Ne, prijatelj, a ne neprijatelj

• GK Trešnja, Zagreb: Nino d'Introna - Giacomo Ravicchio, Ne, prijatelj!, red. Rene Medvešek
  
  Znanica mi je neki dan rekla, kako bi rado pogledala neku, bilo koju, predstavu Rene Medvešeka, jer joj se sviđa njegov kazališni jezik. Čini mi se da mnogi ljubitelji kazališta jednako tako misle o Medvešeku – sve što takne, pretvori u umjetnost! Zato mu često intendanti prepuštaju izbor onoga što će raditi. Tako je u Trešnji, koja njeguje predstave namijenjene djeci odnosno mlađem uzrastu, nedavno izvedena predstava Ne, prijatelj za koju su tekst napisali Nino d'Introna i Giacomo Ravicchio i čija je poruka o toleranciji univerzalna. A valja znati, da se suživot upija od malih nogu, pa je takva predstava gotovo nužna u kućnom odgoju.
  
  A priča je, poput svih očitih istina, jednostavna – na krovu usred oceana (scenografija Tanje Lacko) susreću se dvojica ratnika (tumače ih braća Saša i Živko Anočić) iz različitih kulturoloških i jezičnih sredina i, što svi i očekujemo, počinje neprijateljstvo. No, okolnosti su protiv njih – nema hrane ni vode, pomoć izvana nije vjerojatna, prepušteni su jedan drugome. I kako to biva u pričama (a optimisti se nadaju da će tako biti i u stvarnosti) počinju komunicirati – rukama, nogama, krivo odabranim no ipak razumljivim riječima. Počinju se družiti, stjecati uzajamno povjerenje, graditi krhka smiješna plovila koja ih odvode na sigurna mjesta…
  
  Dok jedan od vojnika govori naški (Živko Anočić) drugog razumijemo zbog kretnji i konteksta (Saša Anočić) probijajući se kroz smisao usporedno s našim čovjekom. Možda bi bila zamjerka ponekom pretjerivanju u govoru i karikaturalnoj interpretaciji, no ozračje cijele radnje toliko je pozitivno, da nam (točnije, meni osobno) prestaju smetati nespretnosti. Duhovita gradnja plovila, glazbeni nastupi ili zdvajanje nad hranom pravi su kazališni dragulji.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 19. veljače 2009.