našemu trenutku mi ga pronalazimo kad je materinski nam hrvatski jezik navodno ponovno, premda je uvijek u njoj bio, došao u Europu. Jer i motiv su i intonacija ove satirične pjesme općeeuropski i općehrvatski i općesvjetski: Svit se konča i slnce jur zahodi, / pravda gine, ljubav stine, tma ishodi. / Djaval jure svoju vojsku kupno vodi, gda se svrši Sveto pismo dan prihodi. // Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga, / vsaki ki je z Babilona njim se ruga. / Gdo to slišah, obuje mi srce tuga, / ar je nesklad, krivo gleda drug na druga. [...]“ (Mira Muhoberac).

  

  
  

  Predstava počinje dovođenjem srednjovjekovnoga mansiona (scenografkinja: Irena Kraljić), ali i ratnoga i povezanoga uz smeće, otpad, kraj, smetlište civilizacije, kontejnera koji guraju glumci, srednjovjekovni pjevači, histrioni, akrobati, komedijanti, možda i političari, kreatori života, pjevajući pjesmu Kolo od sreće vrteći se ne pristaje, a kotač sudbine vrti se i zastaje na simbolu, znaku smrti, mrtvačkoj glavi, a tako i završava zaokružujući sudbinu svijeta iz koje se ne može pobjeći. Naime, iz Carmine Burane je Carl Orff 1937. za svoju kantatu preuzeo 25 pjesama od kojih se najdramatičniji taktovi golijardske pjesme O, Fortuno čuju na početku predstave, ali i na kraju, onda kad se naslućuje kraj, prenoseći pjesnički kompozicijski okvir na predstavu. U srednjovjekovnoj i antičkoj filozofiji Kotač sreće ili Rota Fortunae iz Carmine Burane pripada božici Fortuni, a simbol je hirovitosti sudbine koju preispituju glumci – srednjovjekovni putujući glumci, a zna se da su autori pjesama iz Carmine Burane školnici-lutalice, golijardi s područja Škotske, Engleske, Francuske, Okcitanije, Aragona, Kastilje i Svetoga Rimskog Carstva.

  Jedan je dio ove žanrovski raznolike predstave predavački, kako bi se, u maniri  srednjovjekovnih obraćanja, publiku informiralo o činjenicama koje se u predstavi reproduciraju na umjetnički poseban način, uz vrlo brze i dinamične transformacije, izlaske iz kazališne kutije i ulaske u nju, uz puno simbola i simbolike koje kreiraju maske, perike, kostimi, rekvizitarij, uz dim i svjetlosne kreacije koji pridonose atmosferi (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik). Tako je vrlo maštovito riješen Vitez u izvrsnoj interpretaciji Kristijana Petelina koji nema konja, ali besprijekorno jaše na i po pozornici noseći vrlo spretno predimenzionirani mač, a umjesto njegova, na sceni je konjić-igračka na kojemu se vrlo spretno kreće uvijek tjelesno izvrsno pripremljena Anja Matišić, Djeva bajna.

  Posebno je zanimljivo i redateljski i glumački riješen ogroman zmaj, sa svim svojim konotacijama. Grade se na sceni i provokativne kule i sukobljavaju gradovi, kraljevski se svjetovi razotkrivaju, s izvrsnim Svenom Šestakom kao Kraljem, cijela je povijest svjedočanstva kritizirana i ismijana. Iznimno spretni i posvećeni glumci poigravaju se književnim i inim stereotipima, nimalo vulgarno, ali tjelesno vrlo osviješteno, međusobno se nadopunjujući i nadograđujući se. Glumci i glumice imaju vrlo zahtjevan zadatak i u govornim kodovima, ponekad izgovaraju didaskalije, sinkronizirano se i ritualno, koordinirano krećući i govoreći (suradnik za scenski pokret: nevjerojatni Damir Klemenić), višeglasno pjevaju (autorica glazbe: Irena Popović Dragović), nadograđujući se i ulazeći u različite identitete presvlačeći se brzo, mijenjajući dijelove kostima, kapu, šal, plašt i postajući netko novi i drugi, od patuljka u izvedbi majstorice transformacije, Antonije Stanišić Šperande do Isusa u maštovitoj i fizički zahtjevnoj interpretaciji Marka Petrića koji visi iznad scene i silazi na pozornicu kao Superman, kao i Boga u izvrsnoj interpretaciji Ksenije Pajić koja govoreći mijenja kodove i gramatičke rodove, kao duhovit i univerzalan kontrapunkt poziciji žene tijekom stoljeća.

  

  Kostimografkinja Marita Ćopo još je jednom vizualno nadogradila predstavu kreirajući funkcionalne, šarene, srednjovjekovne, ali i univerzalne, prihvatljive, nosive kostime upotpunjene kapama, šalovima, plaštevima, cipelama, koje glumci vrlo brzo i spretno presvlače. U predstavi se posebnim kostimografskim rješenjima i novom svježom energijom vrlo lijepo uklopio Ivan Simon, kojega smo dosad mogli gledati u samo dvjema produkcijama, kao i Laura Kaliger, mlada glumica koja i glasom i stasom vrlo dobro parira ženskoj glumačkoj kremi Gavelle. Matija Gašpari, mladi glumac, nova Gavellina nada, također se lijepo prezentirao, pogotovo kao impresivna pjevačka imitacija na kocki s mačem i gitarom.

  Publika je duhovito involvirana tematikom, ali i ulazima kroz vrata za publiku u gledalište i izlazima, podijem koji duboko ulazi u gledalište i koji je izvrsno iskorišten, kad npr. Bojana Gregorić Vejzović suvereno vladajući gledalištem impresivno, u genijalnom kostimu s dugim šlepom kreće preko mosta (do)noseći smrt koja neminovno šeće kroz publiku do pozornice ili kad Tena Nemet Brankov u jednome od svojih zaigranih i posebnih identiteta skuplja uz pomoć publike til kojim je nekoliko minuta prekrivena cijela publika kako ne bi vidjela jasno ili kako bi gledala kroz mutni veo u daleku povijest ili kako bi joj se promijenio zor. Pravi je majstor komunikacije s publikom Hrvoje Klobučar, koji i u ovoj predstavi vješto balansira između glume i privatnosti, izabirući među publikom dobre sugovornike i suradnike, prelijevajući umjetnost preko ruba pozornice u mnogim svojim identitetima.

  Malo je predstava slične religijsko-svjetovne tematike i ludičnosti, igrivosti i duhovitosti koje sam rado i puno puta pogledala; tako me sjećanje vodi predstavi Ecce homo redatelja Joška Juvančića Jupe na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985. i u još davnije vrijeme, u 1968. godinu kad smo kao djeca prvi put gledale takav izazovni kazališni žanr u režiji Božidara Violića koji je na DLJI postavio Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine Marina Gazarovića i Tonka Maroevića.

  

  U Gavellinoj predstavi Carmina Burana suvremeni nam se život prikazuje kroz prizmu srednjovjekovlja, prizivajući boleštine, medikamente, moćnike, (ne)stvarne (ne)prijatelje, ispreplećući na pametan i kazališno impresivan način sveto i profano. Glumci su 29. svibnja ispraćeni pravim ovacijama. S razlogom.

  Savjet: svakako pogledati predstavu u sljedećoj, nadamo se skoroj, kazališnoj sezoni.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 2. lipnja 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj: Kokan Mladenović
  Autori tekstova: Kokan Mladenović, Karla Leko, Dubravko Mihanović
  Dramaturzi: Karla Leko i Dubravko Mihanović
  Autorica glazbe: Irena Popović Dragović
  Scenografkinja: Irena Kraljić
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Suradnik za scenski pokret: Damir Klemenić
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistentica redatelja: Mirta Mikloušić
  Asistentica scenografkinje: Marta Dogan
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autor fotografija: Samir Cerić Kovačević
  Inspicijentica: Snježana Majdak
  Šaptačica: Ana Dulčić

  Igraju: Ksenija Pajić, Sven Šestak, Bojana Gregorić Vejzović, Matija Gašpari, Tena Nemet Brankov, Hrvoje Klobučar, Laura Kaliger, Kristijan Petelin, Antonija Stanišić Šperanda, Ivan Simon, Anja Matišić, Marko Petrić

  Izbor pjesama iz Carmine Burane preveo: Zlatko Šešelj
  Tekst i glazba songa Za Krista i kralja: Matija Gašpari
  U predstavi se koristi citat iz teksta O dobroti Slobodanke Bobe Đuderije

Piše: