Ženski omnibus

HNK u Osijeku: Riba ribi grize rep, red. Damir Mađarić

• 
  Oprez, umjerenost i samospoznaja odlikuju cjeloviti redateljski rad Nine Kleflin i Damira Mađarića koji u ženskom dijelu osječkog dramskog ansambla pronalaze i pravilno usmjeravaju ogromnu količinu energije, znanja i iskustva u prikazbi sedam sažetih, tematski odijeljenih dramskih minijatura temeljenih na dramskim tekstovima suvremenih američkih autora Johna J. Wootena (Glavna uloga), Cathy Celesie (Sve za tebe), Elaine May i Alana Arkina (Riba ribi grize rep), Erica Lanea (Spomenik ocu domovine), Mary Louise Willson (Izgubljene), Jane Martin (Ljepota) i Nine Shengold (Bez zaustavnog traka), a nadnaslovljenih upravo po jednom od tekstova – Riba ribi grize rep. Uspjeh je predstave, uz redateljski imperativni perfekcionizam, ponajviše ovisio o nadarenosti i glumačkoj sposobnosti većeg dijela osječkog dramskog ansambla i to onog snažnijeg, ženskog: Ljiljane Kričke-Mitrović, Lidije Florijan, Mire Perić Kraljik, Anite Schmidt, Radoslave Mrkšić i Tatjane Bertok-Zupković koje su u predstavi u najmanje dvjema ulogama. Scenografija Osmana Arslanagića nije bila odveć na strani glumica. Vrlo jedostavna, statična i time jednolična, sastojala se desetak kipova ljudskih figura poslaganih u polukrug koji kao da dodatno propituju svaki pokret i riječ glumica na sceni, kauča, klupe, stola i stolice te minijaturne replike polemičnog Vucina kipa Oca domovine, smještenog na središnjem osječkom trgu. Taj mini Starčević ujedno je i pokretač najslabije uobličene jednočinke. Prilagodba Nine Kleflin kratkog dramskog teksta Erica Lanea izrazito je napregnuta što rezultira s mnoštvom nelogičnosti. Laneov tekst teško podnosi grotesknost Vucine umjetničke vizije te tragikomičnost osječke nedavne političke situacije koja grandioznost poetike ružnoga umeće namjesto Grupe građana, rijetkog osječkog europskog daha. Mađarić jednostavno nije imao mogućnosti približiti tu adaptaciju gledatelju koliko mu god njeni dijelovi bili sinkrono bliski.
  
  Ravnodušnost u publike mogla se odčitati i u nastupu Lidije Florijan i Anite Schmidt koje su šparale energiju za ono što će uslijediti. Tatjana Bertok Zupković, ponajbolja u ulozi Gđice Vidović u inteligentnoj igri sa svojom šeficom Gđom Mayer u izvedbi Radoslave Mrkšić u naslovnoj minijaturi, odaje potpunu sigurnost, osviještenost u svoju glumačku vještinu. Sjajno profilira i vodi lik mile, poslušne, povučene i uštogljene sekretarice koja se pod utjecajem alkohola i konačne svjesnosti u nedovoljnost i nemogućnost dokazivanja i ostvarivanja, pretvara u šizofrenu osobu, potencijalnog ubojicu slavnih kako bi tim činom i sama postala slavnom. U početku Tatjana Bertok-Zupković podčinjenost utjelovljuje zgrbljenim tijelom, stopalima izokrenutim prema unutra te grimasom zečjih usnica, potom polagano se ispravljajući kako biva osvještenija u svoju tjelesnu snagu, jedinu prevlast nad šeficom. U trenutku kada izgovara svoju bolesnu misao gledamo glumicu u ponajboljem izdanju: ludilo potencira rad svih mišića, izbuljuje oči, grči lice hinjenim smijehom, uzdiše glasno i neravnomjerno, mijenja intonaciju i ritam, a niti jednog trena ne bježi u karikaturu. Radoslava Mrkšić u istoj jednočinki obrnuto prepisuje lik sekretarice. Izmjene podčinjenosti Radoslava Mrkšić vrlo dobro podnosi. Osjetna je neuvjerljivost prilikom davanja rezolutnih zapovjedi, u pogledu s visoka glumici ponajviše smeta njezina melankolična osobnost, ali baš iz tog razloga kada prelazi u stanje žalovanja nad svojom sudbinom, gubitkom muža, iskazivanje pozitivnih osjećaja spram podčinjene djelatnice, Radoslavi Mrkšić je besprijekorna. Kostimografkinja Marija Šarić-Ban u naslovnoj minijaturi morala je više pripaziti na kontrast pri odabiru odjevnih predmeta. Koliko god se jeftin i ofucan pravilno činio sekretaričin kostim i cipele, isti slučaj je bio i s odjećom šefice, a to je pogrešno aludiralo na njihovu jednakost.
  
  Završnu jednočinku Bez zaustavnog traka Anita Schmidt čini najupečatljivijom. Tragičnost životnih sitnica nemoguće je uočiti uslijed brzine smrti koliko god ona polagana bila, mogućnost viđenja života pred smrt koji nismo preživjeli uistinu je sranje kako glumica s prezirom izgovara. Protagonistica biografskom točnosti u ulozi Rute, sredovječne žene sa skrivenim tragedijama, u odličnoj suigri s Tatjanom Bertok-Zupković, šesnaestogodišnjom problematičnom tinejđericom Bobi, prolazi dugi put od zatomljavanja osjećaja, svjesnosti u puko preživljavanje, pa sve do trena kada sitnica, ponovno majčinstvo, kćer, daju povod euforiji i, razumije se u takvoj scenskoj atmosferi, smrti.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.
  (iz teksta U potrazi za malom scenom)

Piše: