Pisac između pirandelizma i neorealizma

HNK u Splitu: Eduardo de Filippo, Velika magija, red. Goran Golovko, premijera 31. siječnja 2008.

• 
  Budući da je poslijeratni desikovski nadrealizam dostupnošću Fiatovih sve jeftinijih automobila gubio svoju aktualnost, pisac Napuljskih miljunaša se po svojoj glumačkoj zadanosti potrebe osobnog sudjelovanja u trendovima vremena okrenuo od samog sebe i u međuprostoru poslijeratnog siromaštva i nadolazećeg bogatstva pokušao realističko svoje dramsko oblikovanje zbilje zamijeniti utjecanjem krajnjem solipsizmu s osloncem na ponovno kritičko naglašavanje umjetničkih vrijednosti Pirandellove ostavštine (jer rado je i brzo zanemarena pripadnost poznatog dramatičara i nobelovca Musolinijevoj stranci). Tako je de Filippo zaronio u tvorbu sadržaja u kojem mužu, nakon što mu je supruga pobjegla s ljubavnikom, a to izvela tako da mađioničarskim trikom jednostavno nestane, veliki opsjenar poslije mnogih peripetija na koncu sugerira da je ona zatvorena u maloj kutijici te da će se pojaviti ako on kutijicu otvori "s punom vjerom u njezin povratak". Opsjenar tako muža upućuje prema nekoj drugoj realnosti, u područje njegove svijesti i vjere.
  
  Pa iako je de Filippo preko lika iluzionista, opsjenara, uporno zbilju zamjenjivao istinom koju može vidjeti tek treće oko promatrača, ona je ipak ostala neponištena. Jer čitatelj i gledatelj su u prvim prizorima suočeni s time da je gospođa zaista pobjegla s ljubavnikom. I ta realnost je i dalje živjela ispod gomilanja opsjenarskih riječi. Zahtijevala je svoj istinski sukob i razrješenje. I na tom početku stvari de Filippov pirandellizam se urušava. Realist de Filippo pobijedio je uzlet u filozofiranje. Vratio se samome sebi. Za tu zamka koju je, možda i nesvjesno, sam sebi postavio zaista bismo mogli kazati da je to bila njegova la grande magia za očuvanje sebe. Ali možda je sve to skupa bilo i nešto drugo. Možda je izvorni realist de Filippo zametnuo tek jednu rafiniranu polemiku s pirandelizmom da bi rastvorio prostore njegove opsjene, a tek usput sebe odglumio drugačijeg nego što jest. Na kraju krajeva, de Filipp je ipak bio glumac.
  
  Redatelj Goran Golovko bio je, naravno, u velikoj nevolji. No, vjerovao je da će je utjecanjem raznim redateljskim urednostima svladati. No, uza sva nastojanja u kojima su izdašno sudjelovali scenograf Tihomir Milovac i skladatelj Mirko Krstičević, pa i dobri glumci Ivica Vidović, Frane Perišin i karizmatična glumica Dijana Vidušin (kakva šteta što je otišla iz Splita!), ostalo je nejasno vjeruje li njegova predstava u treće oko kojim treba, prema uputama mađioničara, doživljavati svijet, vjeruje li da čovjek zaista može proći kroz zid ako u to vjeruje. S druge strane, predstava nije zametnula ni pretpostavljenu polemiku s pirandelizmom. Ukratko, razlog njezina pojavljivanja na repertoaru upućivao je na zbunjenost kazališnog trenutka.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 13. siječnja 2009.
  (iz teksta Od zlorabljenog Euripida do razložnih predstava)

Piše: