Filozofski scenski traktat

59. Dubrovačke ljetne igre: Matko Sršen, Darsa – Farsa, red. Matko Sršen

• 
  Nakon za Gundulićevu poljanu ambijentaliziranog Dunda Maroja zagrebačkog HNK, 59. dubrovačke ljetne igre nastavile su držićijadu praizvedbom predstave Darsa-Farsa Matka Sršena u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića.
  
  Matko Sršen, autor teksta i redatelj, stvaratelj je specifične spisateljske i teatarske poetike, pisac je u Držićevu govoru rekonstruiranog Pometa – nikad pronađene komedije koja je prethodila Dundu Maroju, na Igrama je režirao više puta, tako je prvi put postavio na scenu Držićevu pastoralu Venere i Adon (1983. na Držićevoj poljani u sklopu Dubrovačkih dana mladog teatra sa Zagrebačkim kazalištem mladih i Teatrom &TD), a sa svojim američkim studentima je 2004. na Lovrijencu Grižulu reinterpretirao kroz Sorkočevićevu glazbu. No, na praizvedbi i premijeri teksta, kojemu je Ministarstvo kulture dodijeljilo i 2. nagradu Marin Držić, Sršen iz rekonstrukcije i reinterpretacije ide prema konstrukciji moderne farse pisane dvostruko rimovanim dvanaestercem.
  
  Na sceni atrija Kneževa dvora, koja je problematična u akustičkom smislu za same glumce (inače scena atrija Dvora je za dramske izvedbe posljednji put korištena još 1977. za Herakla Marijana Matkovića u režiji Georgija Para), no jedino moguća za ovako napisani tekst, postavio je suvremenu farsu iz pozicije vlastite interpretacije odnosa dubrovačke vlasti (odnosno vlastele) prema samom Držiću, odnosa koji u sebi reflektira i općeniti odnos vlasti prema umjetniku. Dum Marina nema, no ipak je on glavni lik: zbog njega se u središtu same vlasti, u Kneževom dvoru, okupljaju tri lika Držićevih komedija kao senaturi Dubrovačke Republike – Skup, Dundo Maroje (koji je i knez) i Zlati Kum – razigrani Predrag Vušović (koji je ipak na premijernoj izvedbi bio glasovno indisponiran, što je stvorilo probleme u razumijevanju izgovorenog), Maro Martinović i Niko Kovač. Višestruko su to karakterizirani likovi, Sršen koristi brojne Držićeve karakterizacije pridodajući im i svoje – nisu oni samo senaturi, sva tri lika zastupaju i različita politička uvjerenja kontekstualizirana u vrijeme sredine 16. stoljeća s dubrovačkom Slobodom koja unutar oligarhije postaje farsa za sebe. Držićevi likovi postaju suci na tajnoj sjednici Senata, na kojoj je ipak najvažnija dobra hrana.
  
  Vlast pjesnika osuđuje za urotu, no Držić je samu vlast u svojim djelima već davno osudio. Senaturi tako postaju i „obrazi od mojemuča, papagala“, jednostavno Negromantovi i Držićevi ljudi nahvao u stvarnoj scenskoj metamorfozi na drugoj sjednici Senata, sada već u stanjima smrti, umiranja, raspadanja i pokušaja otkupljenja i oslobođenja od starih grijeha. Dok se u pozadini pojavljuje Vica (smirena i iznimno dojmljiva Izmira Brautović) objedinivši brojne Držićeve ženske pučke likove, ovdje i s naglašenim vojnovićevskim reminiscencijama. Sluškinja je to koju je knez davno ostavio bez časti, no sluškinja koja jedina može dati odrješenje. Dramaturški razlozi pojave Gospe (glasom i stasom utjelovila ju je Dijana Hilje) ostaju prilično nejasni.
  
  Bila je to zanimljiva scenska vizija s Držićevim likovima i suvremenim konotacijama. No, Sršenova farsa prerasla je žanrovske okvire, pa je tu bilo svega i svačega – od dubrovačke renesansne vanjske politike do Vojnovićevih motiva. Previše za jednu predstavu. Unatoč dobro razigranom prostoru, uz pomoć svjetla Saše Mondecara, zanimljivih scenskih detalja Svana Riedla i ironičnih renesansnih kostima Ike Škomrlj i Elvire Ulip, Sršenova farsa prenaglašene hermetičnosti s osjetnim dinamičkim padom u drugom dijelu, ostat će zapamćena više kao filozofski scenski traktat, nego kao smislena i razložna kazališna predstava.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. kolovoza 2008.
  (iz teksta Dubrovačka držićijada)

Piše: