Potpuna besmislica

Yasmina Reza, Razgovori nakon pokopa, red. Damir Munitić

• 
  Zapanjujuća nenamjerno montirana poveznica između osječkih dramskih premijera i ovoga će puta biti realizirana. Nakon završne scene Ribe kojom dominira ugođaj prolaznosti slijedi premijerno uprizorenje Razgovora nakon pokopa Yasmine Reze kojem se nakon umetanja sufiksa osječke drame ne osjećam isuviše domišljat, ponajprije iz razloga što ogorčenje moglo iščitati čak i na licima tvoraca te potpuno neuspjele predstave. Ne sjećam se kada se neki naslov zadržao kraće na repertoaru osječke kazališne kuće. Uglavnom, osječki Razgovori nakon pokopa počivaju isključivo na domicilnim glumcima: Tatjani Bertok-Zupković (Édith), Lidiji Florijan (Élise), Miri Perić Kraljik (Julienne), Velimiru Čokljatu (Nathan) i Milenku Ognjenoviću (Pierre). Obiteljsku dramu u francuskoj ruralnoj sredini provocira smrt oca Simona Weinberga koji je, po vlastitoj želji, pokopan ne u obiteljskoj grobnici, uz suprugu, već ispod ledine svog imanja. Oko groba okuplja se nje ovo troje djece u srednjim godinama, Nathan, Édith i Alex. Kasnije pristižu i ujak Pierre te ujna Julienne. Potenciranje sukoba u rukama je jedine osobe koja obitelji ne pripada, suvišne Élise, bivše Alexove, a potencijalne Nathanove ljubavnice. Načeta je gomila opće obiteljsko-ljudskih problema, sukoba, profesionalne, ljubavne, seksualne nerealiziranosti. Raznovrsna reakcija dramskih likova rijetka pitanja razrješava.
  
  Potpuna pomirba bila bi nerealna, poništila bi osobnosti te dala protagonistima snage da posegnu za zabranjenim – za nadom. A u destrukciji svog lika prednjači Vjekoslav Janković kao Alex, najmlađi i najjarosniji potomak netom pokopanog oca, neafirmirani književnik, kritičar. Alexov manjak nadahnuća Vjekoslav Janković dosljedno preuzima u glumačkoj interpretaciji ne pokušavajući skrenuti s puta isprazne figure koja neprekidnim izderavanjima na sve oko sebe, istovjetno neskinutim ciničnim, bezobraznim osmjehom s lica, grčevitom, a time nedorađenom scenskom pokretu iziskuje jedini osjećaj koji ne pristaje dramskom licu – dosadu. Da se Janković koji put primirio duže od par sekundi, otišao u rezignaciju i otuđenost, kontrast bi dopustio i uvećao traženu iritantnost. Čak bi i količina izgovorenih psovki postala podnošljiva i beznačajna. A upravo iritantnost ponajbolje odslikava seksualnu trpeljivost Velimira Čokljata i Lidije Florijan na sceni. Količina aseksualnosti i nekompatibilnosti između to dvoje glumaca sazdala je najsmješniji dio uprizorenja, ali u zao čas. Tekst Yasmine Reze primorava ih na seksualni odnos nasred očeva groba, ispoljavanje predugo zatomljivanog nagona, očekujući sve doli komičnog uzdisaja neprirodnih ljubavnika te na svu sreću kratko vidljivog šlatanja. Kombinacija, pak, Mire Perić Kraljik i Milenka Ognjenovića mnogo bolje funkcionira primarno zbog glumičine uspješnosti u razradi lika Julienne, sredovječne žene s prebrzo naučenim damskim manirima, dobronamjerne poluperfekcionistice, neurotičnih ispada, brzih smjenjivanja suprotstavljenih osjećaja i postupaka.
  
  Potpuno suprotan pokušava biti Milenko Ognjenović u ulozi ujaka Pierrea, staložen, ravnodušan, ali i nerazumljiv i neprincipijelan potičući time svoj bonvivanski izvanjski ustroj. Čini se da je upravo u vanjskome uzrok potpune nesuživljenosti. Iako su unutarnje poveznice između to dvoje glumaca u Razgovorima čvrsto spletene, vanjska konfiguracija kaska zbog prirođene Ognjenovićeve jednostavnosti. Rastužuje što i ponajbolja osječka glumica, Tatjana Bertok-Zupković, ovaj put nije našla nadahnuća u ulozi Édith, manično-depresivne sestre razapete između dva brata, dva suprotstavljena, maglovita pogleda, bez budućnosti, ali i sadašnjosti. Tatjana Bertok-Zupković suvereno drži konce u rukama sve do trenutka kada zbog potiho nagovještene incestuoznosti upropaštva izvedbu nedostatno motiviranim, neprimjereno predugim lamatanjima ruku, glave i nervoznim hodom. No, od samog početka glumica je ostavljala dojam prenapregnute osobe koja ulaže nadljudski napor u nešto besmisleno. Propast.
  
  © Ivan Trojan, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.
  (iz teksta U potrazi za malom scenom)

Piše: