Tresla se brda...

HNK u Osijeku: Branko Mihaljević, Slavonska rapsodija, dir. Siniša Leopold, red. Ivan Ivica Krajač

• 
  Uspješnica Branka Mihaljevića Slavonska rapsodija za autorova života uprizorena je u dva navrata, 1978. i 1988. godine. Zbog anakronosti libreto je u trećem propitivanju na sceni osječkog Hrvatskog narodnog kazališta osuvremenio Mario Mihaljević, ipak zadržavši temelje očeva teksta. Istovjetno, dirigent u najnovijoj Rapsodiji Siniša Leopold osvježava izvornu orkestraciju Branka Mihaljevića. Kako etno-mjuzikl u potpunosti ne bi bio autohtono osječki, najodgovornije čimbenike u Slavonskoj rapsodiji uz poznatog zagrebačkog folklorista, dirigenta Sinišu Leopolda, redateljsku i dramaturšku funkciju preuzima iskusni Senjanin Ivan Ivica Krajač. U predstavi sudjeluje, uz članove opernog i dramskog ansambla, i cjelokupan orkestar, zbor i plesna skupina HNK u Osijeku uz pomoć članova Folklornog ansambla i tamburaškog sastava HKUD-a Osijek 1862 te članova Tamburaškog orkestra Osječko-baranjske županije.
  
  Osovinu obnovljenog libreta čine dosjetljivi seoski bećari i snaše koji pokušavaju sa što manje muke zaraditi što više novca za svoje selo te osnivaju turističku agenciju Ponjava river i nude bogatim strancima: muženje krava, šišanje ovaca, obrađivanje njiva i vinograda, kuhanje čobanca i fiša… Novonastalo besposličarenje seljaka dovodi do, ispostavit će se, lažnog poziva da sudjeluju na Music-festu u Metropoli, sa svojim nekad vrlo popularnim mjuziklom Slavonska rapsodija. Iz Pečuha je pozvana glasovita redateljica Erszebet Viagra kako bi im pomogla napraviti efektnu glazbenu predstavu. Pokusi su u punom jeku, nazire se teatar u teatru, miješanje privida i zbilje, predstave i stvarnosti. Izbornici iz Metropole odlučit će jesu li Ponjavčani dovoljno dobri, odnosno spremni dovoljno rastvoriti kesu, kako bi zadovoljili kriterije zahtjevne metropolske publike.
  
  Činilo se, uz sitnije libretističke nelogičnosti i upoznatosti u svevremenske melodije-skečeve Branka Mihaljevića koji su na sreću u osnovnoj strukturi ostali nedirnuti, zabava je zajamčena. No izvedba je, primarno scenska, bila na vrlo niskoj razini. Scenski pokret (Svebor Sečak) toliko je vidljivo ovlaš rađen, poglavito s muškim članovima zbora, da je na trenutke iritirao. Iz statičnosti ili pak neujednačenog njihanja prilikom ispjevavanja nekih dionica, što bi se i moglo opravdati potpunom uživljenosti u pjevačku interpretaciju, na pozornici su pri izmjeni scene pojedini članovi zbora, čak i plesne skupine znali nemotivirano dolaziti skačući i saginjujući se, pritom jednom rukom dodirujući pod (!) podsjećajući na davna čovjekova pretka. Scenska suigra time je potpuno razlomljena, sudaranja glavnih likova i zbora ili plesača bila su tako i očekivana. Kada je na pozornicu izašla plesna skupina HKUD-a 1862, iako dramaturški vrlo slabo razrađeno, nepriređeno, kvalitetom izvedbe sačinili su kontrast koji je i na taj način narušio cjelovitost ionako razomljene Rapsodije. Neprofesionalnost, nepripremljenost, zbrzanost osjetila se na svakom koraku.
  
  Školovani, stabilni, meki glas lijepe Barbare Othman u ulozi Kate bio je u neskladu s tvrdoćom i grčevitosti pokreta koje je činila na sceni, neprestano inzistirajući na aritmičnoj pirueti. Njezin partner, Krunoslav Tuma u ulozi vječnog studenta Mirka pokušao ju je neuspješno primiriti prirođenom ravnodušnosti koja je savršeno odgovarala njegovom liku. Nažalost, glumicu je to još više iritiralo što je, kako je Rapsodija odmicala, bilo primjetno i u njezinu glasu. Damir Baković i Predrag Stojić u vrlo konfuznom okružju uspijevaju zadržati stabilnost i mirnoću pridonoseći više slušljivosti nego gledljivost predstave. Redateljica Viagra iz Pečuha, Sanja Toth, domišljato koristi mađarsko nepoznavanje naših padeža i leksika, izazivajući kratkotrajan smijeh u publike, no prečesto bježi u Viagru iz Petrograda. Pretpostavljam, vrsno poznavanje ruskog jezika, čini joj mnoštvo muka pri interpretaciji Eržike.
  
  Nažalost, negativna atmosfera uzrokovana potpunom nepripremljenosti etno-mjuzikla uništila je i prodoran, prirodan i sirov slavonski humor kojeg se naizgovarao bez odjeka u publike Nenad Tudaković kao Dobošar Joso. Svjetlo u tunelu bila je Jasna Odorčić koja je u ulozi lažne Izbornice većinu predstave promatrala izvana-iznutra, iz lože koja je sačinjavala scenu, ne dopuštajući da joj išta pomuti koncentraciju, osim rakije i savršeno odglumljenog pijanstva. Rijetkim uplitanjima u središte zbivanja kao da je kolegama govorila – saberite se! Scenografiju Miljenka Sekulića u obliku nekoliko jeftino naslikanih slavonskih kuća s rastvorenim penđerima ne zaslužuje ni školska priredba u DVD-u u Ponjavcima.
  
  Eh, da je bilo moguće zažmiriti i samo slušati glazbu Branka Mihaljevića.
  
  © Ivan Trojan, 18. siječnja 2009.

Piše: