Grad pred publikom i glumcima

59. Dubrovačke ljetne igre: Marin Držić, Skup, red. Ivica Kunčević

• Dubrovačka ovoljetna držićijada došla je do kraja festivalskom produkcijom Skupa, uz Dunda Maroja najpoznatije Držićeve komedije, komedije za koju sam dum Marin kaže da je "uzeta iz Plauta", no komedije kojoj je Plautova Aulularija gotovo samo lajtmotiv za Držićeve likove renesansnog Dubrovnika koji o ljubavi, škrtosti i lakomosti progovaraju iz vlastitih pozicija. Skup je komedija situacije u kojem se Dubrovnik zrcali, kako tada, tako i danas. A, tek stoljeće kasnije Držićevi živopisni likovi okamenit će se u tipove comedie dell'arte. No Držić ih ni u kojem slučaju ne tipizira, njegove riječi, parovi na sceni živi su koliko je živ i dum Marin. Zato i Skupa treba uvijek iznova teatarski propitivati. U Dubrovniku, međutim, postoji teatrološka zamka: Spaićeva inscenacija Skupa na Igrama od 1958. do 1971. i u obnovi od 1986. do 1989. u PUŠ, svojom realističkom režijom, odabirom prostora i genijalnim Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, generacijama Dubrovčana stvorila je gotovo okamenjeni predložak onoga što bi Skup trebao biti. Zato je svaki pokušaj nove inscenacije vrijedan pozornosti.
  
  Nakon niza gostujućih izvedbi Dunda Maroja i Skupa odigranih na pozornici kao kazalište na otvorenom, Ivica Kunčević je Skup na Boškovićevoj poljani postavio kao istinski ambijentalnu predstavu, neponovljivu u nekom drugom prostoru, izvanredno razigravši taj prostor na način da Grad stoji pred publikom i glumcima. Iako u predstavi nema prologa, Njarnjas-Grad postaje prepoznatljiv sam po sebi. Kunčević ne radi radikalne rezove i lomove te donosi Skup kao renesansnu komediju razložno slijedeći njenu višeslojnost. Tezoro (novac) je od početka do kraja glavni lik predstave. Upravo tu se pokazuje Držićeva ingenioznost, njegove riječi, vezane uz novac, zvuče danas suvremenije nego u renesansno doba. Skup je u predstavi za taj novac spreman i ubiti, a suvremenost – pa i svevremenost – prisutna je i bez negacije Držićeve renesansne eruditske komediografije. U takav okvir Kunčević unosi i distorziju – stranci koji cijelo vrijeme kao da gledaju predstavu, na kraju će tezoro i odnijeti, dok Držićevi likovi, u ironičnim renesansnim kostimima Danice Dedijer i uz nostalgičnu glazbu Frana Đurovića, još samo mogu promatrati Njarnjas-Grad u svoj aktualnosti stanja lakomosti i inih mana koja su općehrvatskoj suvremenosti jače izražena nego u Držićevo doba.
  
  U razigranom Festivalskom dramskom ansamblu treba istaknuti vrlo dobrog Gorana Grgića kao Skupa koji ne odustaje od komedijskog, no humor je to suptilnih naznaka, bez igranja na prvu loptu i Doris Šarić Kukuljicu kao izvanrednu Dobru koja govorom, gestom i mimikom igra svevremenu dubrovačku gospođu. Kunčevićev Skup nije predstava bez mana: ima u njoj i osjetnih dinamičkih padova koji rezultiraju djelomičnom monotonijom, pojedini likovi ostaju tek na razini ilustracije, no predstava, koju je premijerna dubrovačka publika nagradila dugim pljeskom, svakako je novo, suvremenije i zanimljivo čitanje tog vječnog klasika.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. kolovoza 2008.
  (iz teksta Dubrovačka držićijada)

Piše: